Imaju viziju ali ne i strategiju
Mnogi stanovnici Zapadne Evrope, u televizijskoj anketi ili svakodnevnom razgovoru, nazvali bi Bosnu i Hercegovinu „zemljom u razvoju“, dok bi je veći broj njenih stanovnika radije zvao zemljom u zavoju, koja od početka devedesetih ima karakter ekonomskog sahibi-uzura. Naročito muslimani, kao „izdajnička sorta prapovijesnog naroda“ i „ostatak rogobusnog turskog izgleda i azijskog mentaliteta“, još uvijek previjaju rane preko oštećenog imetka i materijalnih invaliditeta. Kao što su vijekovna neprijateljstva, averzija, ubistva i zločini prema muslimanima rezultirali fizičkim uništenjem muslimana i genocidom, tako je povijesno dokazano uzurpiranje muslimanskog vlasništva i obesvlašćivanje muslimana rezultiralo materijalnim oštećenjem i ekonomskim genocidom nad muslimanima Bosne i Hercegovine. Iako je genocid u pravnoj nauci precizno definiran pojam, ovdje navodimo izraz ekonomski genocid inspirisani nastojanjem naših intelektualaca, M. Imamovića, K. Hrelje i A. Purivatre, da ukažu i naglase sva obezvlašćivanja muslimana i ekonomskog uništavanja pod plaštom ideja nacionalizacije, eksproprijacije i agrarnih reformi koje oni na jedinstven i stručan način izlažu u knjizi „Ekonomski genocid nad bosanskim muslimanima“. Posljednje ekonomsko uništavanje muslimana rezultiralo je stvaranjem genocidne tvorevine koju danas nazivamo Republikom Drpskom.
Postavlja se pitanje koji je odnos današnjih bh. muslimana prema cjelokupnom otimanju tzv. ekonomskom genocidu nad muslimanima u prošlosti i današnjem ekonomskom siromašenju muslimana?
Nesvjesna autodestruktivnost
Mudrost politike i ostvarenje cilja jednog naroda, društva, zajednice, kolektiva, džemata, grupe sastoji se iz vizije i strategije. Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju viziju: jedinstvena BiH, ekonomski stabilno društvo, ekonomski jaka zajednica, samoodrživi džemat... ali koja im je strategija? Jesu li to parole; „za jedinstvenu BiH“, „za bolju budućnost“...? Ovim i sličnim parolama dobiva se predizborna naklonost glasača i izbori, a ne zdravo društvo ili jaka zajednica. Kakva je strategija muslimana u stvaranju snažne i prosperitetne zajednice kada registruju svoje automobile, nekretnine, osiguravaju imovinu kod onih koji su im jučer plijenili i palili imovinu? Kakva je strategija muslimana izbjeglice, produženog boravka u Švedskoj, Finskoj, Njemačkoj... kada prodaje zemlju, djedovinu, babovinu u manjem entitetu kako bi kupio vikendicu na Vlašiću ili u elitnom dijelu Bjelašnice? Muslimani, analizirano trgovinskim parametrima, poklanjaju svojim progoniteljima ono što nisu uspjeli silom oteti tokom agresije na BiH. Koja je strategija muslimana sa francuzicom na glavi i pokrivene muslimanke u stranom trgovinskom centru? Traže izgubljene štedne knjižice ili potrošačko oduševljenje sa proizvodima susjednih zemalja? Kupovinom proizvoda stranih proizvođača čine siromašnim svoju braću, džematlije, prijatelje, kolege, sugrađane, koji nastoje (sa)čuvati domaću ekonomiju i koji iste ili slične proizvode dostavljaju na tržište ali sa kodnim brojem 387.
Istina i činjenično stanje jeste da muslimani, od automehaničara do imama, za svakodnevnu upotrebu, ikrar dovu, mevlud, iftar, bajrame, svadbe, za otvaranje džamije ili poslovnog objekta, useljenje u kuću, svaku menifestaciju, kupuju, koriste i poklanjaju, proizvode pojedinaca, grupa, zemalja koje su direktno ili indirektno povezane sa zločinima počinjenim u BiH nad muslimanskim stanovništvom. Svoju opsjednutost proizvodima susjednih zemalja muslimani pravdaju ne kvalitetom, već povoljnijom cijenom, ne razmišljajući da je povoljnija cijena stranih artikala, a koji su mnogo skuplji u zemljama iz kojih potiču, iz razloga što postoji ogroman trgovinski lobi na bh. tržištu čiji je cilj potošačka navika, pa i ovisnost, bh. građana o određenim proizvodima.
Trgovina ne poznaje granice kao i potreba za kvalitetnim proizvodima, ali potrošačke navike muslimana prelaze granice zdravog razuma kada kupuju proizvode kojih ima istog kvaliteta u izobilju u Bosni, poput vode. “Domaći“ mladić u odjeći strane marke sjedi u kafiću stranog imena, slušajući stranu muziku naručuje stranu kahvu i mineralnu vodu i uz cigaretu stranog proizvođača razmišlja opreznim optimizmom kako bi bilo dobro otići u stranu zemlju ili biti član nekog stranog fudbalskog kluba uz promjenu imena u neko strano. Nadati se da muslimani ne kupuju tuđe uz poznatu izjavu da je tuđe slađe. Jer ako čobanin svoje stado, goveda, ovce, koje su prešle u tuđi posjed, pravda rečenicom tuđe je slađe, onda musliman ne smije sebi dozvoliti da i on bude ovca ili govedo koje juri na tuđe zato što je „slađe“.
Strategija ili naivnost
Gdje je strategija stvaranja zdravog društva, muslimanske zajednice, jakog džemata, ako musliman ne razmišlja o bojkotu stranih i kupovini domaćih proizvoda čime će doprinijeti ekonomskom unapređenju svoje zajednice? Iako bi kupovina domaćih proizvoda trebala biti patriotska obaveza svih građana BiH, bez obzira na religiju i narodnost, u ovom tekstu navest ćemo razloge vjerske obaveze muslimana da svojim potrošačkim navikama i ekonomskom strategijom jačaju svoju domovinu, društvo u kojem se nalaze, pojedince ali i zajednicu kojoj pripadaju. Ovdje ćemo navesti nekoliko razloga zašto svaki musliman mora voditi računa da ekonomski pomaže svojoj zajednici potošačkim navikama. Drugim riječima, zašto mu je potrebna ekonomski proračunata strategija stvaranja jake zajednice.
Šta znači jak musliman? Onaj koji teži, pored bogobojaznosti, da bude jak i intelektualno, fizički i materijalno. Musliman koji ima impresivan personalitet, odlučnost, entuzijazam, ambicije da bude jak i ekonomski stabilan kako bi sutra pomogao sebe, porodicu, Allahovu vjeru, zajednicu. Onaj koji želi da jača i čuva svoju ekonomiju, pomaže svom prijatelju da ekonomski jača, kako bi s njim sutra i on jačao. Musliman treba da koristi usluge i proizvode svog prijatelja iz saffa, svoje zajednice, jer će on biti onaj koji će njemu ili njegovom potomstvu obezbijediti posao i donirati za potrebe vjere. Ovome trebaju pozivati muslimane naročito vjerski službenici koji će sutra tražiti od pojedinaca privrednika ili trgovaca da ulažu u zajednicu muslimana.
Muslimanu je dozvoljeno trgovanje i poslovanje sa nemuslimanima, čak i preporučljivo tamo gdje postoji opća korist za muslimansku zajednicu, ali je krajnje naivno bezuvjetno učvršćavati poslovne veze sa partnerima nemuslimanima ako postoje istog kvaliteta partneri muslimani jer Allah nam poručuje: “O vjernici, vi nevjernike za prijatelje mimo vjernika ne uzimajte, zar hoćete da Allahu očit dokaz protiv sebe pokažete.“ (En-Nisa': 144.) Ako na tržištu postoji proizvod proizvođača koji učestvuje u izgradnji muslimanskog džemata, zajednice, muslimanu je dužnost pomoći mu, bar indirektnim putem – svojim potrošačkim navikama.