Međutim, sve te vanjske radnje koje daju namazu određenu vanjsku formu, ostale bi nekompletne, ustvari, doprinijele bi prekomjernoj eksternalizaciji (ospoljašenju) suštinske važnosti namaza u vjerničkom životu ako sama forma namaza nije komplementarna s ciljem kojeg vjernik želi dosegnuti, počev od same pripreme za namaz/abdest pa do tog jedinstvenog duhovnog doživljavanja Božije prisutnosti dok je musallija u namazu.

Ta uzvišenost ljudskog stanja, doživljena jedino u času naše svjesnosti da stojimo pred svojim Stvoriteljem, u konstantnim je ovodunjalučkim tenzijama između onoga što mi volimo i čini se da smo i onoga što mi stvarno jesmo i treba da savladamo. Upravo, sama ta duhovna snaga namaza pomaže vjerniku na smirivanju plahovitosti tenzija.

Namaz upotpunjuje same potrebe ljudske prirode a odstranjuje ono za što čovjek misli da su mu potrebe u smislu spoljašnjih dojmova i formi koje naša duša neprestano prima iz vanjskog svijeta u kojem je pustila korjenje. S toga, ovodunjalučka profanost lahko obuzima čovjeka koji nije musallija, bilo da povremeno napušta namaz ili stalno. Lahko ga vraća, da se poslužimo kur anskim jezikom, iz „ najljepšeg oblika“ (ahsenut-takvim) u „ najniže nizine“ (esfelus-safilin).

Jedino putem namaza naše duše se prisjećaju primordijalnog zavjeta/ misaka (ugovora između Boga i čovjeka) koje su dale svom Stvoritelju čak i prije no što je svijet stvoren.

Jedino putem namaza čovjek se vraća u svoje prirodno, iskonsko stanje/ fitretullah a to je stanje svijesnosti svoga Stvoritelja.

ABDEST

Abdest jeste temeljni uvjet čovjekova susreta sa Bogom,dž.š.   Arapska riječ wudu′ koja se se upotrebljava u značenju abdesta, konotira i značenja čistote, ljepote i blještavosti. Naime, čovjek kao stvoreno biće jedino tako može ući u taj svojevrsni vid komunikacije sa svojim Stvoriteljem. A rezultat te komunikacije nije ništa drugo do li opet ljepota i čistota naše duše.

Čuvjekov susret s Bogom, dž.š. je neposredan i osoben. On podrazumjeva čistoću tijela i duha. Preduvjet za unutarnju čistotu koju postižemo dok smo u namazu jeste vanjska čistoća koju vjernik postiže abdestom. Abdest jeste vjerničko stanje pripremljenosti da možemo prihvatiti i shvatiti Božanski dar namjenjen samom čovjeku. Eto zašto vjernik uzima Kur an u svoje ruke jedino u stanju abdesta.

Poslanik islama je kazao da će njegovi sljedbenici biti pozivani imenom svijetli prvaci (gurren muhadždželin ) zbog obilježja abdesta, da je abdest oružje vjerničko i njegova ispravnost /isbagu l wudu′ je dio vjerovanja.

Prema tome , abdest obilježava vjernika sa svjetlošću samo njemu dokučivom.

Kur anski ajet( 2:138).. Allah nas je uputio, pa zar ima ljepše upute od Allahove, mi se samo njemu klanjamo“, je po nekim komentatorima u značenju da je Bog, dž.š. podario čovjeku čišćenje koje obilježava samog čovjeka. Riječ sibgah u navedenom ajetu sadržava i značenja obojiti, čišćenje. Naš Stvoritelj je nas očistio posebnim znakom čistoće / sibgatullah i to je najbolja i najljepša čistota sa kojom smo došli na ovaj svijet.

To metahistorijsko obilježje/ sibgah sa kojim se rađamo je pretočeno na povijesnoj razini u abdestu. Abdest je mogućnost i stanje vjerničke prosvjetljenosti na ovom svijetu da dosegne značenja metahistorijske čistote čovjeka.

Sva ova slojevitost abdesta pokazuje nam se ako znamo da se abdestimo vodom, tim Božijim darom koji sadržava u sebi duboku simboličnost. U Kur anu se spominje da je Arš ponad vode bio (9:7). Mnogi ajeti našu pažnju usmjeravaju na kišu koja se spušta kao Božiji blagoslov na isti način kako je spuštena i Objava (zato je u islamskoj tradiciji pogrešno kazati da kiša pada jer bereket silazi a ne pada). Objava i voda su „tenzil“ spušteni, poslani dolje, i voda i Objava su predstavljeni kao Božija Milost koja čovjeku omogućava i pruža život. Voda kao milost ima ozbiljno djelovanje na dušu svakog čovjeka a uz to i čisti tijelo. Ne zaboravimo da je Ejjub a.s. naređeno da se opere vodom koja je kuljala ispod njegovih nogu. Tako je on izlječen od bolesti.