50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Od poricanja do pomirenja

Decembar 07, 2017

Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine.

„Kada bismo znali strahote i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine“ Balzakova je izreka koja u mnogome može zorno karakterizirati ono što se po agresiji, počinjenim zločinima i konačno sudskim kvalifikacijama o Genocidu u Srebrenici dešavalo na tlu Bosne i Hercegovine. Da se od toga ni nakon dvadeset i više godina od haške utvrđene istine o Genocidu nije daleko odmaklo svjedoče nam uporna negiranja onih koji su Genocid počinili od Prijedora do Višegrada i dalje. Oni koji su ubijali sa sloganom „za krast časni i otadžbinu“ postali su heroji. I to veličanje ratnih zločinaca nije bilo samo deklarativno i pojedinačno, nego se ono sada čak institucionalno uvodi, a sve pod plaštom srpstva i srpskog nacionalnog bića. Štiteći tako svoje velikosrpstvo i štiteći time sami sebe- svakog ko bi se usudio otkriti istinu o zločinima proglasili bi izdajnicima svoga naroda. Ogrjezli u krvi svoju odgovornost su tako lahko utopili u kolektiv. Retrogradno, nema šta. Svoje grijehe su na taj način pripisali svome narodu. Najveći krivci jesu samo zločinci, tj. oni koji su ubijali, ali ništa manje nisu krivi ni oni koji su zlo projicirali. Zlo se nije moglo tek tako izroditi da se najprije nije rodilo u glavama. Tako je mitomanska svijest dugo pothranjivana lažima i veličanjima sopstvenih vrijednosti na račun drugih. Posebno su pečat tim nastojanjima davali oni „najpametniji“- akademici iz SANU. Stoga bi trebali biti i najodgovorniji. No, njihovi zločini, očito, ostali su nekažnjeni. Pravilo je da uvijek stradaju oni najniže rangirani. Ova konstatacija, dakako, ne odnosi se na političare, jer oni ionako više brinu o sebi i svojim pozicijama, nego o narodu koji ih i bez toga slijepo sluša. Budućnost i moral političare sasvim sigurno toliko ne interesira. Za njih je mnogo važnije makijavelističko načelo da cilj opravdava sredstvo. Čudi, međutim, opozicija i intelektualna i književna elita koja ćuti i ne reagira na zlo i zločine. Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine. Uprkos svemu, poriče se karakter i razmjere užasnih zločina i Genocida. Šta reći? To i takvo negiranje i zabranjivanje istine ništa drugo ne znači do toga da je ideologija zla i dalje živa u institucijama vlasti. Zaboravlja se pri tome da poricanje Genocida predstavlja posljednju fazu u njegovom izvršenju. Rijetki su oni koji otvoreno o genocidnim namjerama svoga naroda progovaraju, o odnosu prema žrtvi kako to čini poslanik u Skupštine Srbije g. Nenad Čanak. „Ovo nije pitanje vjere ni nacije, nego odnosa prema ljudskim bićima. Ovaj Genocid mora ući u školske programe u svim zemljama, a posebno u Srbiji, mora se raspetljati to klupko mržnje“, ističe on. Ali, kako raspetljati to klupko i kako prihvatiti istinu? Naravno, najteže će biti onima koji su zlo počinili. Kako će oni koji nemaju savjesti to priznati? Teško će ko poput Sergeja Šotrića, predsjednika Odbora za podršku obnovi Partizanskog spomen groblja u Mostaru, a nakon presude zločincu Ratku Mladiću izraziti saosjećanje sa članovima nevinih žrtava i zatražiti oprost u ime svog naroda. U svakom slučaju istina se treba reći zarad savjesti i boljeg sutra generacija koje dolaze. To je čak i važnije od samih zakona. Međutim, ukoliko se i dalje kroz medije i obrazovni sistem provlači javno negiranje Genocida onda je nužno, upravo zbog činjenice da se genocid negira i zločinci veličaju , uvesti krivični zakon kojega je predložio Denis Bećirović u parlamentarnu proceduru. Uostalom, taj zakon se provodi i podržava u Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji.

Sličica Želim Print
Dakako, ovi zakoni se tiču samo onih koji ne prihvataju istinu, te negiraju zločine. Oni su samo individualni i odnose se na one koji se kriju iza kolektiviteta. Da li ima spremnosti staviti se u poziciju protivnika i shvatiti njihovo poimanje sukoba ostaje da vidimo. Razumljivo je da oni koji su stradali i izgubili svoje najmilije su ponajmanje spremni prihvatiti pomirenje. Slike koje su nastale u proteklim ratnim dešavanjima su itekako žive. Njih se ne može tek tako izbrisati. No, žito se treba izdvojiti od kukolja. Riječi reisu-l-uleme Husein- ef. Kavazovića, koje je izgovorio neposredno uoči presude komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, ohrabruju i upućuju: „Ono što ja želim kazati je uvijek u našoj svijesti moramo odvojiti počinitelja od naroda. Ovdje je individualna krivica, sudi se onima koji su komandovali , naređivali, počinili i tako dalje i to treba razdvajati. Naši narodi moraju nastaviti živjeti. Naravno, nama je stalo do istine. Samo istina nas može izliječiti, mislim da je ona jedini lijek. Ova presuda će utvrditi istinu. Kakva će ona biti vidjet ćemo sutra. Kakva god bila trebamo je prihvatiti i krenuti dalje. Ne možemo lamentirati nad presudama. Neka se historičari, neka se nauka dalje bavi time. Žrtvama ne možemo nadoknaditi ono što su izgubili. Žrtve će u svom bolu i dalje nastaviti da žive, ali će ostati ta satisfakcija- bar da znamo ko je glavni krivac za sve to“. Prihvatanje krivice je prvi korak ka pomirenju.
Presude u Hagu su izrečene i ne treba ih komentirati. One dovoljno govore za sebe. Mnogo je važnije da čujemo sad glas onih koji će osuditi neposredne krivce- zločince u svojim redovima. Ne zaboravimo- odgovornost je kolektivna, a krivica je pojedinačna. Kada osjetimo da se druga strana iskreno kaje za svoja nedjela onda se može raditi i graditi pomirenje koje će uspostaviti takav balans između dva naroda u kome zločincima i zločinima neće biti mjesta, niti podrške. Nažalost, na javnoj i političkoj sceni podrška i dalje ne izostaje. Štaviše, srpski zločinački nacionalizam je još živ i vitalan, smatra beogradski književnik Filip David upozoravajući: „Mi smo svjedoci u Srbiji da ne samo da se ne prihvataju presude, nego se sada govori da su te presude naopake, pogrešne itd“.
Posebno se ova pitanja podrške zločincima trebaju odnositi na vjerske lidere i institucije. Riječi kojima je hašku presudu patrijarh Irinej okarakterizao kao „đavolska posla“ neće doprinijeti pomirenju. Nasuprot, izjave u povodu organiziranja molitvenog skupa za haške optuženike takozvane Herceg- Bosne u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, fra Mile Babić je rezolutno osudio: “Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijanju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere”. Ovakva, zloupotreba vjera u političke svrhe je nešto što unosi nemir i nepovjerenje jednih spram drugih. Vjera neizostavno treba služiti svima, i ona kao takva može biti važna u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Njena misija je da promovira nadnacionalne i univerzalne humanističke vrijednosti koje mogu imati udjela u procesu pomirenja. Ukoliko toga ne bude i ukoliko vjerski dostojanstvenici ne budu na svom zadatku slijeđenja pravde, istine i praštanja, pogotovo u svojim zajednicama, onda će put do pomirenja biti teško prohodan.

Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je nakon izrečene drugostepene presude u slučaju ‘Prlić i ostali’ 29. novembra, formalno, završio svoj rad. Sedam dana ranije na ovom Sudu izrečena je presuda i ‘kasapinu iz Bosne’, Ratku Mladiću.
Vodeći srpski i hrvatski političari u BiH, ali i oni u susjednim državama Srbiji i Hrvatskoj iskoristili su ove presude ratnim zločincima – a, to se sada čini najproblematičnijim - za politizaciju presuda i nametanje krivice za zločine narodima kojima pripadaju. Čuli smo kako nakon presuda prigovaraju da je riječ o političkom sudu. I vrlo je moguće da jeste, ali to se najviše ogleda u tome da je Sud podlegao pritiscima i izbjegao izreći presudu za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina: Ključ, Kotor-Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča.
I pored toga, ove presude su historijske i značajne za sve, a njihov značaj je i u tome što su postale izvor za buduća naučna istraživanja o temama genocida i zločina protiv čovječnosti. Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu. U tom smislu, za pomirenje je potrebno da se dogodi mnogo toga, ali je važno i to da se razgovara i sa onima za koje je Ratko Mladić ili bilo koji drugi ratni zločinac heroj. To zvuči paradoksalno, ali može biti razumljivo u jednostavnoj istinitosti koja je došla do izraza u gesti onog roditelja, koju su zabilježile televizijske kamere na samom početku rata, kada otac noseći u naručju snajperom ranjeno dijete u opkoljenom Sarajevu kaže: „Volio bih kafu popiti s tim čovjekom, da vidim šta je mislio i šta je htio.“ Koliko je to važno, kao dio procesa suočavanja s prošlošću, razumljivo je, takođe, i iz pitanja koja je banjalučki psiholog Srđan Puhalo ovih dana postavio onima koji ratne zločince vide herojima: ‘ A šta je tu herojsko? Je l’ herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru? Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta? Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice? Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih? Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome? Je l’ herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?’ i td.
Razgovarati s jedne strane, a s druge ohrabrivati one slojeve naših društava koji nas kao, naprimjer, „Žene u crnom“ već dvadeset godina herojski suočavaju s istinom o Genocidu i zločinima počinjenim na našim prostorima i pokazuju da je takvo suočavanje potrebno i moguće. Krivičnu odgovornost nakon presuda moraju preuzeti oni koji su osuđeni za Genocid, udružene zločinačke poduhvate i druge počinjene zločine. Društvu ostaje moralna odgovornost kojoj treba prethoditi osuda zločina i zločinačkih djela onih pojedinaca iz naših naroda koji su ta djela počinili. Nijedan narod nije potpuno oslobođen onih koji jesu ili bi činili zločine. Ovdje, ilustracije radi, podsjećam na rezoluciju koju je Udruženje El-Hidaje usvojilo na Skupštini održanoj u Sarajevu 14.08.1941. u kojoj između ostalog stoji: „Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela“. Sa bošnjačke strane, slične formulacije odricanja od zločinaca mogli smo čuti u posljednjih dvadeset godina. Tačno je da je bilo takvih glasova i kod pripadnika drugih naroda – i oni su, u ovdašnjem političkom i društvenom kontekstu, herojski - ostaje ipak, pitanje da li ih se čuje i postoji li spremnost za prihvatanje istine?
A za pomirenje je potrebna i katarza. Ukoliko je ne bude, osim bosanskohercegovačkom društvu, oni koji nisu spremni na odvažno suočavanje sa zločinima iz prošlosti predstavljat će teret i veliku opasnost za budućnost Evrope. Problem ‘politizacije’ presuda stoga neće biti samo problem Bosne i Hercegovine i regiona, nego i Evropske unije.

Sličica Želim Print

Milioni prikupljenih dokumenata, 4.500 saslušanih svjedoka, 161 optuženi i 69 osuđenih lica – neki su od pokazatelja 20 godina rada Haškog tribunala.

Član redakcije Preporoda Ajša Hafizović-Hadžimešić stigla je danas s predstavnicama Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa" u Hag

Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan

Preporod: Svjedočenja, odlučnost, snaga, neodustajanje u podsjećanju na genocid koje vode majke žrtava genocida su od neprocjenjive vrijednosti u borbi za istinu i pravdu. I sama direktorica ICMP Ketrin Bomberger kaže da svakodnevno uči od njih.
Mašović: Gospođa Bomberger je upravu. Svima nama njihova upornost daje snagu. Njihov doprinos prije svega gledam u dvije stvari koje su za mene od izuzetne važnosti. Prva je njihov sabur. Nisam siguran da sam na njihovom mjestu da li bih mogao tolerirati 25 godina sve te šutnje, uloge vlasti ili institucija, pa i institucije na čijem sam ja čelu. Da li bih mogao sa takvim saburom to prihvatiti. Tu je njihova nemjerljiva uloga. Mislim da bi se stvari sasvim drugačije odvijale u negativnom smislu da je tu bilo nekih radikalnih poteza. Ono što one i danas rade to rade na jedan izuzetno iskren, ljudski, civiliziran, dostojanstven način. Govorim o protestima u Tuzli, o godišnjicama zločina koje obilježavaju poput onog na Koričanskim stijenama, na Višegradskom mostu, do njihovog doprinosa na grobnicama i u identifikaciji. Na desetine hiljada članova porodica smoglo je hrabrosti da da tu kap krvi. Nije lahko prihvatiti da ti je dijete mrtvo. Treba zaista ogromna, ogromna hrabrost. Neke majke nisu, nasreću mali ih je broj, smogle hrabrost da daju krv za DNK, radije ostaju u nadi da im je sin živ. A ta kap krvi je pomaganje sebi da nađete svoje mrtvo dijete. To nije tako lahko kako se može činiti na prvi pogled. Svjedočio sam majkama koje ulaze u mrtvačnice širom BiH sa željom da pronađu kosti svoga djeteta. Tad je to bila vizuelna identifikacija. To je bila posljedica čekanja, neizvjesnosti, neprospavanih noći, pitanja - hoću li to dočekati, pogotovo ako je u njezinoj okolini neka majka pronašla svoje dijete, a do juče su dijelile istu bol. I kao da teret svih njih koje skidaju sa svojih pleća prelaze samo na njena. A onda, kad ga ne prepoznaju, izlazile su iz mrtvačnice sa novom nadom da možda on ipak nije ubijen do slijedećeg prepoznavanja za godinu, dvije, 10, 20 godina. Dugujemo im za tu ogromnu hrabrost.
Naravno njihova saradnja u kontaktima s potencijalnim svjedocima je veoma značajna. Tu je veoma aktivno udruženja iz Hadžića koje inicira te kontakte sa bivšim komšijama u pokušaju da otkriju, u njihovom slučaju sudbinu još nepronađenih posmrtnih ostataka 46 Bošnjaka koji su 21. juna 1992. odvedeni iz kasarne u Lukavici na nepoznatu lokaciju i tamo strijeljani, a njihova tijela nikada još nisu pronađena.
Ženama i majkama Bosne dugujemo puno. Kada sam 15 septembra išao na obilježavanje oslobođenja Ključa gdje god sam se okrenuo podsjećalo me je na masovne grobnice koje smo ovdje otkrili, tamo je masovna grobnica Lanište1, Lanište 2, Crvena zemlja 1, Crvena zemlja 2, pa Prhovo. Tamo smo otkrili 9, tamo 15 tijela ... U obraćanju sam rekao da sam došao da odam poštovanje i iskažem zahvalnost ženi Ključa. Zašto ženi, tj. ženama Ključa? Zato što su tog septembra i novembra 1996., kad smo koristili vodu iz rijeke za pranje i radili u zaista teškim uslovima, one bile te koje su nam nakon našeg izlaska iz jama donosile toplu hranu, što nam je davalo posebnu snagu. Donosile su nam vruć hljeb prečnika nekih 70 cm, a na njegovom vrhu tijestom napravljen ljiljan. Kad izađete iz jame nakon 7 sati rada i kad vas to dočeka na stolu ne može se opisati koliko nam je to značilo.
Preporod: Vidite li ovu odlučnost i snagu majki kod mladih danas?
Mašović: Ono što sam imao priliku čuti i vidjeti tokom mnogobrojnih prezentacija problema nestalih pred studentima i ovdje i u Evropi, ali i van evropskog kontinenta, ponekada mi se čini, po pitanjima koja postavljaju, da su svjesniji problema ne samo nestalih, nego generalno svih problema s kojima se naša zemlja susreće, od ove naše ratne generacije koja je iznijela rat. Čini mi se da su njihova razmišljanja zrelija na neki način. Svaku prezentaciju završavam rečenicom: Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. Kod mene je taj strah konstantan. Međutim, čini mi se da razvoj komunikacijske tehnologije, postojanje interneta, neće dovesti ovu novu generaciju naše djece u situaciju kao što sam ja kao dijete svojih roditelja bio doveden, a to je bilo gotovo apsolutno nepoznavanje činjenica iz II svjetskog rata i prije toga. Usuđujem se reći da je moja generacija živjela u dubokim zabludama o mnogim historijskim pitanjima, pogotovo Bošnjaci. U školama se učio prvi srpski ustanak, napamet Gorski vijenac, sve ono što danas dobro znamo čemu vodi, a tada nažalost nismo znali. Čini mi se da je toga ova nova generacija oslobođena. Neovisno o svojim roditeljima koji bi to trebali da unesu u odgojni proces prema vlastitoj djeci, danas, čak i ako zakažu i roditelji i škola i sistem na tom polju, oni imaju veoma dostupne izvore iz kojih mogu direktno saznavati šta je šta. Mislim da će njihov odnos biti ozbiljniji spram onoga što BiH danas jeste i kako bi Bošnjaci trebali da urede vlastite odnose u vlastitoj državi da im se ne ponavljaju ove stvari.

Cijeli tekst

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija