Stoga od njega ne zahtijeva savršenost, jer je on, ma koliko pokušavao, ne može postići. No, svojim propisima nuka čovjeka da se što više približi savršenosti, da mu ona bude ono bližnje, da što više upotpuni svoje biće, izgradi ga, oplemeni i pred Dragoga Boga dođe „zdravoga srca“. Zdravo srce bit će krunska vrijednost u „Danu u kome neće vrijediti ni imetak ni sinovi“ i okosnica čovjekova spasenja. (V. Eš-Šu'arā', 89) Vrhunac ljudskih mogućnosti, prema kur'anskim izražajima, predstavlja poslanik Muhammed, a.s., no Kur'an se u nekoliko slučajeva i prema nekim njegovim gestama odnosi kritički. (V., npr., početak sure 'Abese) I pored toga, Uzvišeni Bog je za nj rekao da je „na Pravom putu“, da je „veličanstvenog morala“ i sl., te pozvao vjernike da u njemu imaju „najljepši uzor“ (El-Ahzāb, 21). Drugim riječima, pozvao ih je da nastoje što više ličiti na nj u svom svakodnevnom životu – da budu njegovi bližnji. I u mnogim drugim stvarima islam prednost daje onome što je čovjeku bliže. Tako čovjek ima veće obaveze prema porodici nego prema drugima; prema bližnjem komšiji, nego prema daljnjem; prema bližnjoj rodbini, nego prema daljnjoj itd.
*****
U prvom periodu poslanstva, dok su se muslimani još nalazili u Mekki, u njihovoj blizini se desio velik događaj. Tadašnje dvije velike sile – Perzija i Bizant – su se sukobile i Perzijanci su izvojevali veliku pobjedu. Mekkanski idolopoklonici su se tome silno obradovali, budući da su Perzijanci bili idolopoklonici kao i oni, dok su muslimani bili ožalošćeni, jer su poraženi sljedbenici ranije Božije objave, koji su njima bili bliži po vjeri. Utom je stigla objava da će, nakon nekoliko godina pobijediti Bizantijci i da će se tada vjernici radovati (V. početak sure Er-Rūm/Bizantijci), što se potom i obistinilo.
Kur'an nije pridavao pažnju aktuelnim velesilama, jer su one prolazna, nestalna pojava, nastaju i propadaju u vremenu, i sa stanovišta islamskih učenja i čovjekove svrhe – marginalne. Naime to što je neka država moćnija od drugih u datom vremenu ne znači i da je na Pravom putu, da postupa ispravno, da svoje podanike vodi prema sreći. Staroarapski narod Ᾱd, kojeg Kur'an spominje na više mjesta, bio je silan, sasvim nadmoćan u svom vremenu i, čini se, bez konkurencije, no na kraju je, zbog svoje nepokornosti, osionosti i arogancije, bio uništen i zbrisan sa lica Zemlje. Gledajući sa stanovišta svrhe radi koje su stvoreni, ljudi koji žive u takvoj državi nisu nimalo privilegirani time što su njeni podanici, što su bogati, moćni, što oblače skupa odijela i voze skupocjene automobile. Upravo te blagodati mogu biti sredstvo koje će ih odvesti na samo dno Džehennema.
Isto tako, ljudi koji žive u siromašnoj zemlji nisu uskraćeni za konačnu sreću i mogu je dosegnuti baš kao i oni u bogatoj. Poznat je slučaj kad je kod Poslanika, a.s., došla jedna grupa siromaha i požalila mu se da bogati muslimani „odnesoše“ sve sevape: klanjaju kao i oni, i poste, ali imaju imetak i njime podupiru korisne aktivnosti i pomažu druge, te postižu sevape koji njima nisu dostupni. Na to im je Poslanik, a.s., rekao: „A zar i vama nije dato da postignete slične sevape? Pa, jedno Subhanallah je sadaka, i jedno El-Hamdu lillah je sadaka, i jedno Allahu ekber je sadaka!“
Stoga Kur'an uopće ne spominje velesile koje su bile na sceni u vrijeme njegova objavljivanja – izuzetak je gore naznačeni ajet, no ni u njemu se Bizantija ne spominje u svojstvu sile - ali zato na mnogo mjesta spominje Benu Israil. Oni su paradigma, oni su konstanta koja se uvijek iznova ponavlja i pojavljuje među ljudima, kao usud. Kazivanjima o njima Kur'an želi ljudima ukazati na njihove unutrašnje slabosti i napasti, na duhovna oboljenja koja formiraju specifičan karakter, lični i kolektivni, te na opasnosti i posljedice koje takav karakter izaziva i uzrokuje u životnoj stvarnosti.
*****
S obzirom na navedeno, ne možemo a da ne izrazimo zaprepašćenost postupcima nekih aktuelnih muslimanskih, odnosno arapskih vladara, koje je upravo nasuprotno navedenom kur'anskom stavu. Naime, svjedočimo njihovom što tajnom što javnom koaliranju s deklariranim neprijateljem protiv jedne zemlje, koja je ne samo njima bliža po vjeri, već je i sama muslimanska! Osim toga, muslimani širom svijeta su dugo čekali i gajili nade da će se formirati neka arapska, ili općemuslimanska koalicija, koja će – zajedničkim snagama -obeshrabriti i zaustaviti dušmane u njihovom pohodu na muslimanska dobra, ali ta koalicija nije formirana. Formirana je, nažalost, jedna druga „arapska koalicija“, ali ne da stane na put ubijanju i proganjanju muslimana, već da nemilosrdno bombardira bližnju muslimansku (arapsku!) sirotinju, uništava usjeve i imovinu i izaziva stogodišnju mržnju.
Kur'an, pak, za sljedbenike poslanika Muhammeda, a.s., kaže da trebaju biti „samilosni među sobom“, da se „potpomažu u dobru i bogobojaznosti“, da su „jedni drugima najpreči“, da naspram dušmana stanu „u jedan red“, da uzdižu i promoviraju vrijednosti Uzvišene Božije Vjere – riječju i djelom. Jer, ako se međusobno i razlikuju u pojedinostima i imaju različite stavove o pojedinim pitanjima, oni su ipak najsličniji jedni drugima i najbliži po vjerovanju. To je princip kojeg su se muslimani dužni držati sve do kraja zemaljskog vremena. Tá, zašto bi uopće Uzvišeni Bog spominjao Bizantijce i vjerničko radovanje njihovoj pobjedi!? Imao je mnogo drugih razloga da ih spomene po nečemu drugom, no on je poruka, poduka i uputa ljudima i navodi ih na ono što je najispravnije. (El-Isrā', 9)
*****
Spušteno na bosanskohercegovačku stvarnost, ova kur'anska poduka ima izniman značaj. Naime, Bošnjaci u političkim partijama – sada i uvijek - trebaju nastojati da unutar svoje zemlje savezništvo sklapaju sa onim snagama koje zagovaraju ciljeve koji su poput njihovih, ili koji su im najbliži, kakvi su, npr.,: zaštita države od spoljnjeg neprijatelja; dobrobit za cijelu zemlju sa svim njenim građanima; ravnopravnost i jednaka prava za sve; sloboda etničkog i vjerskog ispoljavanja; međusobno poštivanje i suživot itd. Izvan svoje zemlje trebaju raditi na uspostavljanju i njegovanju dobrih odnosa sa susjedima, jer su im oni fizički najbliži, ali i težiti članstvu u grupacijama koje su im najbliže po vrijednostima koje baštine i koje zastupaju, te po ciljevima za koje se zalažu.
