Printaj ovu stranu

Smajkić: Ponekada je uloga IZ pored Armije RBiH bila ključna

Autor: Razgovarao: Hasan Eminović Januar 17, 2016 0

Razgovor s mostarskim muftijom u penziji Seidom ef. Smajkićem

 

Doprinos Islamske zajednice za opstanak Bošnjaka je veoma dragocjen

Knjiga „Mostarsko mufijstvo 1992.-2012. – Uloga IZ u odbrani Bošnjaka i države BiH“ mostarskog muftije u penziji Seida ef. Smajkića vrijedan je primjer autentičnog svjedočanstva visokopozicioniranih službenika o predratnim, ratnim i poratnim događajima u Islamskoj zajednici i oko nje. Utoliko je ova knjiga značajnija što na jednom mjestu imamo sakupljenu meritornu historijsku građu za pravilno razumijevanje događaja i donošenje konačnih sudova o djelovanju i kušnjama kroz koje je prošla cijela jedna generacija muslimana – Bošnjaka na jugu naše domovine. Muftija Smajkić s oduševljenjem, zbog činjenice da je promociji prisustvovalo preko 350 posjetitelja, kaže da je očekivao tako velik odziv.

„Vladalo je veliko interesovanje za ovu knjigu. Tokom moje dugogodišnje službe stekao sam brojne prijatelje. Većinu od prisutnih doživljavao sam kao najbliže, kao porodicu, pogotovo one s kojima sam proveo one kataklizmičke trenutke u ratnom vihoru. Oni znaju da sam svjedok i akter važnih zbivanja u vremenu stradanja i naroda i grada, ali i kroz njegovo ponovno uzdizanje. Sve je to doprinijelo velikom odzivu. Promocija je tako posjećena zahvaljujući i organizatorima Mostarskom muftijstvu i El-Kalemu“, ističe muftija Smajkić.

 

Uloga IZ i u poslijeratnom periodu bila je velika. Mi smo bili prvi vjesnici i mira reintegrisane BiH, počev od Trebinja, Gacka, Bileće, Glamoča do Prozora, Livna... Dugo je trajao taj period u kojem smo mi, kao IZ, u svom radu bili jedini koji smo nosili pečat države BiH.

 

„Muslimanski jezik?“

Izlazak iz štampe ove vrijedne knjige je povod da razgovaramo s mostarskim muftijom u penziji o događajima kojima je bio sudionik. Iako su neki očekivali da muftija opiše sve političke procese u Hercegovini od rata do danas, on se bavio samo ulogom IZ i njenom pozicijom. Pitamo ga, koliko je IZ doprinijela opstanku Bošnjaka u ovom dijelu naše domovine?

Muftija Smajkić: Mislim da je ovdje doprinos Islamske zajednice za opstanak Bošnjaka veoma dragocjen. Nekad je naša uloga, zbog specifičnih društvenopolitičkih prilika, pored Armije R BiH bila ključna. Jednostavno bili smo faktor i oslonac na kojeg se moglo osloniti. Bilo bi pretenciozno imati te aspiracije da se daju odgovori na sva otvorena životna pitanja, pa smo po prirodi našeg zvanja i institucije opisivali ulogu Islamske zajednice i njen utjecaj na tu stvarnost. U ratno i povratno vrijeme bavili smo se i pitanjima školstva, humanitarnim radom, zbrinjavanjem izbjeglica u mjeri u kojoj nam je to bilo dozvoljeno. U ratu su naši borci bili u neizvjesnosti, jer nije bila napravljena jasna distinkcija između Armije R BiH i HVO-a, nisu bili prepoznatljivi strateški ciljevi HVO-a pa su se ljudi opredjeljivali da budu u tim jedinicama, računajući samo na zajednički front protiv srpsko-crnogorskog agresora. U to sudbonosno vrijeme smo snažno zagovarali da se naši borci uvijek bore pod zastavom „ljiljana“. Uloga IZ i u poslijeratnom periodu bila je velika. Mi smo bili prvi vjesnici i mira reintegrisane BiH, počev od Trebinja, Gacka, Bileće, Glamoča do Prozora, Livna... Dugo je trajao taj period u kojem smo mi, kao IZ, u svom radu bili jedini koji smo nosili pečat države BiH. Naravno, bili smo u tome prepoznatljivi, jer druge institucije nisu mogle doprijeti u taj dio naše zemlje. I zato sam tada apelovao na organe države, koji brinu o cjelovitosti i suverenitetu, da IZ daju više podrške, jer na taj način jačala se i država.

Devedesetih godina imali ste „išarete“ – ponude da Vam HVO i hrvatska politika garantiraju slobodu vjere, ali da se odreknete države i državnih znakovlja. Odbili ste takvu ponudu.

Muftija Smajkić: To je tačno. Naše političke strukture nisu adekvatno reagirale na ignorisanja prava Bošnjaka na jezik, školske programe i sl., tako da su krajem 1992. i početkom 1993. izdate diplome sa stranim znakovljem, bez žiga i pečata države Bosne i Hercegovine, bez bosanskog jezika. Tako bi se to i završilo da nije bilo naše intervencije. Početkom školske 1992/1993. naši nastavnici su izrazili bojkot, nisu htjeli krenuti na nastavu. Bojkotovli su nastavu zbog historije, zbog ulaska bojovnika na nastavu koji su htjeli zabraniti i spriječiti probosanski nastavni plan i program. Bošnjačke političke partije su to sve prešutile i mi smo svom snagom, u knjizi se o tome ne govori, utjecali da se to stanje promijeni, da se ojača državotvorna pozicija Bošnjaka u Mostaru. Ohrabrilo nas je da smo naišli na podršku javnosti koja je osjećala potrebu da nađe zagovornika koji će oponirati toj političkoj opciji, jer je takva politika išla prema totalnom uništenju našeg nacionalnog bića i duha. Išla je u pravcu da ostanemo na razini vjerske skupine. Na jednom sastanku, tih dana, Jadranko Prlić nam je rekao da ne postoji bosanski jezik, da ga možemo zvati srpsko-hrvatskim, kako god hoćemo, pa čak i muslimanskim, ali da ne može biti bosanski. Bila je to jedna rovovska borba.

Rat nas je naučio da se ne možemo i ne smijemo ponašati lokalno. Gledali smo kako arkanovci idu na Zvornik i Bijeljinu i mislili smo da to neće doći u našu avliju. Mi moramo razvijati saosjećanje i solidarnost prema svakom dijelu naše države i osjećati ga svojim. Svakome se čini da je njegov prostor i njegov egzistencijalni opstanak najviše izložen stradanju. Međutim, Mostar je pretrpio to što nisu drugi gradovi.

 

Razvaline na duši

Knjiga je čini se lišena emocija. A emocije su važne svakom čovjeku. Koje od tih emocija još uvijek nisu prošle i koje Vas i dan-danas zaokupljaju?

Muftija Smajkić: Brojne su emocije još žive. Mnoge su ostavile trajan pečat. Patnja i stradanja ljudi su nešto što se ne može zaboraviti. Mnogo ljudi je bilo u teškim uslovima života, bez hrane, bez mogućnosti da nabave lijek..., pa nasilno umiranje zbog siline granatiranja, a vi vidite da ste bespomoćni, jednostavno nema nikakvog načina da na bilo šta utječete. Bili su ostavljeni da skapavaju kao da nisu ljudska bića. U sjećanju mi je ostalo rušenje Starog mosta. U tom trenutku bio sam nedaleko od njega. Nakon što su ga srušili, prikradao sam se između zgrada, bježeći od pucnjave. Taj prizor je napravio istu takvu razvalinu u meni. Tu sliku sigurno ću nositi sa sobom dok sam živ. Takvih detalja lične impresije i osjećaja je mnogo. Kad bismo ih opisivali onda bi trebalo napisati još jednu knjigu. Sjećam se i odvažnosti naših ljekara koji su ulagali sve od sebe da od tih oskudnih lijekova i medikamenata, priručnih sredstava učine ono što mogu kako bi spasili živote. Jedan od tih momenata je i rušenje Modne kuće (danas obnovljeni Vakufski dvor) u kojoj smo svaku noć klanjali dženaze šehidima. Smatrali smo je sigurnom i na neki način da smo u njoj zaštićeni. Sjećam se, samo nekoliko minuta prije nego su se dva njena sprata sručila na zemlju, nas oko 200 je završilo s dženazama i krenulo prema Šehitlucima, gdje smo pokopali naše šehide. Ispraćaj boraca na liniju, pogotovo u Šantićevu ulicu je posebno poglavlje. Teški su to trenuci, jer ste predosjećali da se neki od njih neće vratiti. Gledate ih, onako ponosne i odvažne, kako idu na liniju odbrane da zamijene svoje preumorne saborce.

Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma posjetili smo Stolac. To je nešto što se ne da i ne može zaboraviti. Sva naša sela i sami Stolac, u kojima smo zapamtili intenzivan život, sve je bilo sprženo, nigdje niste mogli naći kamen na kamenu. Jednostavno to me dotuklo u tom trenutku. Dugo me to držalo. Sjećam se da mi je trebalo veoma dugo da se povratim u život i redovnim aktivnostima. Strašna je ta genocidna slika, niti ima življa niti ima nigdje ništa što bi podsjećalo na tragove našeg prisutstva. Pustoš, nikoga od Bošnjaka i ništa bošnjačkog. Ipak, na kraju, dodatno sam se motivisao da ne padnem u očaj.

Postoji li konkretan povod za odluku da ostavite pisani trag o svemu nakon višedecenijske muftijske službe u Islamskoj zajednici?

Muftija Smajkić: Ideja je živjela u meni i ranije. Imao sam i konkretan plan, ali oblik i idejnu formu definirali smo na promociji knjige prof. dr. Jusufa Mulića „Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva“. Jednostavno tad sam doveden u poziciju da sam ostao bez aduta i rekao sam sebi da moram završiti taj posao, jer je tih 20 godina najpresudniji i najdelikatniji period u historiji. Imao sam i nagovor i profesora Mulića i reisa Cerića da to uradim. U svakom slučaju spoznao sam da je veoma teško pisati o aktuelnim događajima, jer ne možete nikako izbjeći da ne spomenete neka imena. Ako želite biti objektivni morate stvari imenovati onakvim kakve su bile, dokumentirati ih i opisati ih autentično. To nije nimalo lahak zadatak. Nisam mogao propustiti priliku a da iskustvo i živo svjedočanstvo naših patriota, naših boraca padne u zaborav.

 

Cijeli intervju u Preporodu od 15. januara

Povezani članci (po oznakama)