Srebrenica majke 1

Akademik Rusmir Mahmutćehajić: Valja se vraćati otkrivanju sebe

  • Autor  Selman Selhanović
  • Objavljeno u Intervju
Rusmir Mahmutćehajić: Danas se ovoj zemlji nudi sve što nije Bosna
07 Apr
2017

-kaže akademik Mahmutćehajić ističući da je svako znanje ljudi malo i zanemarljivo ako se ne povezuje s Onim Koji zna posve

 

Rusmir Mahmutćehajić rijetko prihvata pozive novinara za intervju. Tvrdi da je onaj koji intervju traži dužan obrazložiti javni interes u tome. A to se, ipak, kako kaže, ne događa često. Razlog za prihvatanje poziva ovog novinara je u činjenici da se pitanja odnose na djela koja je Rusmir Mahmutćehajić objavio u zemlji i svijetu, o čemu u bosanskoj javnosti nema dovoljno znanja. Rusmir Mahmutćehajić je rođen u Stocu, gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Sarajevu, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Specijalizaciju iz područja jonosfere i magnetosfere obavio je u Centru za teoretsku fiziku Atomske agencije u Trstu, a postdoktorske studije u području matematičkih modeliranja i digitalnih simuliranja elektromagnetskog vala na Katoličkom univerzitetu u Leuvenu (Belgija). Bio je direktor Instituta zaštite na radu i Instituta za ergonomiju Univerziteta u Sarajevu te profesor i dekan Elektrotehničkog fakulteta Sveučilišta u Osijeku. Bio je potpredsjednik vlade Republike Bosne i Hercegovine, predsjednik republičke komisije za društvene djelatnosti i potpredsjednik republičke komisije za referendum o državnoj suverenosti. Jedan je od osnivača Međunarodnog foruma Bosna, a njegov predsjednik od 1997. godine. Redovni je član Kraljevskog instituta za islamsku misao u Jordanu Aal al-Bayt i član Uredništva za filozofiju religije i religije svijeta izdavača Brill u Leidenu. Područja njegovih akademskih zanimanja uključuju, pored ostalog, filozofiju religije, filozofiju znanosti, političku filozofiju i književnu kritiku. Pored ostalih, objavio je i sljedeće knjige: Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja (Beograd: Clio, 2015); Iz Jerusalema: O jednosti, vjesništvu i povratku (Zagreb: Profil, 2012); Bosanski odgovor: O modernosti i tradiciji, treće dopunjeno izdanje (Sarajevo: Dobra knjiga, 2012); Hval i Djeva 1: Vječnost u vjesničkim otkrivanjima (Sarajevo: Dobra knjiga, 2011); Hval i Djeva 2: O trajanju i prekidu (isto); Hval i Djeva 3: Sabiranje rasutog (isto); Tajna Hasanaginice (Sarajevo: Buybook, 2010); Preko rijeke: O pjesništvu Maka Dizdara (Sarajevo: Buybook, 2009); Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije (Zagreb/Sarajevo: Antibarbarus/Buybook, 2008); Preko vode: Uz pjesmu Maka Dizdara “Modra rijeka” (Zagreb/Sarajevo: Antibarbarus/Buybook, 2007); Malo znanja: O drugome u muslimanskim vidicima (Zagreb: Antibarbarus, 2005); Mesdžid: Srce smirenosti (Sarajevo: Buybook, 2004); O ljubavi (Sarajevo: Buybook, 2004); Subotnji zapisi: S političkih razmeđa (Sarajevo: Buybook, 2002); Prozori: Riječi i slike (Sarajevo: Did, 2000); Sarajevski eseji: Politika, ideologija i tradicija (Zagreb: Durieux, 2000); Riječi kao boje zdjela: Odrazi vječne mudrosti u sonetima Skendera Kulenovića (Sarajevo: Did, 2000); Kriva politika: Čitanje historije i povjerenje u Bosni (Tuzla/Sarajevo/Zagreb: Radio Kameleon/Did/Durieux, 1998); Dobra Bosna (Zagreb: Durieux, 1997); O nauku znaka (Sarajevo: Did, 1996); Živa Bosna: Politički eseji i intervjui, drugo izdanje (Ljubljana: Oslobođenje International, 1995). Neke od knjiga Rusmira Mahmutćehajića prevedene su na engleski, francuski, albanski, bugarski i turski jezik. Prema tri njegova scenarija snimljena su tri filma – Srce Stoca i Tolerancija (reditelj Nenad Đurić) i Moj drugi (reditelj Nedim Lončarević). Pored bosanskih, ti filmovi imaju i engleske inačice. O knjigama Rusmira Mahmutćehajića pisali su, uz mnoge druge, i Nijaz Alispahić, Mile Babić, Ivo Banac, David B. Burrell, William C. Chittick, Mateus Soares de Azevedo, Keith Doubth, David Fideler, Anna Maria Grünfelder, Carole Hodge, Alija Hodžić, Karl-Josef Kuschel, İbrahim Kalın, John Kruk, Miloš Lazin, Maria Lichtmann, Francis R. Jones, Gareth Jones, Edward Marquese, Sachiko Murata, Donald J. Moore, Seyyed Hossein Nasr, Slobodan Prosperov Novak, Adam B. Seligman, Michael A. Sells, Kurt Anders Richardson, Reza Shah-Kazemi, Abdulah Šarčević. U vremenu duljem od jedne decenije smatran je jednim od petsto najutjecajnijih muslimana u svijetu (The Muslim 500: The World’s 500 Most Influential Muslims, izdanje The Royal Islamic Strategic Studies Centre.)

Profesore Mahmutćehajiću, smatraju Vas, kako smo to već naveli u uvodu ovog intervjua, jednim od petsto najutjecajnijih muslimana u svijetu. Šta Vam to znači?
Mahmutćehajić: To je tvrdnja drugih o meni. Oni svoje znanje o tih petsto muslimana temelje na usvojenoj metodi i njenoj primjeni u promatranju svijeta. Gledano s moje strane, na takvu tvrdnju opravdano je uzvratiti stavom: Svaki čovjek zna sebe bolje nego ga zna bilo ko drugi, pa i od svih ljudi zajedno. Ima li pouzdanijeg znanja od tog?! Ali, Bog zna svakog čovjeka bolje od njega samog. To “bolje” znači neizmjerno bolje, a tako i posve. Zato je svako znanje ljudi malo i zanemarljivo ako ne povezuje s Onim Koji zna posve.

Put ozbiljenja

Vi ste, profesore Mahmutćehajiću, na 17. općoj konferenciji Kraljevske akademije Aal al-Bayt u Jordanu, održanoj u oktobru prošle godine, imali izlaganje i tekst s naslovom “The Beautiful Example & the Mercy unto the Worlds: Considered within an Epistemological Optionˮ, što u bosanskome prijevodu može biti “Lijep primjer i milost svjetovima: Razmotreni u novoj epistemološkoj mogućnostiˮ. Možete li, molim Vas, kazati nešto o sadržaju tog izlaganja i rada?
Mahmutćehajić: Sve što u muslimanskom intelektualnom vidiku može biti rečeno ovisi o dva svjedočenja – da nema boga do Boga i da je Hval Njegov rob i Njegov poslani. Svjedočenje je odnos onog koji svjedoči s onim što svjedoči. Gledano s ljudske strane, to je svojstvo pojedinca. On može biti svjedok samo onog što zna izvan razumne sumnje, što zna u sebi i sobom. Očito, prvo svjedočenje je takvo, jasno i neovisno o bilo kojem prenijetome znanju. Tu je riječ o sigurnome znanju, pa zato i pouzdanome svjedočenju. I za drugo svjedočenje kaže se isto – da je sigurno znanje, pa tako i pouzdano svjedočenje. Međutim, većini se danas čini da je ono posve ovisno o prenijetom znanju, o događaju u historiji, a to znači o konkretnom vremenu i prostoru o kojima čovjek može znati posredstvom vijesti primljenih izvana. A ako bi bilo tako, to svjedočenje ne bi bilo na osnovi sigurnoga znanja. Ne bi bilo takvo i pored toga što se tvrdi suprotno. U predstavljenom istraživanju pokušao sam objasniti da drugi dio svjedočenja, to jeste wa ashhadu anna muḥammadan ‘abduhū wa rasūluhū (što znači “i svjedočim da je Hval Njegov rob i Njegov poslani”), također nije uvjetovan ni vremenom ni prostorom, niti bilo kakvim kulturološkim ograničenjima. Na oba ta svjedočenja čovjek može biti podsjećan svime u postojanju, pa, logično, i vjesničkim kazivanjima spuštanim im iz Božijeg govora. Ali, znanje tog, koje omogućuje svjedočenje u punom značenju tog pojma, ne može ovisiti ni o čemu izvan jastva svjedoka. Ne može, jer je jastvo saznavatelja na višoj razini od svega što može saznati u odnosu s vanjskim obzorjima. Zato je i taj drugi dio svjedočenja općenit i soteriološki. Njegovu opću prepoznatljivost moguće je potvrditi u svakom znanju o svijetu i njegovom metafizičkom temelju. Cijelu modernu znanost u njenim današnjim vidicima prožima takozvano antropokozmičko počelo. Prema njemu, ukupnost postojanja, s tim rojevima milijardi galaksija, u neprestanome kretanju svega, usredištena je na čovjeka kao sumu svega stvorenog. Bog jest Hvaljeni, pa Ga ukupnost postojanja kao takvog obznanjuje. A sve što ga obznanjuje sabrano je u čovjeku, i to u njegovoj najuzvišenijoj mogućnosti, najljepšem uspravljenju. Kad se kaže da sve u postojanju hvali Boga, jasno je da Mu tako vraća to što je primilo od Njega, Hvaljenog. Primivši to, ono je hvaljeno i, posljedično, hvalitelj. Prema tome, hvaljenje je odnos cjeline postojanja kao hvaliteljice s Bogom, Hvaljenim. A ta cjelina, hvaliteljica, sabrana je u Hvalu, savršenome čovjeku. To je suština općenitosti vjesništva, u kojem je svjedočen taj odnos Hvala, hvaljenja i Hvaljenog. Bog u Učenju njemu nalaže da kaže: “Ako volite Boga, slijedite mene, pa će Bog voljeti vas i grijehe vam oprostiti.” To izbaviteljsko slijeđenje tiče se one vazda više čovjekove mogućnosti, onog hvalskog počela prema kojem i s kojim je put ozbiljenja. Nadam se da će knjiga o tome, koja će, ako Bog da, uskoro biti objavljena, omogućiti potpuniji uvid u to razlaganje.
Možete li nam, molim Vas, reći nešto više o toj knjizi?
Mahmutćehajić: Očekujem objavljenje te knjige do kraja maja. U modernoj se znanosti, sa svim njenim razgranatostima, čini da je posve isključeno prvo svjedočenje, a da je drugo samo pitanje historije. Novi uvidi u kozmičke procese, u značenju najdaljih obzorja postojanja u veličini i sićušnosti, doživljavaju se kao sebi dovoljni, posve izvan počela dovoljnog razloga za Boga. Polazeći od postavke da jednost nije uvjetovana, te zato ni sa čime usporediva i ničemu slična, a da je njeno objavljenje stvaranjem nužno dvojina u neprestanome mijenjanju, zaključio sam da te dovoljnosti nema i ne može biti, da sve što znanost nudi u jednadžbenim opisima može biti čitano kao tok znakova Jednog. Tako se, smatram, intelektualna tradicija otvara i pokazuje u svojoj perenijalnosti, čak i tamo gdje se činilo da su je apsolutizacije propozicijskih sistema posve isključile. Kakvoće, kakve su znanje i voljenje, ljepota i dobrota te milost i poniznost, pokazuju se kao više razine Bića. Na to upućuje i naslov te knjige – Hvalske ljestve: U znanju i voljenju.
Jedan od najuglednijih izdavača u svijetu Brill u Leidenu objavio je Vaše opsežno djelo The Praised and the Virgin. Jesu li Vaši izlaganje i tekst u Ammanu nastavak istraživanja predstavljenih u toj knjizi?
Mahmutćehajić: Sjetimo se da vjesniku Hvalu, milosti svjetovima, lijepome primjeru, svijetlećoj lampi i vjernima prećem od svakog stanja njihovog jastva, Bog objavljuje da moli za narastanje i uvećanje u znanju. Meni se čini da nema ničeg što se može raditi a da ne polazi od čovjekovog siromaštva i Božije imućnosti. Ako su Hval (Muḥammad) i djeva Merjema dva temeljna principa opće dvojine svega stvorenog, jasno je da to može biti otkrivano u svemu što može biti saznato. Ali, to je uvijek moguće uvesti u okvir svjedočenja da nema boga do Boga, u taj postupak koji svjedoku omogućuje da dvojinu vidi kao potvrdu i obznanu Jednog. U spomenutoj knjizi raspravljana su ta pitanja u vidicima teologije i filozofije, filozofije religije i filozofije znanosti, te u primjeni tog na bosansku religijsku pluralnost.

Cijeli intervju pročitajte u štampanom izdanju "Preporoda".

Zadnje vijesti

Apr 29, 2017

Kult "šejhova" bosanskih pseudoselefija

Prije, otprilike godinu dana, na…
Apr 29, 2017

Tiraž „Sarajevskog uvoda u arapsku filozofiju“ rasprodat na sajmu

Održan 29. Međunarodni sajam knjiga
Apr 29, 2017

Predivan projekat: Dobročinstvom u susret ramazanu

Dobročinstvom u susret ramazanu…
Apr 29, 2017

Kontinuitet genocidne ideje u Prijedoru ogleda se u kršenju ljudskih prava

Saopćenje Instituta za istraživanje…
Apr 29, 2017

Vrelo Bune: Promoviran Prijevod i komentar Mesnevije Ahmeda Mešića

Prijevod Mesnevije glasovitog učenjaka…
Apr 29, 2017

Mekteb i vjeronauka u korijenu našeg identiteta

Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović je…
Apr 29, 2017

Pedeset srednjoškolaca na Susretima prijateljstva

Pod pokroviteljstvom Mostarskog…
Apr 28, 2017

Projekti iz SBK i ZE-DO kantona na Sarajevo Business Forumu 2017

Sarajevo Bussines Forum 2017…
Apr 28, 2017

Svi pobjednici mektepskog takmičenja na nivou muftijstva

U nedjelju, 23. aprila 2017. godine…
Apr 28, 2017

Medrese – korak ispred drugih škola

Informacijski sistem medresa…
Apr 28, 2017

Prvi maj - Janjofest

Pred nama je novi Prvi maj, praznik…

bbi magazin