Odgovor:

Spomenuti hadis nije precizno preveden niti pravilno interpretiran. U hadisu se govori o neprihvatljivosti plemenske isključivosti, šovinizma, poziva da se nekritički pristupa odbrani sunarodnika makar bio u krivu (ne u smislu da se odvrati od nasilja i nepravde koju čini, a što islam zahtijeva). U tom kontekstu je spomenuti hadis izrečen. "Nije od nas onaj koji poziva plemenskoj isključivosti" - kaže se u hadisu kojega je zabilježio Ebu Davud u Sunenu, 5/342. U njegovom senedu postoji prekid i nepoznat ravija kaže El-Munziri u Muhtesarus-Sunen, 8/19. Osuda plemenske pristrasnosti, kao oblika solidadrnosti u nasilju i nepravdi, navodi se u hadisu kojega su zabilježili Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Džabira b. Abdullaha r.a.: "Klonite je se (asabijja kabelijja), ona je smrdljiva!" U tom smislu se razumijeva i osuda vlastitog postupka koju je izrekao Musa a.s. nakon što  je iskazao pristrasanost prema svom sunarodniku, pridruživši mu se nepromišljeno i bezrezervno u sukobu s egipćaninom, ali je odmah uvidio i priznao svoju grješku. Kur’an o tome kaže: “I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i - usmrti. "Ovo je šejtanov posao!" - uzviknu - "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj," - reče onda - "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," - reče - "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" (El-Qasas, 15-17)

Međutim, Kur'an priznaje vezanost ljudi po osnovu etničke, narodne i nacionalne pripadnosti. Na više mjesta u Kur'anu se opetuje poziv koji Vjerovjesnici a.s. upućuju svome narodu: "O moj narode" kao sasvim normalan i prirodan oblik komunikacije. Također, u Kur'anu se navodi: "Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio". (Ibrahim, 4) Kao što je poznato, jezik je jedno od najbitnijih obilježja pripadnosti nekom narodu, naciji. Prema tome nema ništa loše u tome da se na dostojanstven način iskazuje nacionalna pripadnost, ali ne na štetu drugih naroda, nacija i ne na štetu univerzalne poruke islama koja ima prednost u odnosu na uže identitete. Kur'an je dao pravu mjeru i smisao etničke raznolikosti u ajetu u kojem se Uzvišeni obraća svim ljudima: "O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji..." (El-Hudžurat, 13). "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu" - kaže Uzvišeni u Kur'anu u suri El-Maida, 2. Ima li humanijih i uzvišenijih poruka od ovih koje je Kur'an uputio svim narodima i ljudima prije više od četrnaest stoljeća? Da odnos prema bližnjemu, svome sunarodniku, treba graditi na moralnom principu nedvojbeno ukazuje hadis u kojem Poslanik a.s. kaže: "Pomozi svoga brata i kada čini nepravdu i kada se njemu nepravda čini (i u dobru i u zlu)! Jedan čovjek priupita: "Božiji Poslaniče, pomažem ga ako mu se nepravda čini, ali kako da ga pomognem i kada nepravdu čini drugome?" "Pomoći ćeš ga tako što ćeš ga spriječiti i onemogućiti da čini nepravdu" - odgovori mu Poslanik a.s. (Hadis je zabilježio Buharija u svom Sahihu. V. Fethul-Bari, 12/323, Muslim, 4/1998) Vjerovatno se i davalac spomenutog intervjua slaže s ovakvom interpretacijom hadisa, a ono što je u intervjuu navedeno može se smatrati kao brzopleto i nespretno preveden hadis, ili je naslov izvučen iz konteksta s porukom koja nije pravilno shvaćena.