Šta je to u čovjeku što ga navodi na gordost, oholost ili hvalisanje?! Zašto se čovjek oholi i uzdiže!? Zar čovjek zaboravlja od čega je stvoren i kako završava svoj dunjalučki život?! Zar zaboravlja ove svakodnevno vidljive istine koje se tiču njegovog ovozemaljskog početka i kraja?! Jesmo li zaboravili šta je to plemenita vrlina skromnosti ili poniznosti?! Koliko smo posvećeni ovoj vrlini u vrijeme opće materijalizacije i posvemašnje obezduhovljenosti?!

Budući da je čovjek, između ostaloga, i biće zaborava (insan), otuda ga je potrebno stalno podsjećati pa i na one očigledne i univerzalne istine koje su same po sebi dokazive, vidljive i shvatljive. U tom smislu i Allahovu, dž.š., Knjigu možemo promatrati, a ona to uistinu i jeste, kao Knjigu podsjećanja ili opominjanja čovječanstva. Štaviše, sam Kur’an za sebe kaže da je on zikr, zikra i tezkireh. Sve ove kur’anske riječi u sebi nose ideju stalnog podsjećanja ili opominjanja (na nešto). Kur’an nas, dakle, stalno podsjeća na istinu o nama samima i našoj ulozi na Zemlji; stalno nas podsjeća na našega Gospodara, na Sudnji dan, na Budući svijet... Također, podsjeća nas na moralne vrline najvišega reda, kao i na onu iskonsku moralnu odgovornost koju su ljudske duše posvjedočile još u Ezelu - Praiskonu.

Vrlina iz Ezela

Vrlina skromnosti ili poniznosti ima svoje metafizičko utemeljenje još od kalu bela, tj. onog ezelskog svjedočenja svih ljudskih duša, kada su one posvjedočile i priznale za svoga Gospodara Allaha, dž.š. Njezino metafizičko utemeljenje i značenje deriviramo iz slijedećeg kur’anskog ajeta: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali” (el-E’araf, 152).

Ovim ajetom, koji se u tefsirima određuje kao ajetu l-mīsāk (ajet o preegzistentnom ugovoru ili zavjetu ljudskih duša o pokornosti i robovanju Uzvišenom Allahu), na jedinstven način prikazana je i pokazana ljudska skromnost ili poniznost spram njihovog Stvoritelja i Gospodara. Ponizni i smjerni odgovor ljudskih duša kalu bela - “Jesi, mi svjedočimo” - na upečatljiv i snažan način govori o iskonskoj ili primordijalnoj ljudskoj skromnosti, poniznosti, predanosti i moralnoj odgovornosti.

Prema tome, ljudskoj duši je, snagom Božanske volje, usađena ili prirođena vrlina skromnosti. Skromnost je prirodno ili iskonsko stanje ljudske duše ili ljudske prirode kao takve. Zar se čovjek ne rađa kao skromno, nejako biće?! Zar sa Ovoga svijeta ne odlazi još skromniji, bez igdje ičega?! Zato je u svom moralnom usavršavanju na ‘’putu ka izvoru’’ (šeri›at) polazna tačka ljudske duše upravo skromnost ili poniznost u svom metafizičkom i praktičnom smislu.

Vjernik u svome duhovnom i fizičkom životu vazda mora pokazivati i usavršavati vrlinu poniznosti ili skromnosti, kojom se neprestano (pod)sjeća na preegzistentni zavjet (mīsāk) koji je dao svome Stvoritelju iskazujući time svoju vjernost u njegovom izvršavanju.

Skromnost u Kur’anu

Imajući na umu ovo ezelsko porijeklo vrline skromnosti, postaje nam jasnije zašto Kur’an u brojnim svojim ajetima podsjeća ljude i žene na vrlinu skromnosti. I ovdje je kur’anski stil raskošan i znakovit. Naime, Kur’an nekada govori o djelima koja ukazuju na vrlinu skromnosti, nekada o djelima koja su opozitna toj vrlina, a nekada, pak, o načinu stjecanja te vrline. Na osnovu svega toga dolazi se do zaključka da Kur’an, s jedne strane, snažno insistira na skromnosti kao nužnoj vrlini kojom se jedan musliman mora ukrasiti i, s druge strane, o nužnosti izbjegavanja i odstranjivanja iz svoje duše oholosti ili samodopadljivosti.

Iz brojnih kur’anskih ajeta koja govore ili ukazuju na vrlinu skromnosti, ovdje izdvajamo samo dva.

U suri El-Furkan (63) Uzvišeni Allah Svoje robove opisuje kao skromne ili ponizne riječima: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!’’ U komentarima Kur’ana pojam hevnen (‘’mirno’’) protumačen je kao: krjeposno i Bogobojazno (Dahhak); smireno i dostojanstveno (Mudžahid); skromno i bez oholosti (Ibn Zejd).

Ovo su mišljenja koja navodi Maverdi u svome tefsiru (En-Nuket ve-l-’ujun), i dovoljna su nam da uočimo ideju skromnosti kao jednu od odlika vjernika kojom ih Uzvišeni izdvaja od ostalih ljudi. ‘’Robovi Milostivog’’, kaže Bika’i u svome tefsiru, ‘’nikoga ne vrijeđaju, niti se nad bilo kime uzdižu; milostivi su prema sebi i drugima’’ (Nazmu-d-durer...; nav. prema: altafsir.com).

Ovdje nije posrijedi nikakava slabost vjernika, već upravo suprotno: riječ je o njihovom ponosu i njihovoj nadmoći, ali bez oholosti, obijesti i nadmenosti. Oni to pokazuju u svome hodu koji odražava njihove osjećaje i stavove; oni dostojanstveno, smireno, ozbiljno i odmjereno idu ka svome cilju - a ne idu kao mrtvaci i mlitavci! Ne mogu ih bestidnici omesti u njihovom cilju; ne osvrću se na gluposti i smicalice svađalica i besposličara, niti sa njima raspravljaju i polemišu. Takvi ih ne zanimaju, oni su iznad njih; nemaju vremena za njih jer su obuzeti plemenitim ciljevima, a ne prepirkama i svađama koje besposličari i svadljivci jedva čekaju (usp.: Sayyid Qutb, U okrilju Kur’ana, 19/64-66).

Dakle, Svevišnji je samo jednim ajetom toliko mnogo kazao o skromnosti i načinu na koji nam ona može uštedjeti dosta energije za hajirli i plemenite ciljeve.

U drugom ajetu (Lukman, 18) Kur’an vrlinu skromnosti hvali na slijedeći način: ‘’I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog’’. Ovaj ajet naveden je u kontekstu kada mudri Lukman savjetuje svoga sina i, između ostalih savjeta, uputio mu je i navedene riječi.  Nakon što se, na jedan slikovit način, zabranjuje oholost i njezino manifestiranje putem uzvijanja vráta (Kur’an ovdje upotrebljava karakteristični i rijetki izraz se’ar, kojim se označava jedna vrsta bolesti kod deve kada ona, uslijed te bolesti, savije svoj vrat) i okretanje lica od ljudi, kaže se: i ne idi Zemljom nedmeno, čime se, zapravo, sugeriše skromnost u hodu, bez uvijanja i znakova nadmenosti. Manifestiranjem oholosti ili gordosti vjernik se udaljava od Allahove ljubavi: jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. Gordi, oholi i hvalisavi ne nalaze se u Allahovoj blizini!

Onima koji govore: 'Gospodar naš je Allah', pa poslije ustraju u tome... (Fussilet, 30)

Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ustraju u tome... (Fussilet, 30)

Pojam ustrajnosti odnosi se na vjerovanje, čiji je vrhunac spoznaja Uzvišenog Allaha, i na djelovanje, odnosno činjenje dobrih djela, pri čemu se kao ideal postavlja pravda i izbjegavanje bilo kakve krajnosti. Na ovakvo shvatanje pojma ustrajnosti ukazuju brojni ajeti Kur’an-i kerima. 

Ovdje se ne misli da se ostane ustrajan samo u izgovaranju riječi Gospodar naš je Allah jer pojam ustrajnosti (istikameta) nema samo to značenje. Također, ustrajnost dolazi zajedno sa  čvrstim uvjerenjem i istinskom spoznajom. Prema tome, možemo kazati da se pod pojmom ustrajnosti  (istikameta) u ovom ajetu podrazumijeva: (1) ustrajnost u vjeri (dinu), tevhidu i spoznaji (ma’rifetu), te (2) ustrajnost u dobrim djelima. 

Komentari Kur’ana pružaju obilje podataka o tome kako su rani duhovni autoriteti iz reda uglednih ashaba i tabi’ina istikamet u ovom ajetu razumijevali upravo u tim značenjskim aspektima. 

Tako se prenosi da je Ebu Bekr, r.a., kazao da se pod istikametom ovdje misli na ustrajnost u obožavanju samo Allaha, dž.š. Kurtubi u svome tefsiru navodi da je Enes rekao da, kada je objavljen ovaj ajet, Vjerovjesnik, a.s., kazao je: ‘’Oni (koji to kažu) su moj Ummet, a Gospodar je Gospodar Kabe!’’ Ibn Kesir navodi da je Ibn Abbas bio upitan: ‘’Koji je ajet u Allahovoj Knjizi najlakši’’ - pa je on proučio ajet: Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ustraju u tome, tj. na šehadetu La ilahe illellah. 

Od Omera, r.a., prenosi se da je jedanput na minberi proučio ovaj ajet i rekao da su to oni koji su ustrajni na putu pokornosti Uzvišenom Allahu.

Osman, r.a., je kazao da su to oni koji rade i djeluju iskreno u ime Allaha, dž.š. 

Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao da su to oni koji izvršavaju propisane farzove. 

Hasan el-Basri je izjavio da su to oni koji su ustrajni u izvršavanju Allahovih propisa, koji su pokorni Njemu i koji se klone grijeha. 

Mudžahid i Ikrime kažu da su to oni koji ustrajavaju na riječima šehadeta La ilehe illellah sve do smrti. 

Sufjan es-Sevri mišljenja je da su to oni koji rade shodno onome što govore. 

Imam Ibn Furek kaže da su to oni koji mole Allaha, dž.š., da ih učini ustrajnim i čvrstim u vjeri (v. Taberi, Džami’u-l-bejan..., 9/7194-7195; Kurtubi, El-Džami’..., 15/357-358; Razi, Et-Tefsiru-l-kebir, 27/121-122; Ibn Kesir, Tefsiru l-Kur’ani l-’azim, 4/125-126;  Ševkani, Fethu-l-kadir, 1315).

Sva ova mišljenja, iako naglašavaju različite stvari, u suštini se odnose na jedno te isto - na neprestanu ustrajnost u pokornosti Uzvišenom Allahu riječima, djelima i svim bićem. Razi u svome Velikom tefsiru (27/122) zaključuje da riječi: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” obuhvataju riječi i vjerovanje, dok riječi pa poslije ustraju u tome obuhvataju dobra djela’’.

Ustraj na Pravome putu

Ti ustraj na Pravome putu, kao što ti je naređeno, i nek’ tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i objesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite! (Hud, 112)

Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje Muhammedu, a.s., da ustraje na Pravome putu (festekim), tj. na vjeri sa kojom ga je Uzvišeni poslao ili na Kur’anu kojeg mu On objavljuje. A tako neka postupe i vjernici koji su uz tebe, tj. ashabi koji su se pokajali zbog širka, kao i svi oni koji ga budu slijedili na Pravome putu. 

Ibn Abbas, r.a., je rekao da Poslaniku, a.s., iz cijeloga Kur’ana nije objavljen teži ajet od ovoga ajeta iz sure Hud. Stoga je Poslanik, a.s., rekao: ‘’Osijedjela me sura Hud i njoj slične sure’’. Ovo je Poslanik, a.s., kazao kada su njegovi ashabi primijetili da je naglo osijedio (Kurtubi, 9/107).

Sujuti prenosi da je ‘Ali es-Sirri kazao: Sanjao sam Allahovog Poslanika, a.s., pa sam mu u snu rekao: Preneseno je da si rekao da te je osijedjela sura Hud! ‘’Tako je’’ - odgovori Poslanik, a.s. Upitao sam još: Šta te je iz nje osijedjelo: kazivanja o vjerovjesnicima ili propasti prijašnjih naroda? ‘’Ne, nego riječi: Ti ustraj na Pravome putu, kao što ti je naređeno’’ - odgovori Poslanik, a.s. (Ed-Durru-l-mensur..., 3/320).

Naime, riječi: Ti ustraj na Pravome Putu, kao što ti je naređeno obuhvataju sve ono što se odnosi na  vjerovanje i djelovanje, bilo da je u pitanju lično Poslanik, a.s., ili ono što se odnosi na dostavljanje Objave i objašnjavanje šeri’atskih propisa. Ovaj ajet je upućen Vjerovjesniku, a.s., ali i svakom onom ko ga slijedi. Darimi Ebu Muhammed u svome Musnedu prenosi da je Osman b. Hadir el-Ezdi rekao: Otišao sam Ibn Abbasu i rekao mu da me posavjetuje, pa je rekao: ‘’Savjetujem te slijedeće: Boj se Allaha i u tome ustraj! Slijedi, a ne izmišljaj novotarije!’’ (Kurtubi, 9/107)

Ko hoće - ustrajat će

Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je na Pravome putu (Et-Tekvir, 27-28).

 Kur’an je opomena, podsjećanje ili pouka svim ljudima. Ali Kur’anom će se okoristiti samo oni koji žele da su na Pravome putu, odnosno oni koji žele da budu ustrajni. Drugim riječima: Oni koji žele uputu - bit će upućeni. Međutim, to ne zavisi samo od ljudi, tj. istikamet je, u krajnjem značenju i smislu, u Allahovom, dž.š., htijenju: A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće (Et-Tekvir, 29). Ovo znači da ljudi ne mogu htjeti ustrajnost na Putu Istine, a samim time i biti ustrajni na tom putu ako to njima ne želi njihov Gospodar.

U tefsirima se navodi da je, kada je objavljen ajet: onome od vas koji hoće da je na Pravome putu, Ebu Džehl rekao: ‹›Stvar je do nas: ako hoćemo, bit ćemo na Pravome Putu, a ako nećemo - pa i nećemo biti!’’ pa je objavljeno: vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće (Ibn Kesir, 4/618; Kurtubi, 19/243). Prema tome, čovjek čini hajr s Allahovom pomoći, kao što i zlo čini s Njegovom voljom. Zato nam je sada jasnije zašto je čuveni i pobožni Hasan el-Basri učio dovu: Allahumme, ente Rabbuna, ferzukne l-istikameh! - Allahu, Ti si naš Gospodar, pa opskrbi nas ustrajnošću (istikametom)! 

Riječ nefs u Kur’anu se spominje stotinu četrdeset puta. U formi množine (nufūs i enfus) navodi se stotinu pedeset pet puta.

Prvi zahtjev vjere kao takve jeste vjerovanje, vjerovanje u sve ono o čemu vjera uči i naučava.