Sura je objavljena je u Medini, odnosno nakon seobe Poslanika, a.s., i muslimanske zajednice iz Mekke u Medinu. Brojni hadisi govore o ovoj suri i njenoj vrijednosti.
Od Ebu Umame el-Bahilija prenosi se da je rekao: ''Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: 'Učite Kur'an, jer će on na Sudnjem danu doći kao zagovornik onima koji ga budu učili. Učite Zahravejn (El-Bekare i Ali Imran), jer će one na Sudnjem danu doći kao dva oblaka ili kao dvije ptice koje štite svoga učača. Učite suru El-Bekare, jer je njeno učenje bereket (blagoslov), a njeno zapostavljanje gubitak. Protiv nje sihirbazi ništa ne mogu.'“ (Muslim, 6/89)
Prenosi se također od Ubejja ibn Ka'ba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ebul-Munzire (oče Munzirov), znaš koji je ajet iz Allahove Knjige najveći (najveličanstveniji)?“ ''Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju“, rekao sam, a Poslanik ponovi: ''Ebul-Munzire, znaš li ti koji je ajet iz Allahove Knjige najveličanstveniji?“ Ja rekoh: ''Allahu la ilahe illa huvel-hajjul-kajjum...(Ajetul-kursijja).“ On me potapša po prsima i reče: ''Neka ti je na čast tvoje znanje, Ebul-Munzire.''
U islamskoj tradicji Bošnjaka zadnja dva ajeta sure el-Beqare redovno se navečer uče, naročito uoči ponedjeljka i petka, prije dove i nakon ukopa umrlog. U bh medresama prvi obavezni dio koji učenici moraju naučiti jesu zadnji ajeti sure Beqare.
Ebu-Isa et-Tirmizi navodi predanje od Numana ibn Bešira, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru Bekare. Nema kuće u kojoj se prouči u toku tri noći da u njoj ostane šejtan!"
U Muslimovoj zbirci hadisa bilježi se hadis od Ibn Abasa, r.a. koji je rekao: “Jednom dok je sjedio Džibril kod Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, čuo je zvuk iznad sebe (kao škripa kod otvaranja vrata), pa je podigao glavu i rekao: Ovo su nebeska vrata, danas su se otvorila a do sada nikad prije nisu bila otvarana, pa je sišao melek i reče: Ovo je melek, sišao je na Zemlju, nikada do sada nije silazio pa se poselamio i rekao: Raduj se zbog dva svjetla, koja si dobio, nijedan poslanik ih do sada nije dobio, početak Kur'ana, znači Fatiha i zadnji ajeti sure El-Bekare, nećeš proučiti ni harf od toga a da ti se ne dadne.“
Različite teme se nalaze u ovoj suri. U drugom džuzu govori se i o mjesecu ramazanu, odnosno njegovoj vrijednosti i propisima vezanim za njega.
U početku islama post je bio po tri dana u svakom mjesecu, da bi se to potom derogiralo i zamijenilo postom mjeseca ramazana. Od Muaza, Ibn-Mes'uda i nekih drugih navodi se: “Ovaj post bio je šerijatski određen još od vremena Nuha, a.s., sve dok to Allah nije dokinuo i zamijenio ga postom mjeseca ramazana. Bilo im je propisano: kada neko klanja večernji namaz i ode na spavanje, zabranjeni su mu hrana, piće i žene do istog vremena. Nakon toga, propis posta objašnjen je kao što je bilo u početku islama, pa Allah, dž.š., kaže: “a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana…”, tj. bolesnik i putnik (musafir) ne poste nego se mrse, a to nadoknađuju kasnije istim brojem dana. Ali, zdrav čovjek koji je kod kuće, ako hoće, postit će, a ako hoće, nahranit će svakog dana jednog siromaha. Post je, međutim, bolji od hranjenja siromaha. To tvrde Ibn-Mes'ud, Ibn-Abbas i drugi pripadnici zdrave tradicije (selefa) na osnovi riječi Uzvišenog: “Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite.”