Polaganje hifza završio je 11. marta 2015. godine, pred hafiskom Komisijom Rijaseta, a muhaffiz mu je bio hafiz Zilko ef. Žolja. Hafiz Ibrahim ef. Čeho je rođen 1971. godine Duhrima kod Kiseljaka. Osnovnu školu završio je u Kiseljaku, a Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Bio je pripadnik Armije RBiH, a po završetku rata zaposlio se kao imam hatib i muallim u džematu Arnauti kod Zenice. Od 1. februara 2014. godine, preuzeo je dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Kreševo. Imam je Čaršijske hadži Hasanove džamije, Medžlis IZ Kiseljak.

- Otkud ideja za učenje hifza?

Hafiz Čeho: Ideja za hifz je došla nekako spontano. Družeći se sa Kur'anom i učeći ga, čovjeku Kura'n postaje bliži i draži. Njegove ljepote i ranovrsnost u svakom pogledu se sve više otkrivaju i dolaze do izražaja, na što čovjek ne može ostati ravnodušan. U određenom momentu neodoljivo poželiš da određene dijelove Kur'ana u potpunosti usvojiš, prisvojiš, upiješ... kao što ni žedan ne može da odoli vodi, tako je i sa Kur'anom. Vremenom ta želja se nezasitno povećava i širi do te mjere da ono što je nekad izgledalo nedokučivo i nemoguće postaje dokučivo i moguće. Zbog toga ne bih mogao reći kad je proces hifza tačno započeo osim ako bih za to odredio neki formalni trenutak a to je onoga momenta kada sam se javio svome muhaffizu hafizu Zilki Žolji 2012. godine, jer sam već i puno prije toga naučio mnoge dijelove ili sure iz Kur'ana.

- Kakva je veza hifza i imamskog poziva?

Hafiz Čeho: To je prirodno vezano jedno za drugo tj. neodvojivo je jedno od drugoga. Hifz imamu olakšava obavljanje imamskoga posla i kad je u pitanju imamet - namaz, jer ima raznovrsniji repertoar za učenje Kur'ana u namazu, a i kad je u pitanju hatabet - držanje hutbi, jer mu olakšava pripremanje hutbe ili vaza. S druge strane, imamski poziv hafizu olakšava održavanje samoga hifza, jer je kroz taj poziv kontinuirano usmjeren na Kur'an i njegovo učenje.

- Sve je više hafiza. Čuvamo li Kur’an kroz svakodnevni život?

Hafiz Čeho: Teorija i praksa su uvijek bile dva različita pojma. Onaj ko poznaje teoriju ne mora da znači da ima i praksu. Činjenica da je Muhammed, a.s., opisan kao živi Kur'an dovoljna je svakom čovjeku, a posebno hafizu da se zapita nad samim sobom koliko je on sam živi Kur'an, tj. koliko ima Kur'ana u svojoj praksi, bez obzira na to koliko ga ima u svojoj memoriji. Naravno da i samo poznavanje Kur'ana napamet ima svoju neprocjenjivu vrijednost i da je to već jedan od  pokazatelja da je čovjek na tom putu da postigne, usvoji i pretoči u svoju praksu i unutarnja značenja Kur'ana pored njegovog vanjskog teksta. Taj proces usvajanja je trajan i beskonačan, jer će i u Džennetu druženje sa Božijom riječju biti jedan od najljepših i nezaobilaznih užitaka, baš kao što je i Onaj od koga taj govor potiče Vječan, a to je Allah dž.š.