Bajram baner mali

Zašto nemamo mezaristan svjedoka genocida, majki Srebrenice?!

Za jedinstven mezaristan majki žrtava genocida pored mezaristana njihovih sinova, muževa, braće i očeva ima mjesta pored Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari
04 Apr
2017

Dvadeset četvrtog februara ove godine ostali smo bez još jednog svjedoka genocida u Srebrenici, Zumre Šehomerović, članice Udruženja Pokret majki enklave Srebrenica i Žepa.

Vijest o odlasku na Bolji svijet ove čuvarice sjećanja na genocid u Srebrenici, neumorne u borbi za istinu i pravdu, objavili su svi značajniji mediji u BiH, jer Zumra je javno, u mnogobrojnim aktivnostima svog udruženja od završetka rata do danas, neumorno podsjećala na genocid u Srebrenici i bespoštedno se borila za istinu i pravdu. Te bitke je vodila i u BiH i van nje. Svjedočila je u Haškom tribunalu, na Sudu BiH, ali i pratila sve procese ratnim zločincima koji su se vodili pred ovim sudovima, uvijek s istom željom da zločinci budu kažnjeni i da pravda bude zadovoljena. I nikada nije odustajala od toga. Govorila je da je Allah, dž.š., poštedio smrti tog strašnog 13. jula 1995. upravo da bi mogla drugima govoriti istinu. Njeno svjedočenje iznijeto u BBC-ovom dokumentarnom filmu o Srebrenici pod nazivom Krik iz groba korišteno je u procesima protiv optuženih za ratne zločine u Hagu. 

Iako nikoga nije opterećivala ni sa čim i uvijek bila podrška drugima, često je govorila da još osjeća vrelinu na ramenu na mjestu gdje je posljednji put stavio ruku muž Omer dok su ga srpski zločinci odvodili iz kolone tog kobnog 13. jula. „Ostala sam nijema. Nisam mogla ni ciknuti ni vrisnuti ni reći: nemojte ga,“ sjećala se Zumra gotovo pa ljuta na sebe što nije mogla ništa učiniti. Poslije je saznala da joj je muž ubijen u Kozluku. Njegove kosti su pronađene u masovnoj grobnici u Kamenici, nedaleko od Zvornika. Omera je ukopala u Memorijalnom centru Potočari 2009. godine, a vrelinu na ramenu je gasila borbom za istinu i pravdu. 

Fatihe na stratištima Podrinja kao poziv da se kazne zločinci

Svake godine udruženja majki, svjedoka i žrtava genocida obilaze stratišta gdje su ubijani njihovi najmiliji i podsjećaju da zločini ne smiju ostati nekažnjeni. 
Bile su uporne u toj svojoj borbi da učenjem Fatihe na stratištima Podrinja podsjećaju na genocid i traže da se njihovi počinioci kazne i pored dugogodišnjeg nastojanja policije RS da ih u tome spriječe. Skandalozna je bila presuda Osnovnog suda u Srebrenici izrečena Zumri i drugim majkama kada su 2013. probile kordon policije RS i ušle u krug poljoprivredne zadruge u Kravicama gdje je 13. jula 1995. godine krvnički surovo smaknuto preko 1200 njihovih sinova, braće, muževa i očeva nakon pada Srebrenice. Sud u Srebrenici je nekoliko majki okrivio za napad na policiju, među kojima i Zumru stavljajući joj na teret da je tog dana „ozlijedila pripadnika specijalne policije MUP-a RS“ zbog čega je trebala platiti 200 KM. A Zumra je samo štitila starije majke od te iste policije RS-a.
Svjetski mediji su zabilježili i njen pokušaj da zaštiti Florens Hartman pred Haškim tribunalom kada je policija, stavljajući lisice na ruke Hartmanove, u lisicama odnijela i Zumrinu tašnu dok su Hartmanovu odvajali od nje. 
Nikada nije mislila na sebe, uvijek na drugog. Njena požrtvovnost je bila osobina zbog koje je zadobila poštovanje sviju koji su je poznavali. Poštovanje je nešto što su majke, svjedoci genocida uspjele dobiti svuda u svijetu u kojem se teži miru. Poštovanjem prema njima i njihovoj borbi za pravdu uspjele su zadržati pažnju svijeta prema BiH. Zbog jačine njihovog glasa majke su zadobile poštovanja međunarodnih institucija sa kojima su ostvarile saradnju koja je pomagala borbi za istinu i pravdu. ISMP, UN, OSCE, EU, Haški tribunal – sve su to međunarodne organizacije gdje se njihov glas poštuje i ne zaobilazi.
Svoje opredjeljenje za miran suživot sa drugim i pravdu za sve majke su dokazivale saradnjom sa udruženjima u svijetu i regiji. Zumra je bila koordinator Udruženja Pokret Majki enklave Srebrenica i Žepa u aktivnostima sa Ženama u crnom, koje su u punom sastavu prisustvovale njenoj dženazi. „Danas, 27. februara smo obilježavale 24. godišnjicu zločina u Štrpcima kada je iz voza izvedeno 20 Bošnjaka i ubijeno, ali nismo mogle ne doći da ispratimo Zumru. Ona je bila veliki čovjek. Davala se nesebično. Ljudskost u svom najljepšem obliku-to je bila Zumra“, kazala nam je predsjednica udruženja Žena u crnom Staša Zajović iskreno pogođena Zumrinom smrću.

Dužni smo brinuti o majkama i štiti ih

Zumra je ovih dana trebala ići da ispred svog udruženja govori o genocidu u Srebrenici, pa u Zagreb, Brisel, Hag ... Ona nije otišla, ali članice njenog udruženja i drugih udruženja majki, žrtava i genocida nastavljaju borbu za istinu i pravdu. One su naučile nositi se sa gubicima bliskih, ne dozvoljavajući da ih to zaustavi da istraju u onome za što se bore. „Mi nikad ne odustajemo od istine i pravde. Nastavljamo dok nam Allah to bude dozvoljavao“, podsjećaju nas majke.
„Zumrin odlazak pokazuje da se o njima moramo više brinuti, štititi ih“, kazala nam je na tevhidu u Srebrenici Elmina Kulašić iz Udruženja svjedoci i žrtve genocida. Sa njom je bila i Irena Antić, koja poznaje gotovo poimenice svaku od majki Srebrenice. I ona upozorava da mimo naših očiju ostajemo bez majki, svjedoka genocida.
„Jeste, jedna po jedna odlazimo i nadamo se susretu sa svojim sinovima i muževima, ali ostaje briga za Bosnu i djecu koja u njoj ostaju“, kaže majka Munira.
Nesvjesno prebrojavamo majke koje su nam ostale da svjedoče genocid u Srebrenici.
„Krajem protekle godine umrla je majka Mejra Omić i Hasiba Huremović. U srebreničkom genocedi majki Mejri su ubili tri sina i muža, majki Hasibi tri sina, kćerku i muža. Prije njih je umrla Zilha Zila Hasanović. Njoj su ubili muža, brata i oca, pa Ohrana Hasanović, kojoj su ubili dva brata, muža i oca“, počinje da broji sa nama Šuhra Sinanović iz udruženja Žene Podrinja i podsjeća da je rahmetli Ohrana heklala srebreničke cvjetove. „Nedavno su u Glogovoj umrli bračni par Hasiba i Salih Malagić kojima je u julu 1995. u Srebrenici ubijen sin jedinac – umrli su u jednom danu, jedno ujutro, drugo popodne“, Šuhra kaže. „Umrla je i majka Rejha Ademović - ubili su joj sina i muža, pa majka Izeta Hasanović - njoj su bili sina, muža i braću. Umrla je i majka Najla Malagić. Njoj su zlotvori ubili tri sina i muža, a umrla je i njena jetrva Mila Malagić - njoj su ubili kćerku, unuće, zeta i muža, pa majka Zehra Alić - ubili su joj sina jedinka, majka Muška Alić – ubili su joj sina i muža“, nabraja Šuhra navodeći precizno imena svih ubijenih i mjesta njihovog ubistva. „Umrla je i majka Zilha Salihović. Njoj su ubili četiri sina i muža, pa majka Meva Alić, kojoj su ubili dva sina i muža – sve to u julu u Srebrenici“, nastavlja nabrajati Šuhra Sinanović iz Udruženja žene Podrinja, dok smo se vraćali sa tehvida proučenog u džamiji u Srebrenici i napominje nas da su ove majke žrtava genocida u Srebrenici umrle posljednje 2-3 godine, kao i da je spisak onih umrlih prije dugačak. Šuhra ima izuzetno dobro pamćenje. U Haškom tribunalu su njena svjedočenja upamćena kao posebno precizna i tačna.

Mi nastavljamo borbu za istinu i pravdu dok nas Allah sebi ne pozove

„Zumra – hanumu više ništa ne boli i ona se više ne mora brinuti ni za Bosnu ni za Srebrenicu“, kazao je na dženazi zamjenik tuzlanskog muftije dr. Sead Seljubac koji je predvodio dženazu namaz za rahmetli Zumru. “A mi nastavljamo i idemo dalje dok nas Allah Sebi ne pozove“, dodaju majke.
Zumra je ukopana u Komarčevom mezarju u Srebrenici. Majka Mejra na mezarju Budak, majka Hasiba u Tuzli, majka Rejha u Semizovcu, majka Izeta u Bratuncu, majka Meva u Svrakama ... Ukopane su daleko od mezarja svojih sinova, muževa, braće i očeva.
Slušamo kako majke tiho međusobom razgovaraju o njihovom mjestu ukopa sutra. „Ako nam grobovi ne mogu biti jedni uz druge sa našim sinovima, muževima, očevima zar ne bi mogli biti u njihovoj blizini“, kaže majka Bida. „Eh, grdna rano...“, ponavljaju majke uz dubok uzdah.
Majke, svjedoci genocida, su izborile mjesto za mezaristan žrtava genocida u Srebrenici. A mi? Šta je sa nama svjedocima njihove borbe za istinu i pravdu i doprinosa koji su dale i daju za budućnost ove zemlje? Zar majke žrtava genocida nisu naše heroine, naši najveći borci za istinu i pravdu?! Zar nisu zaslužile mezaristan pored svojih sinova?! 
Jesmo li mi u stanju da izborimo taj mezaristan za majke koje nikada nisu odustajale i ne odustaju od borbe za istinu i pravdu.?! Mjesto njihovog mezarja bi trebalo biti pored mezaristana u kome leže njihovi sinovi, muževi, braća i očevi.

Zar im to mjesto ne pripada?!!

Treba li reći da je taj mezaristan majki, svjedoka genocida, potreban onima koji ostaju - da podsjeća na majke koje su i pored strašnih gubitaka smogle snage i svojim svjedočenjem izborile presudu o genocidu kao zaštitu od novih genocida i istrajale u pozivima za dovođenje zločinaca pred lice pravde. One su se beskompromisno borile za istinu i pravdu ne dozvoljavajući nikakvim politikama, ni onim lokalnim ni međunarodnim, da to zaustave. Mezaristan sinova je podsjećanje na genocid, opomena svijetu da se nikad nikome genocid ne ponovi, a mezaristan majki bi bio podsjećanje na borbu za istinu i pravdu od koje nema odustajanja. 
Da bude podsticaj svim borcima na putu koji vodi dobru cijelog čovječanstva.

Označeno