Palestina baner mali

Univerzitet je postao mjesto nemoralnih ljudi koji su se „uvukli“ na njega

Univerzitet je postao mjesto nemoralnih ljudi koji su se „uvukli“ na njega
23 Nov
2016

Industrija obrazovanja u prekarnom društvu

I u današnjem Parizu propala je kultura. Nekada je na Sen Žermenu, u Parizu, bilo 12 moćnih galerija – a danas tamo više nema nijedne. Bilo je, također, šest knjižara od kojih su ostale samo dvije. Na njihovom mjestu pojavile su se radnje, frizerski saloni, prodavnice ili nešto slično... Ali to nije nikakvo opravdanje za nas i naš kulturni pad. Zar nije vrijeme da se prestanemo pozivati na Pariz i da na sebe preuzmemo odgovornost za vlastito mjesto u konstelaciji savremene Evrope? Glavnina poslovnih prostora u našim gradovima pretvara se u jeftine kafane i kladionice, prazne sadržaje bez duha i integriteta; tiho se potiskuje kultura, urbanitet i duh. Ali, sve je to samo loša utjeha za barbarstvo današnjice u kojem smo potopljeni. Pustinje u nama i oko nas treba ispuniti životom, jer neumoljivo rastu.

Dobru hipotezu o visokom obrazovanju zastupa Stanely Aronowitz kada iskazuje stav „higher education as a public good“, dakle, kada shvata visoko obrazovanje kao „javno dobro“. (Against Schooling, 2008) Uz ovo je neophodno podsjetiti na prvu rečenicu iz Aristotelove Metafizike, naime, na misao da svi ljudi po prirodi teže k znanju. Ljudska težnja k znanju dio je „ljudske prirode“. U tranzicijskom košmaru čini se da su obrazovanje i nauka suvišne oblasti ljudskog ispoljavanja. Visoko obrazovanje se doživljava kao polje moći koje se treba kontrolirati i kanalisati prema potrebama kapitala, vlasti i političkih grupacija. U sistem visokog obrazovanja svega se uplelo u postratnom ambijentu Bosne. Na sve strane „vesela graja“ oko kurikuluma prilagođenih svemu drugom, ali ne slobodnom čovjeku. Najednom je društvena kakofonija zaglušila sve glasove razuma i našli smo se u agoniji, nemoćni da razumijemo kuda ide obrazovni sistem u evropskom prostoru, a onda u bosanskom krajoliku. Čini se da sve ide i da sve prolazi! Imamo gatare, političare, mitomane, mitotvorce, „sveštenike“, tajne službe, mađioničare, ideologe, medije... Oni nas redovno obasipaju novim „proviđenjima“ i predviđanjima, a mi sami ne vidimo koliko smo sluđeni kad na to obraćamo pažnju. Ponekad i povjerujemo! Imamo sve što nam treba za naš nivo razvoja „proizvodnih snaga i odnosa“ – kako su govorili frankfurtski kritički interpretatori društva u svojim analizama. Imamo sveštenička proroštva o budućnosti naroda. Dakle, ne treba nam nauka i naučna objašnjenja pojava. Mi ne želimo budućnost?! Univerzitet nije tu da nam otvori budućnost, štaviše, on je tu da nam napravi ljepšu prošlost ili da nas zadrži u nekoj imaginarnoj slici prošlog vremena. Zaustaviti produkciju znanja znači zaustaviti postojanje univerziteta i smisao njegovog poslanja. Takav univerzitet samo onemogućava da se otrijeznimo od vlastitih mitova i egoizma nacijskih konstrukcija.

 

Neetično ponašanje u visokoškolskom obrazovanju i znanstvenoj zajednici dovelo je do urušavanja sistema univerziteta i znanstveno-istraživačke djelatnosti. Tako se obrazovanje pretvara u veliki biznis, u industriju obrazovanja, u štancanje „stručnjaka“. Na mjesto obrazovnog procesa i stjecanja znanja stupio je poslovni odnos – plati i uzmi diplomu. Takav odnos prema znanju direktno vodi u propast mala društva kakvo je bosansko – naravno, i hrvatsko i srbijansko.

Univerzitet je, nažalost, postao mjesto brojnih neznanstvenih i nemoralnih postupanja i djelovanja ljud. Navedimo jedan primjer zloupotrebe i prijevare koji susrećemo na mnogim mjestima unutar znanstvenog pogona. Radnja se dešava u Beogradu. Čovjek po imenu Ljubomir Maksimović 1977. godine bio je u najnižem nastavničkom zvanju docenta. On je prilikom izbora u zvanje vanrednog profesora izjavio da je završio sintezu o bizantijskoj civilizaciji pod nazivom Vizantijski svet i posebno naglasio da je „projekt praktično završen, jer je obavljen ne samo sav potreban istraživački posao, nego je završena i prva verzija rukopisa knjige i sakupljene dopune i izmjene za izradu konačne verzije. Ovaj rad treba u toku jeseni (jesen 1977.) da bude predat Srpskoj književnoj zadruzi radi objavljivanja“. Ovo je izjava kao i mnoge druge izjave, ništa posebno. Ali, na osnovu ove izjave Maksimović je izabran u zvanje vanrednog profesora na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. godine. Ništa ne bi bilo čudno da je dr. Maksimović predao ovaj rukopis narednih osam godina. Nikakav rukopis se nije pojavio izuzev nove priče sa starim sadržajem kad je došlo vrijeme reizbora. Onda je Maksimović Vizantološkom institutu SANU 26. novembra 1985. godine podmetnuo staru priču. On je naveo: „U sledećoj godini nameravam da privedem kraju rad na obimnoj sintezi „Vizantijski svet“, koja treba da obuhvati sve osnovne aspekte vizantijske civilizacije i pojavi se u izdanju Srpske književne zadruge tokom 1987. godine“. Ponovo je dao lažne podatke i obmanuo znanstvenu zajednicu.

Ovo je primjer sramnog i nemoralnog ponašanja u znanstvenoj zajednici. Dva puta je navedena knjiga koja se nikada nije pojavila ni nakon tri decenije. Nesretni Maksimović je postao redovni profesor, profesor emeritus i akademik SANU. A ono što je najodvratnije u svemu ovome obmanjivanju, a sasvim se može pretpostaviti na osnovu karaktera prevarantskog lika, jeste onemogućavanje mladih kolega oko njega da napreduju i znanstveno se razvijaju. Penzioniran je u statusu profesora emeritusa (počasni profesor, počasno zvanje) 2006. godine. „Sa samo jednom objavljenom monografijom tokom čitave svoje karijere – i to doktorske disertacije – dr Ljubomir Maksimović nije smeo čak ni po tada važećim kriterijumima napredovati dalje od zvanja docenta, dakle ni u zvanje vanrednog, a naročito ne redovnog profesora“ – stoji u pismu-reakciji grupe profesora. (Večernje novosti online, „Ljubomir Maksimović – akademik s jednom monografijom“, Beograd, 14. februar 2016. Pismo koje su potpisali redovni profesori Odeljenja za istoriju: prof. dr Vlada Stanković, prof. dr Siniša Mišić, prof. dr Radivoj Radić, prof. dr Nikola Samardžić, prof. dr Andrija Veselinović, prof. dr Suzana Rajić, prof. dr Radoš Ljušić i prof. dr Danijela Stefanović)

O prijevarama u nauci kod Rusa valja pročitati tekst koji je napisao Leon Neyfakh, Najluđi biznis, Slate, 22. 05. 2016. (Prevela Slavica Miletić, u: Peščanik.net, 01.07.2016.).

Obrazovanje kao industrija obrazovanja

Neetično ponašanje u visokoškolskom obrazovanju i znanstvenoj zajednici dovelo je do urušavanja sistema univerziteta i znanstveno-istraživačke djelatnosti. Tako se obrazovanje pretvara u veliki biznis, u industriju obrazovanja, u štancanje „stručnjaka“. Na mjesto obrazovnog procesa i stjecanja znanja stupio je poslovni odnos – plati i uzmi diplomu. Takav odnos prema znanju direktno vodi u propast mala društva kakvo je bosansko – naravno, i hrvatsko i srbijansko. Svakako je razumljivo poređenje industrije obrazovanja s industrijom politike, industrijom kulture, industrijom muzike, industrijom zdravlja, industrijskom proizvodnjom mesa, industrijom naftnih derivata itd. Mnogovrsne debate za razonodu koje priređuju etničko-populistički oblikovani intelektualci služe, također, industriji nihilizma koji je postao naša zbilja. U njemu jedni narodi odstrjeljuju i iskorjenjuju druge kao po kulturnoj matrici. I ne stide se zbog toga! U zapadnoj naraciji o Istoku, što je neka vrsta orijentalizma i kolonijalnog diskursa, uvijek se nađe neki opasni diktator koji sprječava razvoj demokratije i ljudskih sloboda pa onda dođu nato-ratnici da ostvare pravdu u svijetu uz pomoć aviona i krstarećih raketa.

Sociologija bi usmjeravajući analizu kroz forme nasilja mogla oslikati dijagnozu našeg vremena, ali odavno se u sociološkim izvještajima prepoznaju programi vlade koja finansira selektirana istraživanja. Zato lahko prepoznajemo tendencije hegemonije da se po svaku cijenu zakoči kritičko držanje prema tradiciji i aktualnim društvenim tokovima. Jedna od osnovnih osobina humanističkog obrazovanja za koje se zalaže Martha Nussbaum je razvijanje kritičkog odnosa prema tradiciji.

Cijeli tekst u printanom izdanju

Senadin Lavić

Senadin Lavić je diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Doktorski studij je završio na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je i professor nekoliko predmeta. Autor je naučnih i stručnih knjiga i radova u zemlji i inozemstvu. Glavni je urednik univerzitetskog časopisa “Pregled” i član redakcije časopisa “Godišnjak” BZK Preporod. Trenutno obavlja funkciju voditelja master studija na Fakultetu političkih nauka. Predsjednik je BZK Preporod, član Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99”. KOlumnista u Preprodu je od 2015. godine.

Email: senadinl@hotmail.com 

Mišljenja