Printaj ovu stranu

Profesor Sušić: Pa zar oni da brane hadis od Imami Azama!?

Autor: Razgovarao: Elvedin Subašić Novembar 02, 2020 0
Neki nadobudni šejhovi umišljaju da se na nebesa može popeti i bez stepenica. Neki nadobudni šejhovi umišljaju da se na nebesa može popeti i bez stepenica.

Razgovarali smo s profesorom Mustafom Sušićem, penzionisanim profesorom fikha u Gazi Husrev-begovoj medresi i dugogodišnjim muvekkitom Islamske zajednice u BiH. Jedan je od originalnih islamskih mislilaca koji se rijetko pojavljuje u medijima, ali kada nešto kaže to ne ostaje nezapaženo. Britke riječi i direktne poruke malo koga ostavljaju ravnodušnim. Davne 1972. godine je završio Fakultet šerijatskog prava i arapske književnosti u Bagdadu, a značajan period svoje karijere bio je imam u Trebinju, Dubrovniku i Sanskom Mostu.

 

PREPOROD: S obzirom da smo u predizbornom vremenu, šta je ono što bi se trebalo danas reći s minbera?

SUŠIĆ: Ništa, baš ništa!

Cijeli intervju u printanomi digitalnom izdanju Preporoda

PREPOROD: Kao što su postojale kritike na račun Ebu Hanife u vezi s reduciranim korištenjem hadisa danas se na istoj ili sličnoj matrici gradi kritika hanefijskog mezheba u BiH. Koji je Vaš komentar na ovo? S druge strane, držimo li se mi hanefijskog mezheba proporcionalno koliko se pozivamo na njega?

SUŠIĆ: Kritika na račun Imami Azama u smislu da je ignorisao hadis, plod je neznanja i neupućenosti. Tačno je da je Ebu Hanife bio kritičan u pogledu mnogih hadiskih predanja, jer je to vrijeme u kome su začeti mnogi raskoli među muslimanima. Ti raskoli, u početku, su bili u suštini politički - kome će pripasti vlast, a kasnije se to prenijelo i na sve druge pore islamskog učenja. Svim tim frkama - grupacijama trebala su islamska pokrića u dokazivanju ispravnosti svog usmjerenja. Tada se pojavljuje i velika produkcija hadiskih predanja. Zbog toga je veliki genije Imami Azam razdvojio pojam sunnet od pojma hadis. Po njemu, Sunnet je sve ono što je Poslanik, a.s. radio u primjeni. Zapovijedi koje je Allah, dž.š. zabranio ili naredio, kao što je prakticiranje ibadeta kao i svih drugih temeljnih šerijatskih odredbi. Poslanikova, a.s. praksa, do Imami Azama i Imami Malika došla je u sigurnoj - tevatur predaji u koju ne može biti nikakve sumnje. Oni su rođeni u prvom stoljeću po hidžri, dakle u vremenu kada su slušali direktno svoje djedove koji su bili ashabski savremenici. Postoje i predanja, koja on nije prihvatio jer nije imao mogućnost provjere njihove autentičnosti. Nakon njegove smrti, ta neka predanja, dobila su status sahih-pouzdanih, koje su njegovi sljedbenici unijeli kao osnovu za neka rješenja koja su periferna, a ne suštinska. Što se tiče kritike na račun hanefizma od strane ovdašnjih alima, rekao bih: pa zar oni da brane hadis od Imami Azama!? Preambiciozno, ali pošto je materijalno stimulirano od nekih centara moći, razumljiva je njihova kritika na račun velikana islamske misli, kao što su Imami Azam, Imami Malik i Imami Šafija. Neka im bude, samo ih moramo prepoznati i imenovati kao takve. Rekao bih da i onima koji navodno, ali samo verbalno „brane“ hanefizam, neka ga ne brane na takav način, jer neki od njih u svojoj praksi svode pet dnevnih namaza na tri prihvatajući ši'ijsku praksu, a istovremeno kršeći Ustav Islamske zajednice, skraćuju četiri rekata na dva opet bez ikakva stvarnog razloga, klanjaju u cipelama ili tolerišu to onima drugima koji tako rade. Nemojte braćo na takav način braniti Imami Azama! Vi se time njemu i njegovom djelu samo rugate, a pritom ignorišete kur'ansku naredbu: Fagsilu vudžuhekum ve ejdijekum ilel-merafiki - potarte glavu i operite noge... Otkad su to cipele postale čiste za namaz? Kakav odnos je imao ovdašnji musliman prema čistoći, navest ću primjer iz moje imamske prakse. Svojevremeno sam imao džematliju u Sanskom Mostu po imenu Begu Hasanbegovića, velikog insana, koji mi je pričao da njegov amidža koji je živio u selu Kamičak, kada bi pošao na njivu da radi, obavezno sa sobom ponio čistu odjeću, čak i donji veš pa kada bi došlo namasko vrijeme. On bi se presvukao u cjelini. Na drugoj strani, gledam ljetos mladića koji je došao iz velikog muslimanskog svijeta, izuva cipele na sofi Begove džamije, a onda bos ide u abdesthanu i uzima abdest i tako bos preko čitave avlije se vraća na sofu i priključuje džematu. Za njega je abdest obred - običaj, a ne čišćenje. Naša ulema toleriše klanjanje stojeći, dakle bez sedžde i posljednjeg sjedenja. Već sam rekao, priču o hanefizmu valja primjenjivati u svakodnevnom ibadetu, a ne samo deklarativno pričati o tome. Ulemo! Naš džematski namaz, simbol je jedinstva misli i pokreta. Džematski namaz je cjelina; počinje sa nijjetom i završava sa zikrom. Džematski namaz je završen tek onda kada mujezin prouči - El-Fatiha. Nema ignorisanja prvih sunneta ili bježanja od posljednjih. Nema sjedenja ispruženih nogu ili turskog sjedenja dok se uči zikr. Nije tespih nikakav bid'at nego nam pomaže da se dobro koncentrišemo na zikr, a ne na brojanje prstima koliko smo puta izgovorili subhaneke... Džematski namaz ima smisla samo ako obavljen kao jedinstvena cjelina. Ako iz džematskog namaza ništa ne naučimo, o redu i sistemu, nema nam pomoći... Džematlije za ovo ne snose nikakvu odgovornost. 

 

Neki nadobudni šejhovi umišljaju da se na nebesa može popeti i bez stepenica.

Prokletstvo će ih dostići jednoga dana

PREPOROD: Sjećam se Vašeg komentara iz medrese o evladijat-vakufu koji može biti svojevrsna zloupotreba institucije vakufa. Tako da znam kakav je Vaš oprezan i brižan odnos prema ovoj instituciji. U kakvom stanju je danas institucija vakufa i kako je vidite u budućnosti?

SUŠIĆ: Po pitanju stanja vakufskih dobara i njihove budućnosti, reći ću: stječem dojam da i mnogi zaposlenici u institucijama Islamske zajednice, ne razlikuju pojmove šta je imovina Islamske zajedice, a šta vakufska. Imovina Islamske zajednice je ono što je Zajednica kupila ili dobila na poklon od nekoga. Vakuf je ono što je pojedinac zavještao sa preciziranom namjenom njegovog uvakufenja. Ovih dana se govori o banjolučkom slučaju. Ima toga još, kao što je bilo i svojevremeno oko Gazijinog hamama u Sarajevu. Ne znam hoće li ovi i svi drugi ikada dobiti svoj sudski epilog, ali znam šta piše u Gazijinim vakufnamama. Kakav je odnos je imala naša ulema prema vakufskoj imovini, navest ću primjer rahmetli Sadika Ribića iz Bihaća - po naobrazovanju kadije, kojega su tadašnje vlasti pozvale da potpiše, u ime Zajednice, ono što su te vlasti već učinile, a to je otimačina vakufskufskih imanja, pa im je trebao potpis nekoga ko predstavlja vakuf, kako bi to ličilo na kupoprodaju, uz neku mizernu nadoknadu. On je to odlučno odbio i rekao: 'Ja to nikada neću potpisati ni pod kakvim okolnostima!', a zatim je zalupio vrata za sobom. Početkom devedestih godina prošlog vijeka, kada je bivšoj vlasti istekao rok trajanja, tamošnjem Medžlisu vraćeno na korištenje je podosta obradivih površina zemljišta u samom Bihaću. Na drugoj strani, na području Sjeveroistočne Bosne, neki nazovi vjerski autoriteti dijelili su vakufske parcele za seoska igrališta i to početkom osamdesetih godina prošloga vijeka. Ja ne znam hoće li uzurpatori vakufske imovine, ma ko bili i kad bili, snositi pravne posljedice zbog svojih nedjela oko vakufa, ali znam sigurno da će ih prokletstvo vakifa jednoga dana dostići u bilo kojoj formi. Veliki Gazija, nakon što je izdiktirao svoje motive za uvakufljenje i nakon što je precizirao šta uvakufljuje i za koju namjenu, godine 1537. rekao je: “Stoga od sada nije dozvoljeno ovaj vakuf izvrnuti, promijeniti, pokvariti ili ga obustaviti tako, da se to protivi sadržaju ove isprave i to ni na kakav način, niti ikakvim uzrokom. Nije dopušteno nikome, ko vjeruje u Boga, Njegova Poslanika i Sudnji dan, bio to nevjeran mutevelija ili nasilan sultan, ili valija, koji kvari, ili kadija, koji uzima mito, da uništi, pokvari ili obustavi ovaj vakuf, ili da koju njegovu odredbu prevrne ili promijeni. Ko takvo zlo djelo učini ili protivno postupa protiv kojoj odredbi ili mu promijeni koju ustanovu kakvim izvrnutim tumačenjem, počinio je zlo djelo i prouzrokovao sebi grijeh”. Nakon ovih riječi vakif priziva Allahovo prokletstvo na svakog ko promijeni njegove odredbe na bilo koji način.

Mali Guleni

PREPOROD: U BiH je oko 20 tekija s kojima IZ nema nikakav kontakt. Riječ je o svojevrsnim paratekijama. Bila je ideja da se obnovi rad hanikaha. Podržavate li tu ideju?

SUŠIĆ: Po pitanju stanja vaninstitucionalnih takija, to je opća karakteristika u radu samozvanih šejhova. Tesavvuf jeste dio islamske tradicije. Tekije su dobrim dijelom, u prvoj fazi, islamirale Bosnu. Čitava Afrika je na taj način islamizirana. To važi i za Daleki Istok - Maleziju, Indoneziju... Međutim to nikako ne daje pravo sadašnjim samozvanim šejhovima da samostalno djeluju. Oni su, uglavnom, islamski neobrazovani. Ako im se dopusti da i dalje rade po svome, oni će postati mali Guleni (Fethullah Gülen, op. E.S.). Navest ću jedan primjer koji se dogodio osamdesetih godina, prošloga vijeka. Jedan imam došao je kod Fevzi-babe Hadžibajrića, glavnog šejha u BiH i domaćina Sinanove tekije u Sarajevu i reko mu da želi biti murid. Fevzi-baba ga je pitao šta radi, a on je odgovorio da je imam. 'A, šta imaš od škole?' Rekao je da je završio Gazijinu medresu i da je upisao islamski fakultet. E, kad završiš Fakultet onda dođi. To je bio odgovor odgovornog šejha. Time mu šejh stavio do znanja da svima onima u tekiji treba zvanično visoko islamsko obrazovanje. Neki nadobudni šejhovi umišljaju da se na nebesa može popeti i bez stepenica.

Povezani članci (po oznakama)