Bajram baner mali

Medijski teror
24 Mar
2017

Medijski teror je bezgraničan. On se širi komunikativnom orbitom savremenog svijeta u talasima žurnalističkog cinizma.

 

Novinari krstare medijima kao predatorski stvorovi sa svojim pripremljenim istinama o svijetu koje su, naravno, jedine prave. Oni su gladijatori-plaćenici komunikativnih arena. Na svim stranama nas dočekuju sa svojim rafalnim porukama, iza busija medijske galame, u lažiranim slikama svijeta u kojem smo zatočeni. Svijet dnevno-političkih informacija kao skup sačekuša plaćenih novinara-ubica! Potplaćeni i podmićeni od političkih grupa oblikuju nam mozgove, transformiraju stvarnost, zavode nas i prave budalama. Mediji se pojavljuju kao dosljedni čuvari koruptivnih mentaliteta. Urednici medija bespogovorno izvršavaju naredbe šefova iz politike i tokova kapitala koji su ih tu postavili i koji ih finansiraju. Zato oni imaju svoje “političke analitičare” koji opravdavaju nacionalističke i neofašističke ideje. Zatvoren je prostor svakom kritičkom mišljenju i filozofskom držanju u muškim stvarima! Oni vladavinu antibosanskog koncepta etnokratije predstavljaju kao nešto prirodno, normalno, samorazumljivo, što treba slijediti, a prikrivaju da nas taj koncept vodi u katastrofu, u neprestane ratove i mržnju. U tom pogledu mediji su izdajnička antibosanska osovina.

Korisna analogija u vezi s medijskim antibosanskim slikama jeste odnos prema konceptu fundamentalizma koji se samo i primarno pripisuje muslimanim širom svijeta, a onda se zanemaruje povijest, semantika, pragmatika i politička pozadina primjene tog pojma u svakodnevnom medijskom iskustvu. Kada taj pojam postane medijski “oblikovan” i usmjeren na određenu grupu u zajednici ili u interancionalnim odnosima s negativnom konotacijom, onda je moguće izmisliti takve narative i plasirati sporne interpretacijske konstrukcije da se dostigne totalna perverzija. Valja se podsjetiti šta Edward W. Said kaže:

“Umjesto znanja, često nailazimo na novinare koji daju ekstravagantne izjave koje mediji istog časa pokupe i dalje dramatiziraju. Kroz njihove se radove provlači jedan vrlo skliski koncept na koji neprestano aludiraju, koncept »fundamentalizma«, riječ koju se u zadnje vrijeme automatski povezuje s islamom, iako je ista ta riječ bila blisko povezana, što se obično izostavlja, i s kršćanstvom, židovstvom i hinduizmom. Namjerno stvorene asocijacije između islama i fundamentalizma osiguravaju da će prosječni čitatelj poistovjetiti islam i fundamentalizam kao jednu te istu stvar. Uzimajući u obzir tendenciju da se islam reducira na šačicu pravila, stereotipa i generalizacija o vjeri, njenom osnivaču i čitavom islamskom narodu, ovjekovječuju se istaknute negativne činjenice o islamu (nasilje, primitivizam, atavizam, prijeteće odlike islama) i sve to bez ozbiljnog napora da se definira pojam »fundamentalizam«, da se da tačno značenje »radikalizmu« ili »ekstremizmu« ili da se ti fenomeni stave u nekakav kontekst (na taj način da se, na primjer, govori da su pet, deset ili pedeset posto svih muslimana fundamentalisti).

Od 1991. American Academy of Arts and Sciences objavljuje otkrića o »fundamentalizmu« u opsežnom istraživanju od četiri sveska na kojem radi grupa autora pod sponzorstvom Akademije. Slutim da je taj projekt započeo tako da su na pameti imali tačno islam, iako se u istraživanju raspravlja i o židovstvu i kršćanstvu. U taj projekt, za koji su bila zadužena dva glavna urednika, Martin E. Marty i R. Scott Appleby, uključeni su brojni cijenjeni akademici. Njegov rezultat je sažetak uglavnom zanimljivih radova, ali, prema oštroumnoj kritici Iana Lusticka, u istraživanju se ne pojavljuje niti jedna održiva definicija fundamentalizma. Upravo suprotno, Lustick dodaje, urednici i oni koji svojim radom pridonose istraživanju »na kraju prilično očajnički predlažu da se 'fundamentalizam' ne bi [trebao] definirati.« Prema tome, ako stručnjaci za tu temu ne mogu definirati fundamentalizam, nije ni čudo što domaćin polemike (kojeg pokreće revnost i neprijateljstvo prema svemu muslimanskom) još lošije obavlja taj posao. Međutim, ipak im je pošlo od ruke da kod čitatelja probude osjećaje uzbune i straha. (E. W. Said, Krivotvorenje islama,XIII)

Mi smo svi skupa ulovljeni u “the logic of negative campaigning”. Postali smo objekti politike multinacionalnih kompanija, nadnacionalnih finansijskih fondova, planera ratova kao profitabilnih biznisa, perverznih geopolitika, tajnih asocijacija i sličnih tijela moći na globalnoj razini. Pretvaraju nas u jeftinu radnu snagu širom svijeta. Na lokalnom polju, gotovo je postalo nemoguće isplivati iz kaljuge u koju su nas gurnule politike etničko-religijskog predstavljanja koje su potčinjene novim globanim gospodarima iz sjene. Na svim medijskim formama gledamo šta nam kazuju lideri i vođe, podvaljuju nam prostakluke i mržnju, populistički podgrijavaju naše malograđanske frustracije. Oni su već kupili sve medije ili na neki drugi način stoje iza njih. Mediji su, pritom, postali livnice nacijskih istina. Svi uglas govore što vođe misle. Oni protežiraju polupismene ministre “neobrazovanja” koji nam dobacuju svoje imbecilne rečenice svaku večer u medijskim izvještajima. Medijski nas discipliniraju birokrati koji raspolažu naukom u društvu kao s ribolovnim udruženjem ”Gornja Neretva s pritokama”. Oni su, pritom, svijet nauke doživjeli kao svijet prodavnica s robama za domaćinstvo i široku potrošnju. U tom medijskom haosu ne postoji drugačije mišljenje. Ono ne treba, jer drugačije misliti i govoriti može biti osnov krivnje i društvene osude od strane jednoumlja. Tajne policije pažljivo prisluškuju telefone i snimaju interesantne razgovore koje naivci pričaju. Jednoumlje je strahom od represije instalirano na svim razinama intelektualne neodgovornosti. Šta je ostalo od čovjeka i čovječanstva? Medijski linč postao je jedan od načina funkcioniranja medija u našem društveno-povijesanom kontekstu. Gdje je zaglavilo ljudsko, mankind, Menschheit, humanite, umanita?

Primjer jedne medijske neodgovornosti, koji dolazi iz društvenog sklopa i samo se umnožava kroz medijski svijet, jeste upotreba pojmova narod i nacija. Mediji stalno govore “nacionalnost” tamo gdje treba reći “narodnost” ili “etničko“. Tamo gdje treba reći “država” (pravno-politički pojam) oni govore “zemlja“ (geografski pojam). Bosanac je za njih geografski pojam – a ne nacija. Plemensko-religijska grupa se neprestano naziva nacijom! Tamo gdje je riječ o kulturno-povijesnim oznakama ili karakteristikama jednog “naroda” oni govore o “naciji”, jer ih je neko usmjerio da razumijevaju naciju primarno kao etničko-religijsku skupinu koja ima svoju teritoriju i velike historijske ličnosti koje su u dalekoj prošlosti junački ginule za današnje generacije. Oni ne razlikuju između etnokratije i demokratije, između plemena i naroda, između znanja i mnijenja, između kulture i politike... Adrian Hastings kazuje: etnicitet je grupa ljudi koja dijeli kulturni identitet i govorni jezik. To konstituira glavni distingvirajući element u svim pred-nacionalnim društvima, te može opstati kao jaka subdivizija sa lojalnošću prema njemu samom unutar etabliranih nacija. (Adrian Hastings, The Construction of Nationhood: Ethnicity, Religion, and Nationalism, Wiles Lectures, 1996).

Označeno
Senadin Lavić

Senadin Lavić je diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Doktorski studij je završio na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je i professor nekoliko predmeta. Autor je naučnih i stručnih knjiga i radova u zemlji i inozemstvu. Glavni je urednik univerzitetskog časopisa “Pregled” i član redakcije časopisa “Godišnjak” BZK Preporod. Trenutno obavlja funkciju voditelja master studija na Fakultetu političkih nauka. Predsjednik je BZK Preporod, član Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99”. KOlumnista u Preprodu je od 2015. godine.

Email: senadinl@hotmail.com 

Mišljenja