Bajram baner mali

Bez pravde nema mira i stabilnosti

Bez pravde nema mira i stabilnosti
02 Feb
2017

Sa stanovišta islamskih izvora zahtjev za pravdom jedan je od ključnih principa kojim se potrebno rukovoditi u ličnom i društvenom životu. Biti pravedan prema sebi, u odnosu na druge i tražiti da se u društvu poštuje pravda jesu jasni zahtjevi islama. „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti...“ (El-Maide, 8) „A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne.“ (El-Maide, 42)

 

Štaviše, pravda (adl) je jedno od Allahovih imena, Allah je Pravedni. Uzvišenost pravde, kao temeljnog principa, ilustrira i smisao riječi Allahova poslanika Muhammeda, a. s., da vlast i carstvo može preživjeti u nevjerovanju, ali ne može preživjeti u nepravdi i nepravednosti.

U vrijeme kada se ponovo aktuelizira pitanje revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za njenu odgovornost u činjenju genocida u našoj domovini i žestokog, pa i prijetećeg, osporavanja ovakvog koraka, potrebno je podsjetiti da revizija tužbe nije samo političko, nego, prije svega, duboko moralno i ljudsko pitanje. Nije to samo stvar proste političke odluke, nego najdubljeg moralnog i ljudskog uvjerenja da se zlu ne može dopustiti da upravlja ljudskom poviješću, da ostane nagrađeno, a žrtva trajno ponižena i doživotno šikanirana.    

 

U vrijeme kada se ponovo aktuelizira pitanje revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za njenu odgovornost u činjenju genocida u našoj domovini i žestokog, pa i prijetećeg, osporavanja ovakvog koraka, potrebno je podsjetiti da revizija tužbe nije samo političko, nego, prije svega, duboko moralno i ljudsko pitanje. Nije to samo stvar proste političke odluke, nego najdubljeg moralnog i ljudskog uvjerenja da se zlu ne može dopustiti da upravlja ljudskom poviješću, da ostane nagrađeno, a žrtva trajno ponižena i doživotno šikanirana.   

Naime, bez pravde ne može biti dugoročnog mira i stabilnosti u svijetu, pa tako ni dobri odnosi između Bosne i Hercegovine i Srbije, bošnjačkog i srpskog naroda ne mogu se graditi bez pravednog sagledavanja događaja iz prošlosti, pravednog reguliranja tekućih procesa, te iskrenosti i dobronamjernosti u pogledu buduće saradnje. Tek zadovoljenjem pravde uspostavlja se potrebna ravnoteža i stabilnost. Jer uspostava pravde podrazumijeva da se svaka stvar postavi na svoje mjesto, odnosno davanje onoga što joj pripada shodno njezinoj naravi, kao što se prenosi da je halifa hazreti Alija rekao: „Pravda smješta svaku stvar na njezino mjesto“.

Prema tome, princip pravde zahtijeva da se smjesti na svoje mjesto pitanje genocida u Bosni i Hercegovini tokom agresije od 1992. do 1995. godine i također, shodno pravdi, precizno smjesti uloga Srbije u tom periodu i u tim užasnim zločinima. Stoga se postavlja pitanje ko može biti protiv pravde, ko može biti protiv toga da se na svoje zaslužno i pravedno mjesto, shodno svojoj naravi, postavi svaka stvar u odnosima između Bosne i Hercegovine i Srbije, bošnjačkog i srpskog naroda, ne samo tokom spomenute agresije nego i prije i poslije toga? S kojim moralnim pravom ili kakvim razumnim opravdanjem može bilo ko osporavati i biti protiv zadovoljenja pravde o kojoj je ovdje riječ?

Dakako, protiv može biti samo ko bježi od svijesti o stvarnoj ili potencijalnoj krivici, moralna kukavica koja se boji suočenja s onim što je bilo, što je činjeno s njegovim učešćem ili znanjem, odnosno bojazni suočenja sa zločinačkim naslijeđem prethodnika. Međutim, sadašnje bježanje srpske strane od suočenja i prihvatanja činjenica neće ništa dobro donijeti ni srpskom narodu, a ni ljudima i društvima u njegovom okruženju. U moralnom smislu to će ostati teška crna mrlja na nacionalnom srpskom tijelu koja će čekati dolazak vremena katarze, čestitih ljudi i humane ideologije posvećene angažmanu na „moralnoj dezinfekciji“ i ispravljanju posrnuća prethodnika.    

Međutim, politici - sadašnjoj i budućoj, bošnjačkoj i srpskoj, i svakoj drugoj u bližem i daljem okruženju - treba biti sasvim jasno da žrtve genocida u Bosni i Hercegovini, ali i čovječanstvo („ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao...“, El-Ma’ide, 32), ne mogu niti imaju pravo odustati od zahtjeva da se zadovolji pravda, koja podrazumijeva da se organizatori i izvršioci genocida, masovnih stradanja nevinih ljudi smjeste tamo gdje zaslužuju, odnosno odgovaraju za svoja zlodjela. Jednostavno, žrtve i ujedinjena savjest čovječanstva ne smiju odustajati zbog svjetskog mira. Ustvari, ispunjavanjem njihovog zahtjeva jačaju se temelji mira i pravde u svijetu, svijet se čini humanijim i sigurnijim mjestom za život. Pravda će pomoći u prevenciji i smanjivanju nasilja, poslat će snažnu poruku nasilnim ideologijama i hegemonističkim državnim projektima da posezanje za tuđim teritorijama i progon ljudi neće ostati nekažnjeni od efikasnih institucija međunarodne pravde. U moralnom smislu, zahtjev za pravdom nije više samo pitanje bosanskih žrtava, nego pitanje čovječanstva.  

Pravda treba da pomogne da odgovorni uvide i priznaju svoj zločin i, što je najvažnije, da u budućnosti iskreno i predano čine sve da zločinačka i genocidna svijest ponovo ne dođe u situaciju osvajanja poluga moći s kojima će opet krenuti u izvršenje zločina.

Kada se prijeđe s moralne ravni na stvarni život i tekuće dominantne društveno-političke procese u srpskom narodu u BiH, pa i u Srbiji, jasno je da srpske političke strukture nisu uradile ono što je potrebno da zločinačka ideologija i njeni vinovnici budu izolirani i beskompromisno odbačeni. S postojećom srpskom sviješću o prošlosti i veličanjem osuđenih ratnih zločinaca Bošnjacima niko ne može garantirati da genocid neće biti ponovljen. Čak nije značajno doprinijela promjeni svijesti ni presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu iz 2007. godine, kao najviše pravne instance Ujedinjenih nacija, koji je presudio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, jer nije spriječila genocid u Srebrenici i nije pristupila kažnjavanju odgovornih. Pokazalo se da i nakon ove presude nije zaustavljen trend negiranja genocida i veličanja njegovih izvršilaca u pojedinim dijelovima srpskog naroda i zvaničnih struktura, što najbolje svjedoči davanje imena studentskom domu na Palama po Radovanu Karadžiću.

Pamćenje i borba protiv zločinačke svijesti postaje Bošnjacima imperativ opstanka. Štaviše, nema potrebe da se ignorira i prešućuje negativno historijsko iskustvo Bošnjaka u odnosu na srpsku vlast: od sistematske diskriminacije do genocida i prijetnje secesijom jednog dijela njihove domovine. Ne samo da je ovo bilo u jednom, nego u veoma dugom vremenskom razdoblju. To iskustvo mora dobiti zasluženo mjesto. Ne treba zaboraviti da je međunarodna zajednica konačno shvatila da određeni zločini, kako bi se spriječilo njihovo ponavljanje, moraju dobiti planetarni memorijski značaj i ući u pamćenje svakog građanina svijeta. Stoga su Ujedinjeni narodi 2005. godine proglasili 27. januar Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta, a Evropski parlament je 2009. godine proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Postalo je više nego jasno da spremnost negiranja dokazanog zločina holokausta i genocida predstavlja prvi korak da se počini novi zločin.

Stoga sa novim dokazima obnavljanje tužbe Bosne i Hercegovine za genocid protiv Srbije ima svoje puno moralno, općeljudsko i političko utemeljenje. Samo oni čija savjest nije čista boje se pravde. Također, nije logično da zadovoljenje pravde negativno utječe na sadašnje odnose dvije zemlje i da aktuelna srbijanska vlast brani i nosi teret državne administracije koja nije spriječila genocid u Srebrenici. Osim ako se ne radi o istom projektu i ostvarenju istog cilja, samo različitim metodama?

 

Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

Mišljenja