Ramazanska cestitka banner2 mali

Uvodnik: Nadživjeti domaće izdaje

Uvodnik: Nadživjeti domaće izdaje
02 Mar
2017

Predaja zahtjeva Međunarodnom sudu pravde u Hagu za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, što je učinio agent BiH Sakib Softić 23. februara 2017. godine, predstavlja jedino mogući ispravan stav po ovom pitanju.

Ko god da je obavljao dužnost bošnjačkog člana Predsjedništva BiH nije mogao imati dilemu da li to treba učiniti ili ne, kao što dilemu nisu trebali imati ni članovi Predsjedništva iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Sud historije zasigurno neće biti na njihovoj strani niti će prema njihovom moralnom, ljudskom i političkom stavu imati pozitivan odnos. Već je danas evidentan njihov moralni i ljudski pad.

No, ovdje je veoma začuđujuće i neshvatljivo odustajanje cjeline hrvatske politike i intelektualne javnosti od prava žrtava hrvatskog naroda. Može se čuti da je to rezultat srpsko-hrvatske nagodbe na štetu Bošnjaka koja se pokazuje u mnogim primjerima. Po toj logici, nagodba je samo posljedica nepredvidljivosti i nedoslijednosti hrvatske politike prema Bošnjacima i BiH. Naime, sagledavajući u političkoj retrospektivi XX stoljeća, ovaj čin se može vidjeti kao nastavak još jedne brze i lahke transformacije i skretanja hrvatske politike u bespuća zla i štetnosti po narode s kojima dijele životni prostor. U vrijeme fašističke marionetske tvorevine Nezavisne države Hrvatske sve je bilo usmjereno da se Bošnjaci sramno upregnu u činjenje zločina protiv Srba, što je, hvala Allahu, bošnjački narod u dominantnom broju prozreo i odbio. Sada je na sceni obrnut proces, potčinjavanje bošnjačkog naroda putem srpsko-hrvatske nagodbe koja se na lokalnoj razini, Banja Luka - zapadna Hercegovina, ni ne krije, dok se na regionalnoj, Beograd-Zagreb, naslućuje u još nejasnim konturama.

 

Ne samo u kontekstu aktuelnih dešavanja, potrebno je pod analitičku lupu staviti sintagmu „srpsko-bošnjačko pomirenje“. Bošnjaci nisu napadali ni ratovali na teritoriji Srbije, nisu slali ni ljude, ni oružje, ni finansirali ratne operacije u Srbiji. Srbija sve navedeno jeste činila Bošnjacima i na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema tome, zbog čega treba da se Bošnjaci pomire sa Srbima? Zato što su se branili i uz enormne žrtve i stradanja odbranili od agresije iz Srbije? Zato što su, kao narod, preživjeli? Sintagma „srpsko-bošnjačko pomirenje“ imala bi smisla jedino ako bi pomirenje značilo odustajanje Srbije od ratnih ciljeva u Bosni, odustajanje srpskih ideologija od nasrtaja na teritorijalni integritet i od podrške unutrašnjoj destrukciji Bosne i Hercegovine.

 

 

Predaji zahtjeva za reviziju presude prethodilo je 17. februara savjetovanje u organizaciji Fondacije „Pravda za Bosnu i Hercegovinu“ i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a pod pokroviteljstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, kojem je prisustvovao reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, veliki broj eksperata iz oblasti prava, zvaničnika iz institucija BiH i nevladinih organizacija, koji su časno stali uz reviziju presude.

U proteklom periodu bilo je mnogo govora i čuli su se brojni argumenti u prilog nužnosti revizije, shodno Statutu Međunarodnog suda pravde, a koje ovdje nije potrebno ponavljati. Međutim, ono što je sada važno jeste pružanje nepodijeljene i iskrene podrške procesu revizije presude. Bh. javnost i svi ljudi koji drže do svoga ljudskog integriteta, nesumnjivo, bit će podrška. Štaviše, ako bi hipotetički pretpostavili da nema žive nijedne žrtve genocida, čista savjest i razum nalažu jasnu podršku kažnjavanju zločina i utvrđivanju istine i odgovornosti za patnje i stradanje stotina hiljada ljudskih bića. Na ovoj činjenici svaka priča o političkoj motiviranosti revizije gubi smisao, dok se pričom o njenoj politizaciji prekriva vlastiti kukavičluk i opravdava političko licemjerje, odnosno bezobzirnost prema žrtvama genocida.

Umjesto izlišnih rasprava da li je trebalo ili nije pokrenuti proces revizije presude, javni i stručni fokus bez oklijevanja mora se staviti na primjerenu i djelotvornu komunikaciju suštine, ciljeva i vrijednosti sadržanih u zahtjevu za reviziju, ali bez degutantnog pravdanja, nesigurnosti i posipanja pepelom. U sferi dosadašnjeg komuniciranja ove teme vidljivi su propusti i ozbiljne komunikacijske slabosti. Stoga je potrebno hitno izraditi kvalitetnu i dugoročnu komunikacijsku strategiju sa jasnim elementima komunikacije za domaću i vanjsku javnost, kojima se mora permanentno i argumentirano objašnjavati nužnost utvrđivanja odgovornosti za stradanje Bosne i bošnjačkog naroda. Komunikacijska strategija je trebala biti spremna još od rane faze pripreme revizije i pratiti je kroz sve njene etape. Loša komunikacija može upropastiti i najplemenitije projekte i učiniti ih neuspješnim. Javno zagovaranje i objašnjavanje u zemlji i inostranstvu karaktera revizije presude mora biti među najvišim prioritetima u narednom periodu.

S druge strane, pokretanje revizije presude je bjelodano pokazalo da Beograd efektivno vlada nad polovinom naše države. Cijeli svijet je mogao svjedočiti da su se Bosna i Hercegovina i Bošnjaci našli na meti agresivnog udruženog političkog i komunikacijskog poduhvata srpskih predstavnika iz Bosne i beogradskih vlasti. Beograd i danas, kao i devedesetih godina XX stoljeća, može mobilizirati bosanske Srbe za „svesrpsku stvar“, podijeliti im uloge i sa distance upravljati procesima i, usto, glumiti finoću i neutralnost. Još uvijek srpski predstavnici u Bosni permanentno i tako snažno pokazuju prema Beogradu krajnju servilnost, da su srbijanske marionete i produžena ruka volje i interesa Beograda, bez obzira ko je tamo na vlasti. Doduše, za razliku od ranijeg razdoblja, uočljiva je taktička promjena u srpskoj političkoj praksi. Radovan Karadžić je devedestih godina prošlog stoljeća Srbe izveo iz institucija BiH i na Palama formirao parainstitucije. Danas srpska politika nastoji onemogućiti Bošnjake da kroz državne organe štite svoje interese, te ih natjerati da djeluju vaninstitucionalno, dok se ona lažno predstavlja kao zaštitnička za bh. institucije. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma tadašnje srpsko rukovodstvo je pozvalo Srbe da napuste sarajevska predgrađa. Danas srpsko rukovodstvo implementira strategiju dugoročnog ovladavanja sviješću, mentalnim i realnim procesima u nacionalnim bošnjačkim politikama i institucijama. Ti procesi trebaju dovesti do opće nacionalne konfuzije i pometnje, devalvirati moralni kredibilitet žrtve i patriotizma, te u međunarodnim odnosima izolirati Bosnu i Bošnjake.

Dakako, nije sporno da Bošnjaci vole državu, ali pored ljubavi nužan je naporan rad i nacionalno odricanje za njen progres. Nije dovoljno čuditi se tome kako „uvjerljivo“ aktuelna srpska politika, bez imalo grižnje savjesti i srama, insistira na laži da nije izvršen genocid, te pred očima cijelog svijeta samouvjereno poseže za svim mogućim manipulacijama. Bošnjaci moraju raditi na afirmaciji istine makar onoliko koliko druga strana pokazuje bezobzirnost i domišljatost u poricanju zločina i destrukciji države. Časno je truditi se na strani istine, a laž će se, kad-tad, razotkriti. „I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž zaista nestaje!’“ (El-Isra, 81)

Također, ne samo u kontekstu aktuelnih dešavanja, potrebno je pod analitičku lupu staviti sintagmu „srpsko-bošnjačko pomirenje“. Bošnjaci nisu napadali ni ratovali na teritoriji Srbije, nisu slali ni ljude, ni oružje, ni finansirali ratne operacije u Srbiji. Srbija sve navedeno jeste činila Bošnjacima i na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema tome, zbog čega treba da se Bošnjaci pomire sa Srbima? Zato što su se branili i uz enormne žrtve i stradanja odbranili od agresije iz Srbije? Zato što su, kao narod, preživjeli?

Sintagma „srpsko-bošnjačko pomirenje“ imala bi smisla jedino ako bi pomirenje značilo odustajanje Srbije od ratnih ciljeva u Bosni, odustajanje srpskih ideologija od nasrtaja na teritorijalni integritet i od podrške unutrašnjoj destrukciji Bosne i Hercegovine. Nema sumnje da bi adekvatnija bila sintagma „srpsko-bošnjački dijalog“ koji treba pomoći da Srbija istinski uvidi zločinački karakter svojih postupaka prema Bošnjacima i Bosni, taj dijalog treba pomoći defašizaciji i denacizaciji onih dijelova srpskog društva koji, kada dođu na vlast, ubijaju i progone Bošnjake. Dijalog treba pomoći da se u Srbiji kreira društveni ambijent koji neće dopustiti da na vlast dođe zločinačka četnička ideologija.

Bošnjaci su bili i bit će u miru sa svima ko ih poštuje, ko im ne radi o glavi i ko ne ugrožava teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine.

Svim čitaocima Preporoda i građanima Bosne i Hercegovine čestitam 1. mart, Dan nezavisnosti! Neka revizija presude i 25 godina od referenduma za nezavisnost budu snažan podsticaj za osjećaj državotvornog ponosa i zajedništva. Bosna i Hercegovina već hiljadu godina uspješno nadživljava sve neprijateljske oluje, domaće izdajnike, uhode i pobune. Na individualnoj razni važno je biti na pravoj strani i časno odužiti svoj dug prema domovini.

 

 

 

Označeno
Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

Mišljenja