Printaj ovu stranu

Govoriti samo kada je govor korisniji od ćutanja

Autor: Samir Muminović Maj 29, 2019 0

Uvredljiva riječ za koju držimo da je bezazlena, grana se u nečijoj duši, pa povlači težu riječ od uvrijeđenoga, a vrlo često i prolivanje krvi. Riječi nas izdaju, a mi izdajemo riječi. Na riječima se najlakše i najčešće pokliznemo

Ljudi su odvajkada imali potrebu da se putem riječi ispolje. To je iskonska potreba čovjeka, da govori, da piše, da bude u interakciji s drugima, preko riječi. Ta potreba je u savremenom dobu posebno došla do izražaja i intenzivirala se otvaranjem svijeta preko društvenih mreža, i mogućnošću da se u kratkom vremenu poprate i komentarišu svjetski događaji i zbivanja. Sve je svima dostupno! Na društvenim mrežama riječ nije zauzdana, svi govore, svi pišu, svi riječ (zlo)upotrebljavaju! Bistri se megapolitika, političarima se psuje, redovno se prate i komentarišu estradne zvijezde, sportisti, glumci: šta su doručkovali, koju markiranu odjeću su na sebe obukli, gdje će odmor provesti itd. Život se u virtuelnom svijetu ogolio, a ogolila se i riječ, koja je nekoć ljubomorno čuvana samo u knjigama i lijepim, živim razgovorima. Kur'an časni veliku pažnju pridaje lijepoj riječi i govoru, općenito. Lijepa riječ se u Kur'anu utemeljuje: 'Ne govori ono što ne znaš! I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati.'(El-Isra, 36.) 'Mojim robovima reci da govore samo najljepše riječi; šejtan unosi smutnju među njih, jer šejtan je čovjeku neprijatelj očiti.'(El-Isra, 53.) 'Čovjek ni riječ ne izusti, a da uz njega nema nadzornika spremna.' (Qaf, 18.) U suri Ibrahim, riječ se povezuje sa životom samim: 'Zar ne vidiš kako Allah primjer navodi: Lijepa riječ drvetu lijepom sliči – dok grane ka nebu izvija, korijen mu stameno stoji; Ono donosi plodova u svako doba, s dopuštenjem Gospodara svoga – Allah navodi primjere ljudima, da bi došli do nauka – A ružna riječ drvetu ružnom sliči: iščupano je iz tla, tako da uopće nema stamenosti.' (Ibrahim, 24-26)

“Prije negoli progovoriš, dozvoli da tvoja riječ prođe tri kapije: Je li istina? Je li potrebno? Je li ljubazno?' Hazreti Merjema, majka poslanika Ise Ruhullaha, kazuje nam Kur'ani-kerim, zavjetuje se Bogu na šutnju: 'Ja sam se Svemilosniku na šutnju zavjetovala, zato danas neću ni skim razgovora!'“

(Zlo)upotreba riječi

U ovoj snažnoj kur'anskoj metafori možemo čitati raspoloženja naše duše, u trenucima kada lijepom riječju bivamo obodreni, zacijeljeni, puni života i nemjerljivog elana i, s druge strane, kada zbog ružne riječi trpi naše dostojanstvo, neujednačeno dišemo, vehnemo. I baš kao što drvo nije statično pa se grana, i u zemlju i prema nebu, tako ni riječ nije statična. Uvredljiva riječ za koju držimo da je bezazlena, grana se u nečijoj duši, pa povlači težu riječ od uvrijeđenoga, a vrlo često i prolivanje krvi. Riječi nas izdaju, a mi izdajemo riječi. Na riječima se najlakše i najčešće pokliznemo. Naša (zlo)upotreba riječi mogla bi se samjeravati u dvije ravni: u ravni onoga što govorimo i u ravni onoga što pišemo. Naš narod u govoru, vrlo često nije dotjeran i upristojen. Jedna mudrost kaže da bi trebalo govoriti samo onda kada je govor korisniji od ćutanja. Ne bivajući toga svjesni, govor vrlo često pretvaramo u isprazno blebetanje, a Mevlana Dželaluddin Rumi nas podsjeća: “Prije negoli progovoriš, dozvoli da tvoja riječ prođe tri kapije: Je li istina? Je li potrebno? Je li ljubazno?' Hazreti Merjema, majka poslanika Ise Ruhullaha, kazuje nam Kur'ani-kerim, zavjetuje se Bogu na šutnju: 'Ja sam se Svemilosniku na šutnju zavjetovala, zato danas neću ni skim razgovora!“ 

Blagodati šutnje

Danas, kada nam se silnom tehnologijom ubrzavaju i procesi mišljenja, nemamo snage ni volje prepustiti se blagodati šutnje, a Muhammed, alejhisselam, uči nas da su među najvrjednijim djelima i najljepšim vrlinama kojima se vjernici i vjernice mogu ukrasiti, jesu šutnja i lijepo ponašanje. I naš govor i naša šutnja čuvaju ili razaraju zdravlje naše duše. Neko je lijepo primijetio: “Najteže je biti u društvu onoga koji nema dovoljno pameti da bi govorio, niti dovoljno strpljenja da bi šutio!“ Pored žive riječi, posredovane govorom, valjalo bi jednaku pažnju pokloniti pisanoj riječi. Toliko se danas piše i objavljuje da nam je teško pratiti sve naslove, a kamoli čitati sve napisano i nasumično objavljeno. Svjedočimo prašumu literature i autore koji doslovno mole da se njihove knjige kupe i čitaju. Da li su te knjige sadržajem zbilja toliko kvalitetne i vrijedne čitanja, ili su neutaživa želja za profitom i smirivanjem nekih osobnih frustracija, najčešće ostaje neupućenim čitaocima da sami procijene. Prema narodnoj mudrosti da tri puta valja mjeriti, a jednom sjeći, možemo li kazati da svakom spisateljskom poduhvatu treba prethoditi dug period aktivnog čitanja, da jednome napisanom tekstu treba prethoditi trideset pročitanih?! Naš književnik Nedžad Ibrišimović, zapisat će: “Sve su knjige već napisane, samo ih niko ne čita. Pa i oni koji čitaju, ne znaju da čitaju! ...“ U jalovoj, praznoj priči i naklapanju o svemu, najzornije se pokazuje siromaštvo duše, intelektualna skučenost i glupost.  Vjernici i vjernice odgovorno posežu za riječju, jer se podsjećaju i na 'Dan kada će sve ljudske duše i svi meleci stajati u redovima, i niko neće govoriti osim onoga kome Svemilosni bude dao dopuštenje, a svi će reći samo ono što je ispravno.' (En-Nebe', 38.) Svaki produktivan govor hoće ambijent slušanja, svaka napisana knjiga ili tekst potrebuje kulturu čitanja. Imamo li mi to ili se zavaravamo i jedni drugima laskamo?!