Ramazanska cestitka banner2 mali

Svijet bez Muhammeda, a.s.?

Svijet bez Muhammeda, a.s.?
10 Dec
2016

Je li vulgarno zapitati se, šta bi bilo da se u ovom našem svijetu nikada nije ni rodio Muhammed, a.s.? Kako bi taj svijet danas izgledao, i je li uopće moguće zamisliti takav jedan svijet?

Može izgledati čudno, ali ovakvo pitanje je prije dvije godine postavio američki autor Graham E. Fuller, bivši potpredsjednik Nacionalnog obavještajnog vijeća pri CIA-i, u knjizi pod nešto "opširnijim" naslovom "Svijet bez islama". Ustvari ovaj autor se, kako u uvodu sam priznaje, poslužio tehnikom dugoročnog strateškog predviđanja koje su povremeno koristili u ovoj službi projicirajući neke važne buduće događaje. I ma koliko oni bili nevjerovatni, često su, kaže on, bili "analitički poučni" a radi sagledavanja političkih, ekonomskih, geostrateških i svakih drugih razvoja koji bi se u tom scenariju mogli desiti.  Fuller je  istu tehniku iskoristio u sagledavanju odnosa Istoka i Zapada "bez islama". Naravno, ovaj bivši američki obavještajac je opterećen potragom za korijenima konflikata i terorizma, te odnosa islama sa Zapadom, međutim ova tehnika postavljanja inherentno neodgovorivih pitanja može biti zanimljiva i muslimanima posebice u njihovom preispitivanju nekih svojih vrijednosti i prednosti koje često ne cijene onoliko koliko bi trebali.Kakav bi bio svijet bez Muhammeda, a.s., jednako je pitanju može li se misliti bez mozga, ili vjerovati i voljeti bez duše i srca.

Da li današnji svijet čijih 22 procenta čine muslimani koji svakodnevno donose milijarde šehadeta i salavata ima  pravo reći da slijedi Alejhisselama? Ima li to pravo reći Ummet - Zajednica koji posjeduje najveće prirodne i ljudske potencijale, a u kome vladaju najdrastičnije razlike i ugnjetavanja. Ima li to pravo reći Zajednica kojoj se na jednom kraju svijeta desi da djevojčicu Malali smrtonosno ustrijele samo zato što je bila uporna da se školuje? Ima li to pravo Zajednica na čijim se ulicama ljudi spaljuju zbog neimaštine i osporavanja prilike za rad i napredak? Ima li to pravo Zajednica čije vođe su spremne svoj narod granatirati i ubijati samo zato što traže pravo na slobodu i dostojanstvo? Ima li to pravo Zajednica čiji jedan dio umire od pretilosti, prebrzih automobila i previsokih zgrada, a drugi njegov dio skapava od gladi i žeđi, guši se u nečistoći i zagađenosti?Današnji svijet čiji je modus preživljavanja baziran na pohlepi, što se naziva "pronicljivim osjećajem za posao", kao da nije upoznao Poslanika Muhammeda. Hedonistički način života, religija kao stvar razonode i samopromocije, odbacivanje temeljnih moralnih kodeksa, nesmotrenost, arogancija i samoljublje, danas su s tolikom žestinom zahvatili i cjelokupna muslimanska društva, a ne samo Zapad, da prijete destrukcijom ne samo tih zahvaćenih društava, već i globalne muslimanske Zajednice.A opet, sva ta Zajednica bukne kad se neko drzne dirnuti u Poslanika Muhammeda?A pitamo li se ko to više svojim odnosom prema Poslaniku, a.s., skrnavi njegov čisti i nepatvoreni arhetipski uzor dobrote i čovječnosti. Oni, koji bezuspješno nastoje "njegovu sliku" izmisliti i oskrnaviti, ili oni koji "njegovu sliku" u srcima kroz salavate nose, ali je u praksi ne uozbiljuju?Muslimani se danas pravdaju da vjeruju u Boga, stvoritelja svijeta i gospodara Sudnjeg dana?

I onda, davno, prije više od četrnaest vijekova Mekkelije su vjerovale da je Allah stvorio svijet, da začinje ljudski embrio u materici, i da kišu daje. To nam Kur'an na više mjesta kazuje, ali i objašnjava da su takva vjerovanja ostala apstraktna, bez svoje potvrde u djelima. Ostala su samo u domenu osjećanja, bez relevantnih odbljesaka u realnom životu.Očito je, kada se uzme u obzir ta količina emocija i ljubavi koja se iskazuje prema Poslaniku, a.s., i naš odnos prema onome zbog čega je on nama primarno to što jeste, dakle "poslan", odnosno, s čim nam je poslan, s uputom, izgleda da naša gorljivost i ljubav prema njemu ima samo refleksivni i emotivni karakter. Gdje su djela koja to potvrđuju i ima li ih u onoj mjeri koliko Poslanika, a.s., volimo?Brinemo li se dovoljno o siromašnima, poštujemo li roditelje, pomažemo li siročad, jesmo li dovoljno pažljivi prema svojim ukućanima… Današnji naši nataliteti pokazuju, da mi, za razliku od predislamskih Arapa ne samo da se bojimo ženske, već i muške djece! Čujemo česta opravdanja "supruga će izgubiti posao, valja plaćati dadilje, obdaništa, pelene…" Kad se sve sračuna, tržišna ekonomija bazirana na pohlepi je ta koja nas određuje, je li to u našem svijetu "nestao Muhammed, a.s."? Koliko mjesečno izdvajamo za one kojima je prijeko potrebna pomoć? Jesmo li sigurni da nam komšija nije gladan? Jesu li nam, na poslijetku, naši roditelji gladni i željni, ako ne naše materijalne pomoći, onda naše riječi, poziva, posjete, susreta… Koliko ih često obilazimo? Imamo li za njih vremena od silnih serija, Facebooka, interneta itd. Kako se odnosimo prema radu, povjernoj nam dužnosti i obavezi? Smijemo li to sebi onako iskreno postaviti kao pitanje? Činimo li to u skladu s onim što nas uči život i misija Alejhisselamova?Na ravni međuljudskih odnosa nimalo nam ne ide u prilog to što propagiramo da slijedimo Muhammeda, a.s., a naša realnost je ispunjena upravo onim pošastima koje je Alejhisselam svojim djelovanjem najviše osuđivao: ogovaranje, podmetanje, spletkarenje, poluinformacije, laži, izdaje, oholosti. Sve ove raširene pojave u našim međusobnim odnosima ukazuju na nedostatak jednog od ključnih stubova vjerovanja -  a koji je, gle čuda, bio prisutan i kod predislamskih Arapa – vjerovanja u Sudnji dan, u obračun za djela počinjena na Ovome svijetu, ona javna i tajna, pred najpravednijim sudijom. I mi danas kao i oni nekada svoju "slavu i vječnost" osiguravamo popularnošću, hvalisanjem i s onim što jesmo i što nismo učinili i volimo da se "hvalimo s onim što nismo učinili," kako stoji u Knjizi. Oni, predislamski pagani su to činili posredstvom svojih tadašnjih medijskih djelatnika - pjesnika, a danas su tu ulogu preuzeli savremeni mediji.Duhovna uzburkanost na početku sedmog stoljeća u Arabiji je prosto čeznula za onim ko će ovu sredinu ne samo materijalno i društveno urediti, već ko će donijeti moralnu i duhovnu obnovu, vratiti vrijednosti na njihova mjesta, vratiti odnos među ljudima na pravu mjeru…

Čeznula je za onim za čim i naše današnje vrijeme čezne, za Alejhisselamom koji će vratiti našim životima smisao i orijentaciju.Naravno, kao i početno pitanje, tako i ovo razmišljanje može biti kontraargumentirano pokazateljima nekih nedavnih anketa sporovedenih u muslimanskom svijetu od uglednih svjetskih istraživačkih agencija koje govore o "dubokoj religioznosti muslimana". Šta je onda problem, šta nedostaje? Gdje je ta vjera u djelima i praksi? Čini nam se da je stanje današnjih muslimana poput onih malobrojnih hanifa u praskozorje Alejhisselamovog dolaska. Imali su ideju o jednom Bogu, znali su za monoteizam Ibrahimov, a.s., čuvali su vjeru i čekali dolazak najavljenog poslanika. I danas ima mnogo takvih koji smatraju da su muslimani "iskrivili svoju vjeru" i da je to razlog njihovog stanja pa su u potrazi za tom čistom i nepatvorenom vjerom. Hanifi su osuđivali obožavanje kamenih statua i vjerovali su da je Allah jedini Bog, ali su imali malo utjecaja na svoje suvremenike, jer su uglavnom bili zabrinuti za svoj vlastiti spas. Nisu imali želje da reformiraju društveni ili moralni život u Arabiji, a njihova teologija je u osnovi bila negativna. Umjesto stvaranja nečeg novog, oni su se jednostavno povukli iz matičnog toka… Mnogo je takvih danas, a je li to rješenje. Imamo ideju o onome što nećemo i nismo, i ona je mnogo jasnija od koncepcije i puta gdje treba da idemo.Ovaj primjer danas može poslužiti kao primjer duhovnog stanja, ali i, usudio bih se kazati, ne toliko trenda "iskrivljavanja" koliko trenda "odsustva" one prave realizirane vjere kroz dobra djela, otjelovljene vjere u svakom segmentu naše realnosti, a koja se toliko opetovano spominje u Kur'anu kao "vjerovanje i činjenje dobra".Stoga, i mevludski mjesec rebiu-l-evvel u kojem svim svojim bićem nastojimo obnoviti sjećanje na Alejhisselamov dolazak i njegovu važnost treba nam poslužiti da svojim djelima i postupcima dokažemo da tog "odsustva" nema i da ga ne smije biti. A inherentno neodgovorivo pitanje s početka ovog teksta, tj. kakav bi svijet bio bez Muhammeda upravo treba da nam bude vulgarna podsjetnica na taj nezamislivi ambis. Upravo zbog toga je mjesec rođenja Allahovog poslanika i podsjećanje na sve blagodeti koje su nam preko njega kao vrijednosti došle prilika da svoj odnos prema ovoj blagodeti mijenjamo i da pretvorimo svoj život u borbu protiv onih duhovnih raslojenosti protiv kojih je on ustao boriti se sam, bez igdje ikoga, kada je krenuo sa planine Nur, obroncima prema još usnuloj Mekki. 

 

Priredio: Mirnes Kovač

Zadnje vijesti

Maj 27, 2017

Nakon 24 godine: Ezan se oglasio sa obnovljene Ali-begove džamije u Žepču

ŽEPČE, 27.MAJ- Trzanska mahala u Žepču…
Maj 27, 2017

Radno otvorenje – proklanjavanje džamije u Oberhausenu

U subotu, 13.05.2017. god., poslije…
Maj 27, 2017

Zajedno sa džematlijama Srebrenice pred ramazan

U posjeti Srebrenici i Potočarima, u…
Maj 27, 2017

Kur'an – direktna veza sa Gospodarom i smiraj svake žene

Izuzetno iskustvo je svjedočiti Večeri…
Maj 27, 2017

Livno: Slatko čašćenje u svim džamijama povodom nastupajućeg mjeseca Ramazana

Aktivistice Udruženja žena Medžlisa IZ…
Maj 26, 2017

Saopćenje: Rijaset zabrinut viješću o rušenju vjerskog objekta u Zemunu

Rijaset Islamske zajednica u BiH…
Maj 26, 2017

Ramazanska poruka reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića

Sarajevo, 26. maj 2017. (MINA) –…
Maj 26, 2017

Fadili Dedić najpotrebnija je hrana

Fadila Dedić, 46-godišnja samohrana…
Maj 26, 2017

VIDEO: Šta je islamski kalendar?

"Po Takvimu Rijaseta Islamske…
Maj 26, 2017

Dova u mjesecu Ramazanu

Rukopis ovosedmične kolumne je…

bbi magazin

bbi magazin