Najveći Allahov znak na zemlji, zasigurno, je čovjek kojeg je On postavio, ne po kazni, nego kao halifu na Zemlji, učinivši ga socijalnim bićem koje teži uspostavi društvene zajednice. Božija intencija je da smo jedni drugima najveći i najljepši poklon, te idealna prilika da kroz zdrave međuljudske odnose zaslužimo onosvjetske nagrade. Međutim, danas uslijed svakodnevnih obaveza, ne uspijevamo da iskoristimo tu „prječicu“ ka Džennetu. Rodbina se ne posjećuje, dijete nema vremena za roditelja, roditelj nema vremena za dijete, prijatelj za prijatelja. I tako sve dok se ne desi smrtni slučaj. Tada se svi organiziramo da ukopamo svog bližnjeg i uspijevamo da to uklopimo u svakodnevne obaveze koje nam, eto, prije nisu dozvoljavale da posvetimo pažnju živom čovjeku. Tako da su nam dženaze postale okupljalište familije i poznanika, prilika da vidimo jedni druge. S druge strane, ne treba da se čudimo, da ne obilazeći bližnje, ne posvećujući pažnju čovjeku dok je živ, sve manje bereketa vidimo u našim međuljudskim odnosima. Kao da ga je Allah umrtvio, kao što smo mi sveli naša druženja na dženaze i tevhide. 

Također, primijetan je kult smrti u našem društvu nauštrb živog čovjeka. Mi nikada ne smijemo dozvoliti zaboravu da nas odvoji od sjećanja na naše šehide, ali isto tako trebamo biti svjesni da stotine i hiljade živih heroja svakodnevno prolaze pored nas i žive život nedostojan čovjeka. Kao što vidimo dobrotu u mrtvom čovjeku, još više treba da je vidimo u živom čovjeku. Postavlja se pitanje, da li je strah od života, umrtvio naš osjećaj za prepoznavanje dobrote u živim ljudima i da li je potrebno da neko umre, pa da spoznamo njegovu vrijednost i da se prema njemu odnosimo s poštovanjem? Koliko smo puta svjedočili da ljudi kažu da je neko bio dobar nakon njegovog preseljenja na Ahiret, čak i u slučaju kada s njim niko nije bio zadovoljan. Kao da je smrt uvjet nečije dobrote. Neki ljudi kao da imaju srca poput kabura, ne vole, ne grle i ne prihvataju nikoga osim mrtvace. Za takva srca, samo su mrtvaci dobri. Prenosi se da su bila dvojica braće, od kojih je jedan mnogo volio slušati glasnu muziku, a mlađi je bio sušta suprotnost. Kada bi u autu prolazili pored kaburistana, stariji brat je smanjivao muziku. Čim bi prošli, ponovo bi odvrnuo do daske. “Zašto to radiš?“, pitao je mlađi brat. “Iz poštovanja prema mrtvima“, reče stariji brat. “A, živi koji pored tebe sjedi cijelo vrijeme ne zaslužuje tvoje poštovanje?", pitao je mlađi brat. Toga dana, mlađi brat je shvatio da ljudi poštuju mrtvace iako ih ne znaju. Dok žive ne poštuju toliko, pa makar ih i dobro znali. Pogrešno razumijevanje života rezultiralo je sindromom uzdizanja mrtvaca. Pa čak i onih koji su bili zanemareni dok su bili živi.

Lijepo li je rekao jedan mudrac: "Jučer je moj komšija umro od gladi, a na njegovoj dženazi najeli smo se janjetine!" Jedna ruža poklonjena živom insanu, bolja je od hiljadu buketa na njegovom kaburu. I živi ljudi imaju vrline i dobrote u sebi. Kako hvalimo mrtve, treba da hvalimo i žive. I ne samo da ih hvalimo, nego i da lijepo živimo s njima. Poslanik, a.s., je rekao da su duše (kao) mobilizirana vojska. One koje se poznaju sastaju se, skupljaju u jednu grupu i slažu se, a one koje se ne poznaju, mimoilaze se, razdvajaju i bježe jedna od druge. Da li se mrtvilo naših duša manifestira time što posjećujemo jedni druge u smrti, a ne u životu? Zar mislimo da Allah koji je El-Hajju-l-Kajjum, Vječno Živi, želi od nas da Ovaj svijet provedemo kao mrtvaci? Mrtvaci u vjeri bez djela. Mrtvaci u intelektualnom smislu, bez novih ideja. Mrtvaci u pronalaženju novih izvora nafake i privređivanja. Mrtvaci u odnosu jednih prema drugim. Ne. On želi da zajedno živimo ovaj život, na način prikladan čovjeku i uz međusobno uvažavanje, jer samo tako oživljavamo i svoj Ahiret.