Već nam je poznat položaj žene kod predislamskih Arapa i da je dolazak islama i  Poslanika, a.s., označio oslobađanje žene iz čeljusti potčinjenosti kada je smatrana materijalnom robom a ne živim bićem i jednakopravnom osobom u društvu. Prema islamskom učenju muškarac i žena su jednaki pred Uzvišenim Gospodarom, što kazuje i 32 ajet ove sure. Drugim riječima, muškarac i žena nisu jednaki pred Gospodarom samo ako je jedno bolji vjernik od drugoga. Naravno,  u stvarima ibadeta, obavljanja vjerskih dužnosti, postoje razlike između muškaraca i žena, gdje su ponekada žene oslobođene određenih dužnosti, ali imaju druga zaduženja itd. Važno je spomenuti da islam propisuje da se muškarci brinu o ženama. U porodicama otac i braća se brinu o sestrama, a muž nastavlja izdržavanje nakon što je kao suprugu preseli iz njezine porodice. U ovoj suri prozivaju se oni koji škrtare prema svojim ženama. U današnjem kontekstu života kada i žene privređuju i dodnose platu neki muškarci uzimaju sebi ekskluzivno pravo na njihovu platu i troše kako žele bez obzira na potrebe supruge i bez stida shodno 37. ajetu ove sure. 

U ovoj suri govori se i o načinu i princpima života u muslimanskoj zajednici. Važno je da se danas podsjetimo na princip izbora vođe, imama, predsjednika kod muslimana. Zbog nepoštivanja ovog ajeta, 59. ajeta sure An-Nisa, odnosno principa izbora vođe, kod muslimana nastao je nered diljem muslimanskog svijeta. 

Nakon ovog ajeta odmah dolazi ajet koji pojašnjava šta raditi kada se već izabere vođa pa makar nama ne bilo po volji, odnosno nije izabran "naš kandidat". Mudrost je velika što je Gospodar Uzvišeni ovaj ajet stavio kao slijedeći. Za život u zajednici, društvu muslimanima bi bili dovoljni samo ovi ajeti. 

U ovoj suri nalazi se i ajet zbog kojeg muslimani trebaju prestati biti "sudije" svemu i svačemu. Naime, kada govorimo ko je na ispravnom putu a ko nije, ko griješi  i ko je novotar, otpadnik a ko je stanovnik dženneta, trebamo pročitati poruku koju nam je Allah, dž.š., poslao stoljećima prije u ajetu 123. 

Na kraju ovog džuza govori se o jednoj vrsti ljudi koje svakodnevno remete red i mir kod muslimana, ali i općenito u svijetu.