Ramazanska cestitka banner2 mali

Bošnjaci u Bosni kao ribe u Jablaničkom jezeru

Bošnjaci u Bosni kao ribe u Jablaničkom jezeru
18 Feb
2017

Proteklih smo dana bili okupirani strahobalnim slikama s „isušenog“ Jablaničkog jezera i, isto tako, strašnim najavama velike ekološke katastrofe, a govorilo se o pomoru dva miliona jedinki riba i uništenim drugim primjercima flore i faune.

Da, doista, povučena i potrošena voda iz Jablaničkog jezera otkrila je mnoge tajne, koje su u sebi čuvala, sva ta potopljena mjesta, džamije, kuće, mezarja, sve je najednom ponovo niklo iz vode i sablasno prijetilo i podsjećalo na nekadašnji muk i nemoć pred najezdom bezbožničke „oluje“. Trebalo je branu napraviti, a to što će se potopiti džamije i mezarja, to nije bilo (toliko) važno. Tako da su ti sveti podvodni spomenici, između ostalog, i podsjetnici na tu nekadašnju bezdušnost i bezočnost. Ali, eto, šta je tu je, danas imamo branu i „varljivo“ jezero. Imamo i struju na koju se grijemo. A nezapamćena zima i januarska hladnoća popila je vodu gotovo cjelokupnog jezera. Ljudi su se morali grijati, struje je moralo biti, a hidrocentrala je radila „punom parom“ i proizvodila struje više no ikada, ali i vodu potrošila. Naravno, sada dolazimo do zaključka ili do odgovora na pitanje: na šta se to onda mi grijemo? Pa odgovor je više nego jasan: grijemo se na Božiju milost, ni na šta drugo. Jer, dragi Bog pošalje kišu koja se spušta, pa se onda jezero akumulira, a onda se od akumulacije vode, koja pokreće turbine, pravi i dobija struja. Dakle, grijemo se na vodu, tj. Allahovu milost. Kako se još grijemo na vodu? Pa, Allah daje da kiša pada, a zeleno drveće onda raste, a Uzvišeni Allah nas o tome obavještava u Kur'anu, u suri Jasin, pa kaže da je On Onaj koji nam iz zelenog drveća vatru stvara i mi njome potpaljujemo.

I evidentno je da nema tu više vode, kao ni ideje (Bosne), ali su ostali tragovi. Tačno su vidljive granice, kao u povučenom i potrošenom jezeru, dokle je voda bila. Tako je trenutno i sa Bosnom. Od njene cjelovitosti ostale su samo administrativne granice i jasno se vidi dokle je ona (bila), ali se čista supstanca milosti, kao što je to voda i ideja multikulturalne zemlje, povukla i potrošila se.

No, vratimo se na konstataciju o navodnoj ekološkoj katastrofi koja se dogodila u Jablaničkom jezeru proteklih dana. Neki kvazistručnjaci, a više mediji željni bombastične senzacije i atraktivnih naslova, kazali su da je pomoreno oko dva miliona jedinki ribe. Dobro, svakome iole pametnom čovjeku je ovakva tvrdnja više nego sumnjiva, a ako ne i smrdljiva, jer da jeste tako – onda je pitanje: a gdje je ta pomorena i uginula riba?! Jer, odlično znamo kada riba malo duže stoji, a još uvijek je jestiva i prodaje se kao takva, smrdi i zaudara da ne možeš disati. Ne može proći čovjek pored ribarnice kada se usmrdi riba. Tako da je toliko ribe crklo i krepalo, ne bi se moglo u Sarajevu rahat disati, a da ne govorimo o Konjicu, Jablanici i drugim okolnim mjestima. Morali bi s gas maskama hodati.

Ali, ostaje pitanje: gdje je onda riba? Jer, stručnjaci plauzibilno tvrde da u Jablaničkom jezeru ima oko dva miliona riblje jedinke. Jezera proteklih dana nije bilo, a već smo i rekli zbog čega i kojeg razloga, između ostaloga. Ali, gdje je riba? Nema je na kopnu, a jezera nema, ostala je samo rijeka, kao žila kucavica. No, sada su već pravi eksperti izašli na lice mjesta i ustanovili da se nije dogodila nikakva ekološka katastrofa, da riba nije pomorena, nego se povuklu na samo dno ostatka jezera, tik uz branu, zavukla se u neke vodene džepove koji su ostali ili je uglavnom otišla uzvodno prema Glavatičevu. E, sada dolazimo i do poente ovoga teksta ili onoga što je prije svega motiviralo autora ove kolumne da piše o ovoj temi i problematici. Jer, ovo što se dogodilo sa Jablaničkim jezerom i ribom u njemu je idealna paralela ili metafora za događanja sa zemljom Bosnom i Hercegovinom i Bošnjacima koji žive u Bosni.

Bosna i Hercegovina je Bošnjacima kao voda, nasušna potreba, a voda je Allahova milost. Bošnjaci kada imaju vodu i zemlju, onda imaju i Allahovu milost. Ili, pak, tačnije je obrnuto: Bošnjaci kada imaju i dobijaju Allahovu milost, tada imaju i dobijaju i zemlju i vodu. Tu im je i snaga i odatle dobijaju struju za svoje motore i svoju snagu. Tako se i griju. Onda se dogodi da im ta blagodat i ideja domovine i zemlje bude ugrožena, opasno, strukturalno i egzistencijalno, dođu neke nevolje koje zauzmu i potroše vodu, pa onda ostane pustopoljina, kao marsovska površina, iz koje sablasno vire minirane džamije i porušena mezarja. I evidentno je da nema tu više vode, kao ni ideje (Bosne), ali su ostali tragovi. Tačno su vidljive granice, kao u povučenom i potrošenom jezeru, dokle je voda bila. Tako je trenutno i sa Bosnom. Od njene cjelovitosti ostale su samo administrativne granice i jasno se vidi dokle je ona (bila), ali se čista supstanca milosti, kao što je to voda i ideja multikulturalne zemlje, povukla i potrošila se. A ta je ideja naravno više nego dobra ideja. Cijeli svijet to zna i kaže, a zna i Uzvišeni Bog, što je i najvažnije. Ali, odogovor na pitanje šta je bilo s ribama u potrošenom jezeru, najbolji je pokazatelj Bošnjacima šta treba da urade u takvim situacijama i kako da se ponašaju.
Ako ostanu na vjetrometini, stradat će, jer oluja još uvijek opasno puše. Ako ostanu na mjestima, u idejnom smislu, odakle se povukla Allahova Milost, izgubit će dah i lipsat će. Bošnjaci ne smiju i ne trebaju da napuštaju svoju domovinu i svoj prostor, nego trebaju poput riba iz Jablaničkog jezera da prvenstveno očuvaju svoju egzistenciju, mentalno i duhovno zdravlje, a zatim treba da se grupišu, primire i očuvaju tu gdje još uvijek mogu u miru biti i tu se spremati i čuvati.

I, kao što ovih dana jasno vidimo, Allahova milost opet dolazi, kiša je padala, led i snijegovi su se počeli topiti, a sudbina leda je da se mora otopiti, kad-tad, jezero je počelo ponovo da se pojavljuje i raste i uskoro će doći do onih svojih normalnih granica na kojima je inače i bivalo. Ribe ponovo dobijaju natrag svoje potpuno staniše i onu širinu koju su imale i koja im pripada.

Tako će biti i s Bosnom, kada ponovo dođe više Allahove Milosti, ideja Bosne, kao i Bosna u svakom pogledu, poput vode u jezeru, rast će i popuniti sve one praznine i pustopoljine iz kojih je bila izgnana i otjerana. I ponovo će bili dovoljno širine i ljepote za sve. Kao i za sve ribe u jezeru.

 

 

 

Označeno
Muhamed Velić

Muhamed Velić je autor, publicista i analitičar vjersko-kulturne i društveno-političke zbilje.  Završio  je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, na kojem završava magistarski rad. Profesionalno je angažiran kao imam, hatib i muallim pri Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo. Dugogodišnji je kolumnista Preporoda. Aktivno sudjeluje u medijskoj prezentaciji islamskog vjerovanja, pragme i baštine. Saradnik je nekoliko dnevnih listova i magazina, a autor je dvije knjige. 

Facebook

Twitter

 

Mišljenja