Ramazanska cestitka banner2 mali

Uvrijedili ste muslimane, poštovana predsjednice!

Uvrijedili ste muslimane, poštovana predsjednice!
16 Dec
2016

Početkom 2015. godine Kolinda Grabar-Kitarović postala je predsjednica Hrvatske. Njene prve aktivnosti osigurale su joj simpatije značajnog dijela bh. javnosti.

 

Predstavnice stradalničkih bošnjačkih udruženja u Potočarima 2015. godine su je nazvale kraljicom Balkana i nadom Bosne i Hercegovine. I nepodijeljene simpatije muslimana hrvatska predsjednica priskrbila je počinjući svoja obraćanja selamom na svečanosti obilježavanja stote godišnjice priznanja islama u Hrvatskoj i Halal forumu u Opatiji, te iskazanim poštovanjem prema Islamskoj zajednici i muftiji zagrebačkom dr. Azizu Hasanoviću.

Međutim, da čarolija jeste kratkog daha i da ona ne smije zamagliti stvarnost života i povijesnih iskustava podsjetio je sigurnosi forum NATO-a u kanadskom Halifaxu, krajem novembra, kada je u intervjuu za Defense News Kolinda Grabar-Kitarović označila nestabilnost Bosne i Hercegovine najvećom prijetnjom za Hrvatsku, precizirajući da jedan od bitnih faktora te prijetnje dolazi od islama. „Islam koji smo poznavali u BiH se mijenja, postaje radikalniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu odijevanja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama“, rekla je Grabar-Kitarović.

 

 

Muslimani nemaju ambiciju kršćanima određivati mjeru njihovog kršćanstva i tumačiti im šta je radikalno kršćanstvo. Stoga muslimani očekuju reciprocitet i, dakako, poštovanje. Muslimani očekuju da se islam ostavi izvan političkih i ideoloških nadmetanja. Bh. muslimani s ljutnjom i gorčinom odbijaju svaku pomisao nametanja nemuslimanske kontrole muslimanskog razumijevanja i življenja islama. Jedino muslimani i njihove institucije imaju legitimitet i kredibilitet da govore o onome što je imanentno, a što nije njihovoj vjeri, da iz dubine vlastitog vjerničkog uvjerenja i prakse prave diferencijaciju vjerodostojnog i nevjerodostojnog poimanja i primjene islama.

 

O političkoj dimenziji ovih i drugih izjava mnogo se proteklih dana govorilo u javnosti. Međutim, polazeći s pozicije ljudi koji u islamu nalaze inspiraciju i vrijednosti za vlastiti život, skoro da je premalo kazati da je hrvatska predsjednica svojom izjavom duboko i bezobzirno uvrijedila muslimane u Bosni i Hercegovini i šire, i to ponajviše one obične bh. muslimane kojima je islam izvor nade i smiraja, koji nastoje poštenim i napornim radom osigurati sredstava za svoju porodicu; one koji u islamu nalaze nahadnuće za posvećenost bosanskom komšiluku i suživotu. Oni su prva i najveća žrtva ovakvih izjava i sijanja strahova.

Naime, ako je islam radikalan, kakvi su tek muslimani? Ako je muslimanima takav islam duhovna hrana, onda oni mogu biti samo nasilni i ekstremni? Nije moguće razumjeti potrebu vrha hrvatske državne politike za povremenim uznemiravanjem javnosti tako razočaravajućim i destruktivnim stavovima o islamu i muslimanima. Ovakve izjave nužno stavljaju pod lupu mnoge deklarativne i slatkorječive iskaze.

Spomenuti predsjednicin iskaz nije moguće uzeti kao slučajnost ili gaf, te sljedstveno tome kazati da muslimani nemaju razloga ne biti krajnje uznemireni. Ne dopuštaju im to osobe koje obavljaju predsjedničku dužnost u Hrvatskoj. Opetovane predsjedničke izjave ukazuju na postojanje u dubinskim i utjecajnim slojevima hrvatskog društva negativne i opasne predrasudne svijesti o islamu koja, s vremena na vrijeme, izbija i na površinu. Ne može se kazati kako je slučajno i beznačajno to što su od četiri osobe koje su obavljale predsjedničku dužnost od osamostaljenja Hrvatske, tri iznosile sumnju u dobronamjernost bh. muslimana ili vrijednost islama. Poznata je bila opsjednutost Franje Tuđmana idejom o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva. Ivo Josipović je, doduše, izrazio žaljenje zbog pogrešne interpretacije njegovog intervjua za Reuters 2011., kada je govoreći o nemirima u Libiji kazao: "To je definitivno sigurnosni problem ne samo za njih (sjevernu Afriku), nego za cijelu južnu Europu... Mi smo u posebno osjetljivoj situaciji jer graničimo s Bosnom u kojoj živi puno muslimana i nadam se da taj sukob, osobito u Libiji, neće utjecati na odnose različitih nacionalnosti u Bosni i u susjednim zemljama." I na koncu, Grabar-Kitarović, umjesto promišljenosti, poučena (ne)spretnim izjavama svojih prethodnika, na tragu Josipovićeve tvrdnje o ugroženosti Hrvatske zato što graniči sa Bosnom u kojoj ima puno muslimana, otišla je korak dalje i brutalnije tako što više nisu samo problem muslimani nego je, po njoj, islam važan izvor opasnosti i moguće destabilizacije Hrvatske.

Ispostavlja se da je bavljenje islamom i muslimanima u Bosni i Hercegovini hrvatskim predsjednicima važno polje djelovanja, da ne kažem opsesija. Oni izriču sudove o kakvoći islama kao da posjeduju stručne i profesionalne kompetencije. Zlobnici bi kazali, kao da su muftije. U iskazanim ocjenama uočava se konstanta prema kojoj su u Bosni i Hercegovini problem islam i muslimani. Zagreb i hrvatski faktor je taj koji treba da odredi mjeru islama i muslimanstva u BiH, kakav islam je prihvatljiv i kakav islam ne predstavlja prijetnju Hrvatima i hrvatskoj državi, koliko je puno, a koliko je za Hrvatsku prihvatljivo da ima u Bosni muslimana.

Nije od jučer hrvatska priča kako se islam mijenja u Bosni. Istodobno s njom se pokušava, nije jasno s kojim pravom i legitimitetom, nametnuti hrvatski faktor kao zaštitnički tradicionalnim muslimanima u BiH. Taj faktor, navodno, od samih muslimana bolje zna šta muslimanima treba i šta je njihova vjerska tradicija. Sve to je odveć ponižavajuće, licemjerno i prosto nepodnošljivo. Da ovakva priča ima dužu historiju i kontinuitet potvrđuje vijest koju je u maju 2006. godine prenijela agencija HINA u kojoj je navedeno da je kardinal Vinko Puljić prilikom posjete SAD „upozorio na opasnost pokušaja nametanja radikalnog islama muslimanima u BiH koji dolazi iz drugih islamskih zemalja. On je rekao kako su radikalne verzije islama poput vehabizma protivne tradicionalnoj kulturi bosanskohercegovačkih muslimana i da donose probleme jer su huškačke i isključive prema drugim vjerama. Bilo bi vrlo opasno da se nastavi taj proces radikalizacije u BiH.“ (Izvor: IKA, 11. 05. 2006.) 

Muslimani u Bosni i Hercegovini već predugo nose, kao nijedna druga vjerska zajednica, stigmu „sigurnosne prijetnje“, optužbe da su sada drugačiji od onih muslimana koji su ubijani u Srebrenici, granatirani u Sarajevu, protjerivani iz Stoca, odnosno da nisu kao oni muslimani iz „njihova djetinjstva“, da im vjera ne valja, jer se radikalizira. Zašto ondašnji, „neradikalizirani muslimani“ nisu bili pošteđeni brutalnih ubijanja i progona? Štaviše, unutra i vani (pod)stiče se uvjerenje da u Bosni Hercegovini nema toliko muslimana i islama tada ne bi bilo problema u susjedstvu. Pitanje je vremena i okolnosti kada i ko će to javno i otvoreno saopćiti. U intervjuu za beogradski Telegraf Milorad Dodik je, prije neki dan (08. 12. 2016.), kazao: „Republika Srpska je najveće dostignuće srpskog naroda i predstavlja hrišćansku odbranu ovih prostora.“ Od koga se ovdje hrišćanstvo brani i s kim je u ratu?

Prijateljima i svim dobronamjernim ljudima treba ukazati na njihove greške prema muslimanima, treba im reći, treba im ponavljati i trebaju znati šta nas vrijeđa i ljuti, da ne pristajemo na potcjenjivačko ponašanje i neravnopravnu komunikaciju. Svima treba kazati da bh. muslimani nisu ni maloljetni ni maloumni, da im ne treba staratelj i vanjski tutor koji će određivati mjeru njihove vjere. Muslimani nemaju ambiciju kršćanima određivati mjeru njihovog kršćanstva i tumačiti im šta je radikalno kršćanstvo. Stoga muslimani očekuju reciprocitet i, dakako, poštovanje. Muslimani očekuju da se islam ostavi izvan političkih i ideoloških nadmetanja. Bh. muslimani s ljutnjom i gorčinom odbijaju svaku pomisao nametanja nemuslimanske kontrole muslimanskog razumijevanja i življenja islama. Jedino muslimani i njihove institucije imaju legitimitet i kredibilitet da govore o onome što je imanentno, a što nije njihovoj vjeri, da iz dubine vlastitog vjerničkog uvjerenja i prakse prave diferencijaciju vjerodostojnog i nevjerodostojnog poimanja i primjene islama.

Dakako, treba kazati da nije lijepo niti je u duhu međureligijskog razumijevanja i korektnosti da muslimani u Bosni i Hercegovini od svakog predsjednika Hrvatske očekuju neku uvredu na račun islama ili neprimjerenu karakterizaciju.

Konačno, smatram da se ovdje spominjanim praksama, koje imaju specifičnu težinu jer se ponavljaju i dolaze s najvišeg državnog vrha, veoma suptilno i dugoročno podriva stabilnost i autonomnost Islamske zajednice. Zajednica se, uvjeren sam, stavlja u poziciju unutrašnje konfrontacije. A to muslimanima nikako ne treba. Islamskoj zajednici ne treba nikakav patron, pogotovo ne onaj koji je huška protiv drugih muslimana, koji će, navodno, zauzimati njenu stranu u obračunu sa drugim muslimanima. Ako postoji potreba sučeljavanja s bilo kim, to mora proizlaziti iznutra same Islamske zajednice i kao plod njenog autonomnog stava i uvjerenja koje nije ni od koga sponzorirano ni potaknuto.

Da zaključim, islam sam po sebi nije i ne može biti prijetnja. Islam sam po sebi se ne radikalizira. Islam, sam po sebi, je milost i nada, dobrota i pravda. Ali predrasude i negativna stereotipizacija muslimana i vrijednosti islama jesu ozbiljne prijetnje po sigurnost i ravnopravnost muslimana i prijetnja su integritetu i stabilnosti Islamske zajednice. Kada to dolazi iz samog državnog vrha susjedne države, postaje još ozbiljnije i strašnije.

 

Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

Mišljenja