Realno gledajući, muka nam je od realizma

Realno gledajući, muka nam je od realizma
15 Feb
2017

Na samom početku, kao što je već u medijima komentirano, treba kazati da se radi o reviziji presude, a ne tužbe. Dajmo riječ žrtvama genocida da one iznesu svoj stav o reviziji:

„Tokom današnjeg mirnog protesta, koji se svakog 11. dana u mjesecu održava na ulicama Tuzle u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici iz 1995. godine, članice Udruženja 'Žene Srebrenice' izrazile su nezadovoljstvo zbog 'površnog odnosa bh. strane prema reviziji presude u slučaju 'Bosna i Hercegovina protiv Srbije'˝ pred Međunarodnim sudom pravde. 

˝Sve se radi pet minuta do 12 sati. Čim je prethodna presuda donesena i kada je presuđeno da Srbija nije uradila ništa kako bi spriječila genocid, odmah se trebalo početi raditi na žalbama. Deset godina poslije, ponovo se za bh. zastupnika predlaže advokat Sakib Softić, a znamo da je bilo negodovanja i kada je prvi put on zastupao. Trebalo je konstantno raditi, prikupljati dokaze, a svi znamo odakle je krenula agresija i znamo da je Jugoslovenska narodna armija stala na stranu Srbije˝, izjavila je Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja ˝Žene Srebrenice˝.

 

Pripremanje genocida je dugotrajan proces totalitarne države, autoritarne vlasti, nacionalističke kulture i hegemonističkih tendencija s ekonomskim ciljevima. Nije teško u agresiji na BiH i učinjenom genocidu prepoznati sve ove faktore. Kada genocid negiraju počinioci ili oni u čije je ime počinjen, to je siguran znak da se genocid može ponoviti. Onima koji negiraju genocid i ratne zločine, mora biti jasno da historija nije samoposluga, da ne mogu praviti selekciju pamćenja i da prošlost ne mogu savladati promoviranjem kulture nekažnjivosti.

 

 

Dakle, ovo je ono što znamo o nama. O počiniocima genocida znali smo mnogo, još više naučili u toku agresije, a sada, nakon svega, znamo definitivno da su planirali genocid, da su ga sproveli i na kraju odbijaju bilo kakvo kajanje i katarzu koji bi rezultirali žrtvinim oprostom i pomirenjem među narodima u BiH.

Ako smo se početkom agresije na BiH nadali da će nas međunarodna zajednica zaštititi, nakon što nas je priznala, tok rata nam je pokazao da od toga nema ništa. Hoće li ikada priznati da su bili saučesnici genocida nad Bošnjacima i razaranja Bosne? Ne vrijedi spominjati njihove predstavnike, osim časnih, Poljaka Tadeusza Mazowieckog i Venecuelanca Diega Arriae. Taj „veliki svijet“ od koga smo očekivali pomoć, uveo nam je embargo na oružje, spriječio naše prijatelje da nam pomognu i porazimo srpski fašizam (blokada Dudakovića i rahm. Alagića pred Banjom Lukom), pola Bosne dali izvršiocima genocida (dakle, genocid i ratni zločin se isplati!), skrojili nam „luđačku košulju“ uz stalnu mantru koju slušamo preko dvadeset godina: Dogovorite se!

Zamislimo da je u Nürnbergu presuđen Hitler i njegovi najbliži saradnici, bez ukidanja i zabrane djelovanja svim njegovim institucijama, odnosno da je Njemačka zadržala osvojene Čehoslovačku, Poljsku, Francusku i druge okupirane zemlje, Gestapo, Nacionalsocijalističku stranku itd.

Pravdajući se realizmom, i međunarodna zajednica, ali i naša vlast samo onoliko koliko mora, nema etičke osjetljivosti prema žrtvi. Zločini i grobnice rasijane širom BiH (čija su tijela u njima, svi znamo) predstavljaju reljef i geografiju RS. Zaboraviti temeljne ljudske vrijednosti, znači postati pomagač ratnim zločincima. A „Svijet“ je to učinio. Ni srebrenički svijet smrti nije im dovoljan. „Evropska genocidna strast“ (M. Imamović) se ponavlja.

Svima koji su preživjeli bosanski pakao poznato je da je međunarodna zajednica, da bi sakrila istinu o koncentracionim logorima i genocidu nad Bošnjacima u BiH, cenzurirala izvješća iz Bosne brišući izraz „genocid“ (slučaj američke administracije), pa je službenik State Departmenta Marshall Harris, u znak protesta podnio ostavku. Agresija je pretvorena u građanski rat i humanitarno pitanja, a genocid u „etničko čišćenje“. S druge strane, ako izuzmete genocid u Srebrenici, najveći broj Bošnjaka likvidiran je do kraja ljeta 1992. godine, a i za koncentracione logore međunarodna zajednica je „saznala“ tek nakon pisanja časnih novinara, Edyja Williamyja i Roya Gutmana. I od takve međunarodne zajednice mi očekujemo pomoć!?

Kao što je poznato, BiH je još u martu 1993. godine tužila SR Jugoslaviju za kršenje Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu 2007. godine, Srbija je osuđena za nečinjenje, propustivši da spriječi genocid, mada je svakom iz bivše Jugoslavije jasno da je Srbija i inspirator i izvršitelj genocida u BiH. Ali, prihvatimo „sudsku“ istinu. Postavlja se pitanje, šta je politika u BiH, ovdje u prvom redu mislim na tzv. probosanske stranke, uradila u vezi s ovim. Rat je završen prije više od dvije decenije. Šta smo uradili za ove dvije decenije?

BiH danas nema vrhunskog eksperta za međunarodno pravo. A za ove dvije decenije, mogli smo ih iškolovati na desetine na najboljim pravnim fakultetima širom svijeta. U općem sivilu, jedina svijetla tačka u otkrivanju ratnih zločina u BiH je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Nakon agresije, koncentracionih logora, patnje stanovništva u opkoljenim gradovima i „dejtonskog mira“, naša politika se preobrazila u puku moć i tehnologiju vladanja, sa bezličnim i dehumaniziranim službenicima unutar državnog aparata bez lične odgovornosti (privatizacija se u suštini pretvorila u pljačku). Našu politiku karakterizira nepotizam, promocija poslušnika i nesposobnih („eshatologija bezličnosti“) itd. U politički, javni život nahrupila je zastrašujuća odsutnost savjesti i moralne odgovornosti („moralna ravnodušnost“). Moć manipulacije ljudskim sudbinama, a pogotovo žrtvama agresije i rata, je postala gotovo bezgranična, dok je istinsku politiku zamijenila samo administracija i birokracija koja je nedostatak vlastite legitimnosti pronašla u samoj sebi, te je stoga sasvim normalno i logično da i zakoni koje donose žrtvuju univerzalno, a preferiraju njihovo lično, partikularno (ovih dana su sebi povećali paušal za „odvojeni život“ na 800 KM!). U takvom društveno-političkom ambijentu, dostojanstveni ljudi nemaju šanse.

Stoga je sasvim razumljivo i da deset godina nakon presude ovakva politika nije dovoljno činila da „popravi“ ono što je međunarodna zajednica činila i „lukavošću uma“ nastavlja činiti: izjednačiti zločinca i žrtvu, jer je svjesna da snosi veliki dio odgovornosti za počinjeni genocid u Srebrenici i ratne zločine širom BiH. Ona pričom o gledanju u budućnost želi skloniti krastu sa vlastitog lica. Da li je i naša politika, bilo zbog „tala“ (biti na vlasti po svaku cijenu), nesposobnosti, kukavičluka, egoizma, karijerizma, etičke neosjetljivosti prema žrtvama, pa i realizma (ponovo pročitati naslov!), spremna se odreći revizije iz svih gore spomenutih razloga. Pitanje postavljam i međunarodnoj zajednici i našoj politici: Ako postoji istinska politička volja da Bosna bude cjelovita država u kojoj će se poštovati svačija prava (to svi, i jedni i drugi i treći i četvrti, svakodnevno „guslaju“, pa kada ćemo na tu „zelenu granu?!) dostojanstvo i sloboda njenih građana, onda i kooperativnost i popustljivost imaju svoje granice i svoj kraj. Općepoznato je da, ako jedno društvo i nacionalna kultura ne podrže izvršenje genocida nad nekim narodom, nije ga moguće ni realizirati. Ne može se biti nepristrasan prema genocidu!

Jesu li spremni zaboraviti nevine žrtve Srebrenice, Prijedora, Zvornika... „aleju“ grobnica u Kamenici, Tomašicu, Jakarinu kosu, Hrastovu glavicu, Hrgar, Lanište i nevjerovatnu listu grobnica širom BiH (da nije morbidno mogli bismo praviti turističke ture) u kojima su zločinci „proizvodili leševe kao robu“. Industrija zločina!? Shvatate li sve razmjere genocida i zločina počinjenih u BiH?

Pripremanje genocida je dugotrajan proces totalitarne države, autoritarne vlasti, nacionalističke kulture i hegemonističkih tendencija s ekonomskim ciljevima. Nije teško u agresiji na BiH i učinjenom genocidu prepoznati sve ove faktore. Kada genocid negiraju počinioci ili oni u čije je ime počinjen, to je siguran znak da se genocid može ponoviti.

Onima koji negiraju genocid i ratne zločine, mora biti jasno da historija nije samoposluga, da ne mogu praviti selekciju pamćenja i da prošlost ne mogu savladati promoviranjem kulture nekažnjivosti. Znajmo svi da je Njemačka postala moćna i superiorna onog trena kada je smogla snage da se suoči sa svojim fašizmom, prizna zločine i izvrši katarzu. Bez Nürnberga ne bi bilo ovakve Njemačke. Kao što će, nadajmo se u bliskoj budućnosti, i Srbi i Srbija biti zahvalni Haagu jer im je skinuo, i ova revizija presude to čini, kolektivnu odgovornost za genocid i ratne zločine. Willy Brandt je kleknuo u Warszawi, a ne obrnuto. Općepoznato je ko mora kleknuti u Srebrenici. Bez toga nema katarze, pokajanja, oprosta, niti mira.

Ako toga ne budemo svjesni svi u BiH, pa i u regionu, biće to posthumna Hitlerova pobjeda, ali i pobjeda svih ratnih zločinaca u posljednjem desetljeću XX stoljeća na Balkanu. Srebrenica, Vukovar, Tomašica i svi drugi zločini na prostoru bivše Jugoslavije, pa i svi zločini na Kosovu, i srpski i albanski, su se ponovili samo zato što Titov režim nije htio ili smio presuditi sve zločince iz Jasenovca, Gline, doline Drine i Lima, Čavkarice, Kulen Vakufa, Borča, Banjice itd. Jednakó i istó (fašizam i zločin) nisu jednako kažnjeni. Neki su bili jednakiji. Evo jednog ilustrativnog primjera:

„U Foči formirasmo nekoliko odreda tzv. Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo mi razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana ... Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko 2000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1000 muslimana, za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo jer ostali onda ne bi prešli na našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda u kome sam ja bio politički komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića“ (Slavko Ćuruvija, Ibeovac, ja Vlado Dapčević, Beograd, 1990, 95).

Dakle, genocid nad Bošnjacima je samo nastavak onog genocida iz perioda Drugog svjetskog rata 1941-1945. godine. I danas, sve debate koje se vode u postjugoslavenskim državama o ovim pitanjima, opterećene su snažnim nabojima ideologije (nacionalističke ili komunističke) bez racionalne analize i argumentacije. Izjednačenje partizana na jednoj, i ustaša i četnika na drugoj strani, to najbolje pokazuje. Naravno, to nikako ne znači amnestiranje komunističke vlasti za počinjene zločine nad političkim protivnicima. „Savladavanje prošlosti“ se ne može postići ignoriranjem historijskih činjenica. Sa takvim pokušajima se ne može izbjeći suočavanje sa istinom koja se ne želi znati, koliko god bila bolna. Bumerang je neminovan.

Stoga, svi zajedno, zbog nas samih, ali i naše djece moramo se suočiti sa istinom. Da nam se historija ne ponavlja. Podaničko služenje naciji koja je kod nas, na Balkanu, često obogotvorena, pa čak, kao takva, ušla u vjeronaučne udžbenike, pretvorilo se u nacionalizam i užasnu zloupotrebu religije. Mnogi politički obraćenici i „novi“ vjernici, na isti način služe Bogu kako su služili jučerašnjoj ili sadašnjim partijama. Njima je to isto. Zato imamo toliko mnogo religioznih u javnom životu, koji čak opravdavaju i zločine, a malo vjere. Vlastiti vjerski i nacionalni identitet se jača dijabolizacijom drugog.

Revizija presude je neminovna. Oni koji su zaduženi ne smiju se prepustiti „blagodati zaborava“ prepuštajući dželatima „okrutnost pamćenja“. Da bi mir bio „dovršen“ potrebno je preurediti provizorij koji se naziva postdejtonska Bosna. Jer put u Evropu ne vodi preko masovnih grobnica, genocida i ratnih zločina, niti u nju mogu negatori genocida. Stoga predstavnici i agenti tužbe protiv Srbije moraju zatražiti reviziju presude. Dokaze su morali prikupiti za deset godina, revizijski tim stručno ojačati i biti pripravni za taj postupak. Nikakvo sazivanje bosanskih/bošnjačkih intelektualaca, javnih radnika i političara neće pomoći jer su, mnogi među njima opterećeni „ideološkim prtljagom“ i da su uoči agresije bili angažirani, a ne regrutirani, njihov narod ne bi bio prepušten četničkom klanju. Progovorili su kad je već bilo kasno, kad nam je stavljen nož pod grlo. Čast izuzecima.

S druge strane na čelo naroda (države ili partije) staje se vlastitim kandidiranjem i preuzimanjem obaveza, a ne samo prava. Uostalom zauzimanju pravilnog stava mogu pomoći i naše narodne poslovice: „Od kukavice ni šehid ni gazija!“ „Ne hvataj se u kolo u kome ne znaš igrati!“ I na kraju, čujmo velikog K. Jaspersa: „... jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je neko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica.“

Što je složenija i teža situacija, vlastita savjest (pod uvjetom da je se ima) je sve pouzdaniji vodič, jer su ravnodušnost i zločin jedno.

Zadnje vijesti

Feb 25, 2017 1508

London: Uručeno pismo i poklon reisu-l-uleme autorici Karen Armstrong

Član redakcije Preporoda mr. Mirnes…
Feb 25, 2017 1610

Sifet-ef. Hadžić: U džematu ima preko 40 neoženjenih starijih muškaraca

kaže Sifet-ef. Hadžić, imama džemata…
Feb 25, 2017 660

Rainci Gornji: Renovirali džamiju, planiraju izgradnju mektepsko-zanatskog centra

Džemat Rainci Gornji, koji pripada…
Feb 25, 2017 521

Poslanikov, s.a.v.s., srednji, umjereni put

Vrlo često smo u prilici čuti da su…
Feb 24, 2017 51

Centralizacija članarine IZ na primjeru Medžlisa Maglaj

Priprema, uspostavljanje i model…
Feb 24, 2017 1020

Mehr: Pravo žene ili mrtvo slovo na papiru?

Inicijativa: Zakonom zaštititi…
Feb 24, 2017 515

UNESCO: „Terorizam i mediji: Priručnik za novinare“

Bruxelles - „Kao što su se mnoge zemlje…
Feb 24, 2017 49

Medžlis IZ Bugojno: Ponovo pokrenut „Forum za bolje razumijevanje“

Medžlis Islamske zajednice Bugojno…
Feb 24, 2017 395

Reisu-l-ulemu posjetio Waqar Azmi

Sarajevo, 23. februar 2017. (MINA) –…
Feb 24, 2017 74

Seminar za imame Tešnja, Doboja i Teslića

U okviru projekta doedukacije imama…
Feb 24, 2017 417

Održane pripremne radionice za Sarajevo Business Forum u Mostaru i Posušju

U sklopu priprema za 8. međunarodnu…
Feb 24, 2017 4780

Vikend u Minhenu: Posjeta omladini minhenskog medžlisa

Kao i svaki hairli dan koji započne…

bbi magazin