Kadribegovićev „Orwellovski diskurs u IZ BiH“ ili zloupotreba emocija čestitih vjernika
U prošlome broju vašega lista Preporod ( god. XL, broj 3/917) iznesene su brojne neistine o mojemu učešću na nedavno održanom seminaru Islamski diskurs u BiH. Radi naše muslimanske ali i šire bosanskohercegovačke javnosti želim s tim u vezi reći sljedeće:
Prvo, podržavajući veoma dobru zamisao organizatora da se ovim seminarom konačno otvori rasprava o brojnim problemima i teškoćama sa kojima se suočavaju bosanskohercegovački muslimani ali i Islamska zajednica danas, odazvao sam se pozivu organizatora u namjeri da dadnem svoj makar i skromni doprinos u njihovom rasvjetljavanju. Potaknut veoma zanimljivim i angažiranim referatima uvaženih kolega Mehmedalije Hadžića i Enesa Karića, izašao sam za govornicu i ustvrdio da je krajnje vrijeme da se poduzmu ozbiljna istraživanja kvalitete odnosno stanja religijske svijesti kod Bošnjaka na kraju prošlog i početku novoga stoljeća. Kao predložak za raspravu iznio sam nekoliko teza o fenomenu oživljavanja religije i religioznoga, našoj islamskoj pluralnoj sceni, krizi tradicionalnih i pojavi novih oblika individualne ili tzv. implicitne pripadnosti islamu. Iako sam priželjkivao da neko od učesnika komentira moja stajališta i time mi omogući da iznesem svoju argumentaciju, nažalost, osim pozitivnog i konstruktivnog komentara na moje obraćanje gospodina Mehmedalije Hadžića drugih učesnika u raspravi nije bilo. Pitam se zašto urednik nije iskoristio priliku da o krajnje složenim i u teorijskom smislu zahtjevnim temama neposredno razgovara sa mnom i sa prisutnima u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka jer je to bio seminar zatvorenoga tipa, na kome se trebalo slobodno i u demokratskoj atmosferi kritički i odgovorno razgovarati. No, on će se zato javiti kasnije i u maniri glasnogovornika lojalnih autoritarnim i autokratskim sistemima i njihovim strogo kontroliranim medijima, otvoriti „polemiku“ sa običnim i čestitim vjernicima zloupotrebljavajući njihove iskrene emocije!
Drugo, tom prilikom sam rekao, ne izuzimajući ni sebe osobno, da lažna i licemjerna komunikacija između profesora i uposlenika Zajednice, paradigmatski označava odsutnost jezika vlastite, življene i intelektualno posredovane vjere. Pri tome nisam ni za koga konkretno rekao da laže niti da je licemjeran, pogotovu ne za imame i šehide. Urednik koji još uvijek živi u vulgarno shvaćenom religijskom i nacionalnom resentimanu do krajnjih granica zloupotrebljava i profanizira imame, šehide i institucije Islamske zajednice, a sve radi neviđenog „političkog“ i još više društvenog komformizma ili uživanja u nezasluženim društvenim privilegijama u Zajednici. Dakako, ono što je u mojemu kraćem obraćanju bilo najvažnije uredništvo Preporoda je svjesno prešutilo. A to je da suprotno protagonistima različitih škola u tumačenju islama (selefija, teologa, mutesawifa, religiologa, znanstvenika, filozofa) koje temeljno karakterizira odsutnost jezika vjere islama, veliki broj adolescenata i mladih ljudi, reagirajući na bosanskohercegovački islamski vjerski i teološki konformizam i tragajući za načinima prevladavanja unutrašnje krize vlastitog identiteta, počinju progavarati jezikom svojega vlastitog doživljavanja islama koji je u određenoj mjeri antitradicionalan. Upravo tu činjenicu sam posebno podvukao označavajući je kao veoma zabrinjavajuću, jer bez tradicije koja je duša svake religije pa tako i islama, nije moguće prevazići krizu identiteta današnjih mladih generacija. Nažalost, ono što je za modernu religiologiju i za suvremena sociološka i socijalno-psihološka istraživanja religioznosti kod mladih danas najvažnije, za pisca Uvodnika nije vrijedno niti pomena!
Treće, takav stav uredniku bih mogao oprostiti ako je on plod njegovih slabosti i frustracija, jer kroz takva stanja u većoj ili manjoj mjeri prolazi svaki čovjek pojedinačno, no ukoliko je riječ o neznanju ili nerazumijevanju sadržaja izlaganja onda je to zaista ozbiljan problem, jer urednik u proteklih nekoliko godina uživa privilegije “velikog znalca” koje kod nas ne uživaju ni akademici, ni književnici, a ni univerzitetski profesori koji imaju zavidnu naučničku i profesorsku karijeru. A očekivati je da odgovorni urednik jednog islamskog informativnog glasila bude u fokusu suvremenih religiloških i uopće društvenih istraživanja. Umjesto da analitički odgovorno (što i jeste zadaća kolumniste-urednika) prati i proučava krupne promjene koje su uvele u krizu kako pojedinačne tako i kolektivne vjerske identitete, urednik se zatvara u svoju „ljušturu“ pokušavajući metodom „ideološkog idealiziranja stvari“ prekriti vlastitu nesposobnost kritičkog sagledavanja veoma ozbiljnih društvenih i kulturnih procesa koji, logično, zahvataju i Islamsku zajednicu. Zato je u pravu jedan moj cijenjeni profesor Sarajevskog univerziteta, čiji komentar ovdje parafraziram, koji, nakon čitanja urednikova Uvodnika, kaže da kada neobaviješteni pisac u službenom glasilu kritikuje profesora, koji se već dugo vremena teorijski bavi fenomenom čovjekove religioznosti, onda to govori o krizi institucije čije stavove glasilo artikulira, a još više o snazi profesorova mišljenja i iskustva koje pisac Uvodnika, jedino mu se to mora priznati, ispravno poredi sa snagom bokserskog udarca. Očito je da u Zajednici čije stavove izražava Preporod i njegovo uredništvo mnogo toga još nije stavljeno na svoje pravo mjesto. Uvodnik gospodina Kadribegovića nam govori da je krajnje je vrijeme da se to učini!
U Sarajevu, 7. 02. 2010. godine
Dr. Adnan Silajdžić,
redovni profesorFakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu
