Četiri su principa koja je potrebno ojačati ili ponovo uspostaviti u svom duhovnom biću, za koje neminovno slijedi Božija nagrada te udaljavanje od Božije kazne. Sva četiri imaju pozitivne posljedice na individualnom planu, ali svakako ogledaju se i na zajednici u kojoj čovjek djeluje.

Neraskidiva veza vjerovanja i zahvalnosti

Prva dva principa nalazimo u 147. ajetu sure Žene: “Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući.”

Prvi princip je vjerovanje u Allaha, što uključuje vjerovanje Allahu, Njegovim planovima, odredbama i sve ono što podrazumijevamo pod šestim imanskim šartom - čvrsto, cijelim svojim bićem vjerovati da se sve događa Božijom voljom i određenjem. Vjerovanje u Allaha cijelim svojim bićem oslikava se u priznavanju blagodati koje čovjek pronalazi živeći i djelujući u svojoj sredini.

Suprotno vjerovanju, u arapskom jeziku riječ nevjerovanje, između ostalog, znači i poricanje Božijih blagodati. Upravo zbog toga, za prvi princip, vjerovanje, vežemo naredni spomenuti u ajetu iz sure Žene - zahvalnost. Jedna od najjačih veza koju rob može uspostaviti sa svojim Gospodarom jeste veza zahvalnosti. Zato Kur’an uspostavlja svevremensku formulu, u kojoj stoji da ako budemo zahvalni, Božija blagodat će se stalno i konstantno povećavati. Zahvalnost Uzvišenom Allahu na blagodatima je jedan od temelja zdrave vjere, jer tada, priznajući Božiju veličinu u blagodatima i njihovim koristima, shvatamo i priznajemo svoju slabost i potrebu za Božijom blizinom. Suštinu zahvalnosti nalazimo u tome da nismo u stanju Allahu zahvaliti na svemu što nam je podario. Ulema nas podučava da, kada spoznamo tu veliku istinu da se Allahu ne možemo dovoljno zahvaliti na neizmjernim blagodatima, tada smo Mu se istinski zahvalili. Jer je Allah blagodaran i zahvalan ukoliko smo i mi Njemu zahvalni.

Traženje oprosta i dova – vrelo snage

Treći princip koji trebamo uspostaviti težeći Allahovoj nagradi nalazimo u 33. ajetu sure Plijen: “Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.” Istigfar, traženje oprosta, je olakšanje od svake tegobe, izlaz iz svake situacije, otvaranje vrata svakoj blagodati, povećanje nafake, slast vjernika i spas za grešnika. Poznato je da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., činio istigfar, tražio oprost, dnevno do sedamdeset puta, ili čak više od toga. Traženjem oprosta suočavamo se sa samim sobom, pobjeđujemo svoj ego, priznajemo svoju grešku, postajemo je svjesniji, kao i njenih negativnih posljedica za nas i našu okolinu. Priznati sebi grešku znači krenuti putem promjene. Kur’an govori o trenutku kada su Adem, a.s., i njegova supruga spušteni iz Dženneta - tada su njihove prve riječi bile: “Gospodaru naš, mi smo se doista sami prema sebi ogriješili.” Musa, a.s., ubivši čovjeka, bježi od faraona i njegovih poglavara, i tada diže ruke ka nebesima i govori: “Gospodaru, ja sam se prema sebi ogriješio, pa mi oprosti.” Također, dova Poslanikovog, a.s., brata Zunnuna, za koju je Poslanik, a.s., potvrdio, ko je prouči, Allah će mu dati izlaz iz njegovog teškog stanja. U njoj nalazimo jasnu potvrdu, da je prva stepenica promjene nabolje, priznavanje greške i grijeha samom sebi te traženje oprosta od Allaha, dž.š.

Govoreći o traženju oprosta, kroz riječi poslanika, neka je Božiji mir na sve njih, dolazimo i do četvrtog principa, koji nam donosi nagradu Božiju, a otklanja mogućnost kazne. Taj princip se nalazi u suri Furkan, 77. ajet: “Reci: “Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve, a pošto ste vi poricali, neminovno vas čeka patnja.” Dova je srž našeg ibadeta, robovanja Allahu, dž.š. Kur’an govori kako treba dozivati Uzvišenog Allaha, kao i to da se od vjernika očekuje da uputi dovu Allahu, ali i garancija da će se Uzvišeni Gospodar odazvati, jer dova nikada ne može biti uzaludna. Poslanik islama nas podučava da je kod Allaha, dž.š., najodabranija stvar dova. Ljudi se ljute i izbjegavaju nas ako od njih tražimo i pred njih iznosimo svoje potrebe. Međutim, kod Allaha je suprotno, On se ljuti ako čovjek ne traži od njega, i ako, prije negoli zatraži od ljudi, ne iznese svoju potrebu pred Uzvišenog Allaha. Kur’an Časni, kao i hadis Allahovog Poslanika, podučavaju nas najboljem i najljepšem načinu upućivanja dove Uzvišenom Allahu. Razlog tome je da zbog dove Allah daje dodatnu snagu, otklanja nedaće, ali i otklanja nemoć da djelujemo. Dova ne može biti uzaludna, jer nas Poslanik Muhammed, s.a.v.s., podučava da se s dovom dešava jedna od tri stvari: Allah je uslišava istog momenta kada je upućena ili je ostavlja za poslije, kada bi njeno djelovanje bilo bolje i učinkovitije, ili je, pak, ostavlja kao nagradu i dobro djelo na Sudnjem danu, kada će čovjeku biti potrebno svako dobro djelo, ali će mu se suditi pravedno.

Ove četiri stvari, principa, su potrebna svakom vjerniku za pravilan odnos s Uzvišenim Allahom, ali i popravljanja njegovog djelovanja na ovom svijetu. Između njih postoji nit koja vezuje jednu za drugu, jer vjerujući u Allaha čvrsto i cijelim svojim bićem, čovjek ne može ne biti zahvalan. Kada je zahvalan, svjestan je svojih slabosti, potreba, kao i svoje nemoći. Jer vjernik kada učini kakav grijeh ili se ogriješi prema sebi, sjeti se svoga Gospodara, a ko može drugi oprostiti grijehe, do li Gospodar nebesa i Zemlje i svega stvorenoga. Svjestan veličine svoga Gospodara, i svoje nemoći, čovjek iznosi svoju potrebu kroz dovu samo pred Allaha, jer vjerujući i zahvaljujući se na blagodatima, svjestan je da je Gospodar uvijek blizu, nikada daleko.