Baner granice3

Prijedor: Krvavo ljeto

Dvadeset godina od početka sistematskog zločina nad Bošnjacima Bosanske krajine (Prvi dio)

Situacija u kojoj se našla Bosanska krajina u proljeće 1992. bila je krajnje teška za odbranu. Na sjevernim i zapadnim granicama još od jeseni 1991. bile su formirane pobunjeničke teritorije hrvatskih Srba, tako da je bilo nemoguće povezivanje sa slobodnom teritorijom Republike Hrvatske. U bosanskokrajiškim općinama u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo (Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac, Glamoč, Šipovo, Mrkonjić Grad, Skender Vakuf, Čelinac, Banja Luka, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica i Bosanski Novi) JNA i srpske paravojne jedinice imale su potpunu kontrolu teritorije od jeseni 1991. i na taj način su odsjekle Bosansku krajinu od drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Najkritičnija situacija bila je u Bosanskoj Krupi, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru. Te krajeve, zbog izraženo visokog procenta bošnjačkog stanovništva, nisu mogli preuzeti na način na koji su to uradili s općinama u kojima su Srbi bili apsolutna većina.

U Bosanskom Novom na izborima 1990. pobijedila je SDS, a u Prijedoru SDA. Na osnovu izbornih rezultata 1990. godine SDA je dobila nekoliko značajnih mjesta u prijedorskoj općinskoj vlasti. Predsjednik Općine, komandir SJB i komandant OpŠTO bili su Bošnjaci. Međutim, loša organizacija odbrane i ogromna koncentracija jednica JNA, srpskih paravojnih i policijskih snaga na području općine nisu dopustile uspješnu odbranu teritorije i zaštite nesrpskog stanovništva. Aktivni i rezervni sastav srpske SJB Prijedor bez borbe je preuzeo vlast i blokirao grad.

 Hapšenja i otkazi sa posla kao priprema za agresiju

Uskoro su pohapšeni svi funkcioneri bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Bošnjaci i Hrvati dobijali su otkaze na svojim radnim mjestima i to ne spontano i pojedinačno nego planirano i kolektivno. Još početkom maja smjenjena je Bošnjakinja s mjesta sekretara Opštinske konferencije Crvenog krsta i postavljen Srbin. Ova smjena će dobiti na značaju kada se ta konferencija aktivno stavi u službu progona i iseljavanja Bošnjaka i Hrvata što pokazuje planirane genocidne namjere srpskih vlasti najmanje mjesec dana ranije. Pobunu i preuzimanje vlasti u Prijedoru planirao je Krizni štab srpske opštine Prijedor uz pomoć snaga srpske SJB Prijedor, koja je formirana zajedno s srpskom opštinom, paravojnih jedinica i JNA koja je bila glavni oslonac i snaga okupacije. Poslije preuzimanja vlasti u gradu, počelo je osvajanje ostatka općine. Bošnjaci i Hrvati su pokušali odbraniti područja pojedinih mjesnih zajednica u kojima je živjelo njihovo većinsko stanovništvo.

Napad srpskih snaga na Hambarine počeo je 22. maja 1992. Potom je slijedio napad na Jakupoviće, Kozarac, Kozarušu, Trnopolje i Kamičane 24. maja 1992. Poslije tri dana borbi, 27. maja 1992, nadjačan brojnošću i tehničkom superiornošću srpskih jedinica, otpor branitelja je slomljen. Srpske jedinice ubijale su stanovnike po selima. Pokušaji spašavanja bijegom preko Bosanske Gradiške u Hrvatsku nije bio moguć jer su na tom pravcu bile raspoređene jedinice srpske vojske i policije koje su ih presretale i ubijale. Manje grupe pokušale su se skrivati na Kozari. Ni tu nije bilo sigurnosti jer je srpska policija i VSrRBiH (kasnije preimenovana u VRS) čistila taj teren i ubijala ih. Prema izvještaju SJB Prijedor na Kozari je boravila grupa Bošnjaka do 20. aprila 1993. kada je izvršen posljednji pretres terena. Od početne grupe Kozarčana koji su se bili sakrili na Kozari, manji dio se uspio probiti preko okupirane teritorije i stići do Zagreba. Nakon ovih borbi, agresor je imao potpunu kontrolu nad cijelom općinom. Ipak, otpor prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije bio u potpunosti slomljen. U noći 29/30. maja 1992. manja naoružana grupa Bošnjaka i Hrvata uspjela je osloboditi dio grada. Međutim, iako hrabar, taj pokušaj otpora i njegovi rezultati nisu značili ništa u haosu izazvanom masovnim ubistvima bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Sljedeći pokušaj otpora desio se u Ljubiji tokom jula 1992.

Za razliku od otpora u kozaračkim selima, napad na Prijedor 29/30. maja 1992. i događaj u Ljubiji tokom jula mjeseca može se smatrati ustankom protiv srpske okupacije i zločina koji su je pratili. U sveukupnoj konstelaciji odnosa snaga, otpor u kozaračkim i drugim spomenutim selima, napad na Prijedor i ustanak u Ljubiji mogu se smatrati podvizima.

U Bosanskom Novom nije bilo nikakvog otpora, ali je cjelukupno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo protjerano i nad njim su izvršena brojna masovna ubistva. Nekoliko hiljada ljudi zatočeno je na nogometnom stadionu Mlakva i u nekim drugim mjestima zatočenja. Poslije nasilnog skupljanja nesrpskog stanovništva s područja općine i masovnih ubistava, uslijedila je organizirana deportacija.

Objavljeno u prinatnom izdanju Preporoda

Zadnje vijesti

Mar 25, 2017

Mostar: Hafiz Nedim Botić održao predavanje o Sulejmanu, a.s.

U petak, 24. marta, je u…
Mar 25, 2017

Naši strahovi od mezarja

Uz svaki bih nišan u zavičaju mogao…
Mar 25, 2017

Bugojno: Postavljen kamen-temeljac za ženski internat

Na svečanosti u bugojanskom naselju…
Mar 25, 2017

Proljeće je, sve zeleni...

U kur'anskom pojmovnom instrumentariju,…
Mar 25, 2017

Oslobodite organizam štetnih toksina

Početkom proljeća, kada i priroda…
Mar 25, 2017

Livno: Predavanje i druženje za žene povodom Dana nezavisnosti

Udruženje žena MIZ Livno već četiri…
Mar 25, 2017

Hutba reisu-l-uleme u Americi: Čuvajte ovu zemlju i naše prijateljstvo

Sarajevo, 24. mart 2017. (MINA) –…
Mar 24, 2017

Četiri zanimljivosti o limunu

1.Kada kupujete limun birajte okruglije…
Mar 24, 2017

Varnice između zemalja EU i Turske

Ankara - Nakon što joj je turskoj…
Mar 24, 2017

Austrija: Ubiranje jeftinih političkih poena nesuvislim komentarima o muslimanima

Beč - Izjava austrijskog ministra za…

bbi magazin