Član redakcije Preporoda Ajša Hafizović-Hadžimešić stigla je danas s predstavnicama Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa" u Hag

Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan

Preporod: Svjedočenja, odlučnost, snaga, neodustajanje u podsjećanju na genocid koje vode majke žrtava genocida su od neprocjenjive vrijednosti u borbi za istinu i pravdu. I sama direktorica ICMP Ketrin Bomberger kaže da svakodnevno uči od njih.
Mašović: Gospođa Bomberger je upravu. Svima nama njihova upornost daje snagu. Njihov doprinos prije svega gledam u dvije stvari koje su za mene od izuzetne važnosti. Prva je njihov sabur. Nisam siguran da sam na njihovom mjestu da li bih mogao tolerirati 25 godina sve te šutnje, uloge vlasti ili institucija, pa i institucije na čijem sam ja čelu. Da li bih mogao sa takvim saburom to prihvatiti. Tu je njihova nemjerljiva uloga. Mislim da bi se stvari sasvim drugačije odvijale u negativnom smislu da je tu bilo nekih radikalnih poteza. Ono što one i danas rade to rade na jedan izuzetno iskren, ljudski, civiliziran, dostojanstven način. Govorim o protestima u Tuzli, o godišnjicama zločina koje obilježavaju poput onog na Koričanskim stijenama, na Višegradskom mostu, do njihovog doprinosa na grobnicama i u identifikaciji. Na desetine hiljada članova porodica smoglo je hrabrosti da da tu kap krvi. Nije lahko prihvatiti da ti je dijete mrtvo. Treba zaista ogromna, ogromna hrabrost. Neke majke nisu, nasreću mali ih je broj, smogle hrabrost da daju krv za DNK, radije ostaju u nadi da im je sin živ. A ta kap krvi je pomaganje sebi da nađete svoje mrtvo dijete. To nije tako lahko kako se može činiti na prvi pogled. Svjedočio sam majkama koje ulaze u mrtvačnice širom BiH sa željom da pronađu kosti svoga djeteta. Tad je to bila vizuelna identifikacija. To je bila posljedica čekanja, neizvjesnosti, neprospavanih noći, pitanja - hoću li to dočekati, pogotovo ako je u njezinoj okolini neka majka pronašla svoje dijete, a do juče su dijelile istu bol. I kao da teret svih njih koje skidaju sa svojih pleća prelaze samo na njena. A onda, kad ga ne prepoznaju, izlazile su iz mrtvačnice sa novom nadom da možda on ipak nije ubijen do slijedećeg prepoznavanja za godinu, dvije, 10, 20 godina. Dugujemo im za tu ogromnu hrabrost.
Naravno njihova saradnja u kontaktima s potencijalnim svjedocima je veoma značajna. Tu je veoma aktivno udruženja iz Hadžića koje inicira te kontakte sa bivšim komšijama u pokušaju da otkriju, u njihovom slučaju sudbinu još nepronađenih posmrtnih ostataka 46 Bošnjaka koji su 21. juna 1992. odvedeni iz kasarne u Lukavici na nepoznatu lokaciju i tamo strijeljani, a njihova tijela nikada još nisu pronađena.
Ženama i majkama Bosne dugujemo puno. Kada sam 15 septembra išao na obilježavanje oslobođenja Ključa gdje god sam se okrenuo podsjećalo me je na masovne grobnice koje smo ovdje otkrili, tamo je masovna grobnica Lanište1, Lanište 2, Crvena zemlja 1, Crvena zemlja 2, pa Prhovo. Tamo smo otkrili 9, tamo 15 tijela ... U obraćanju sam rekao da sam došao da odam poštovanje i iskažem zahvalnost ženi Ključa. Zašto ženi, tj. ženama Ključa? Zato što su tog septembra i novembra 1996., kad smo koristili vodu iz rijeke za pranje i radili u zaista teškim uslovima, one bile te koje su nam nakon našeg izlaska iz jama donosile toplu hranu, što nam je davalo posebnu snagu. Donosile su nam vruć hljeb prečnika nekih 70 cm, a na njegovom vrhu tijestom napravljen ljiljan. Kad izađete iz jame nakon 7 sati rada i kad vas to dočeka na stolu ne može se opisati koliko nam je to značilo.
Preporod: Vidite li ovu odlučnost i snagu majki kod mladih danas?
Mašović: Ono što sam imao priliku čuti i vidjeti tokom mnogobrojnih prezentacija problema nestalih pred studentima i ovdje i u Evropi, ali i van evropskog kontinenta, ponekada mi se čini, po pitanjima koja postavljaju, da su svjesniji problema ne samo nestalih, nego generalno svih problema s kojima se naša zemlja susreće, od ove naše ratne generacije koja je iznijela rat. Čini mi se da su njihova razmišljanja zrelija na neki način. Svaku prezentaciju završavam rečenicom: Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. Kod mene je taj strah konstantan. Međutim, čini mi se da razvoj komunikacijske tehnologije, postojanje interneta, neće dovesti ovu novu generaciju naše djece u situaciju kao što sam ja kao dijete svojih roditelja bio doveden, a to je bilo gotovo apsolutno nepoznavanje činjenica iz II svjetskog rata i prije toga. Usuđujem se reći da je moja generacija živjela u dubokim zabludama o mnogim historijskim pitanjima, pogotovo Bošnjaci. U školama se učio prvi srpski ustanak, napamet Gorski vijenac, sve ono što danas dobro znamo čemu vodi, a tada nažalost nismo znali. Čini mi se da je toga ova nova generacija oslobođena. Neovisno o svojim roditeljima koji bi to trebali da unesu u odgojni proces prema vlastitoj djeci, danas, čak i ako zakažu i roditelji i škola i sistem na tom polju, oni imaju veoma dostupne izvore iz kojih mogu direktno saznavati šta je šta. Mislim da će njihov odnos biti ozbiljniji spram onoga što BiH danas jeste i kako bi Bošnjaci trebali da urede vlastite odnose u vlastitoj državi da im se ne ponavljaju ove stvari.

Žrtve seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji su te koje su nam omogućile pronalaženje boljeg puta ka utvrđivanju odgovornosti. Njihova nas je hrabrost najviše podstaknula da i dalje unapređujemo svoje strategije. Odlučivši se da iznesu istinu, da učestvuju u sudskim procesima i suoče se sa svojim mučiteljima, te žrtve pokazale su snagu koja se ni sa čim ne da usporediti“, rečeno je na promociji knjige „Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti MKSJ“ u kojoj je dat sažetak 24 godine rada Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) na utvrđivanju odgovornosti za zločine seksualnog nasilja počinjene tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Urednici knjige su glavni tužilac MKSJ/MMKS, Serge Brammertz i zamjenica tužioca MKSJ, Mihcaelle Jarvis. Promociju je priredio Ured glavnog tužioca MKSJ sa Outreach programom MKSJ-a u Sarajevu 22. juna  kao popratni sadržaj konferencije Dijalozi o naslijeđu MKSJ.

Promotori knjige su bili glavni tužilac Serge Brammertz, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore, presjednik Međunarodnog udruženja tužilaca (IAP) Gerhard Jarosch i zamjenica tužioca Michelle Jarvis.

MKSJ utemeljio pravni okviri o zločinima seksualnog nasilja 

„1993. godine međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim  tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet“, podsjećaju tužioci u ovoj knjizi uz navođenje mnogobrojnih izazova sa kojima su se susretali i susreću pri dokazivanju zločina seksualnog nasilja u sukobu. „Tužilaštvo je pomoglo da se otvori put novom shvaćanju odgovornosti za seksualno nasilje u sukobima. Na MKSJ (u javnosti poznatijeg kao Haški tribunal) utemeljeni su pravni okviri kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja počinjenog u sukobima“, navodi se u knjizi uz napomenu da su svjedočenja žrtava seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji omogućila pronalaženje boljeg puta u utvrđivanju odgovornosti za ove zločine što je imalo dalekosežan učinak. „Ne samo da su odigrale ključnu ulogu u radu obavljenom u MKSJ, nego su i pomogle u iskoraku prema cjelovitijem i globalno integriranom pristupu seksualnom nasilju u sukobu“, ističu urednici, te podcrtaju da su u radu na ovim slučajevima stečene brojne spoznaje koje se mogu prenijeti tužiocima u nacionalnim sudovima diljem svijeta koji rade na predmetima seksualnog nasilja, kako onima koji su povezani sa sukobima, tako i onima koji se tiču mirnodopskih uslova.

Zahvaljujući tome seksualno nasilje je pred MKSJ u najvećem broju predmeta tretirano kao zločin progona koji potpada pod zločine protiv čovječnosti, posebno kada je riječ o predmetima koji uključuju vođe. Također, seksualno nasilje se u MKSJ tereti i kao genocid u slučajevima kada je dio „smišljenog nametanja pripadnicima zaštićene grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja“, što predstavlja veliki doprinos u međunarodnom pravu.