Printaj ovu stranu

Kako se kali islamofobija?

Autor: Septembar 18, 2019 0

Kada neko od svjetskih političara izjavi da muslimanima treba zabraniti nastanjivanje ili ulazak u neke zemlje, ili, pak, da je islam izvor nasilja i terora, to vrlo lahko prepoznajemo kao islamofobične komentare. I prema takvim izjavama zauzimamo stav. Često se takvi islamofobni komentari i stavovi relativiziraju ili odbacuju, iako smo više puta svjedočili čemu mogu voditi.
Prema definicijama, u akademskim krugovima i javnoj sferi, islamofobija je oblik rasizma i kao takva ne obuhvata samo precizno iskazan govor mržnje ili krivična djela počinjena iz mržnje prema muslimanima. Bijes i nasilje prema muslimanima – kao vrhunac islamofobije – su na kraju skale i nusproizvod negativnog vrednovanja muslimana i islama. Zbog toga se islamofobijom smatra i sistemska odnosno strukturalna diskriminacija građana na osnovu pripadnosti islamu, te širenje netrpeljivosti prema njima.
Bijes i nasilje koji se skoro svakodnevno iskazuju prema muslimanima podstiču oni koji dosljedno siju sjeme stigme i stereotipizacije s ciljem izdvajanja te širenja predrasuda prema muslimanima.
Nasilje prema muslimanima kao Drugima ne počinje tako što se neko jednog jutra probudi s mržnjom ili predrasudama koje ga navedu da ispoljava negativne osjećaje prema njima ili puca u njih. Sve, zapravo, počinje znatno prije. To ‘’prije’’ su negativne izjave o islamu te tekstovi koji muslimane eksplicitno ili implicitno opisuju kao prijetnju određenoj kulturi ili vrijednostima. To “prije’’ čini da se islamofobija u nekom društvu normalizira i da joj svojim izjavama legitimizaciju u javnom i akademskom diskursu daju uvjetno kazano pripadnici različitih grupa. U političkom prostoru je onda kao vrlo iskoristivo sredstvo manipulacije legitimiraju različite političke opcije, od ekstremne desnice do onih koji se smatraju ljevičarima. Sve navedeno daje na zamahu porastu islamofobije, koju instrumentaliziraju i kao podlogu za djelovanje koriste pojedinci, ali i čitave vlade obračunavajući se čak i sa velikim muslimanskim zajednicama. Koristi se i kao instrument u opravdanju masovnih progona i ubistava muslimana. S druge strane, ovo je čini i ozbiljnom pretpostavkom za zaradu ili odličnom pretpostavkom u lovu na privilegije. Ukratko islamofobija je isplativa i često ima konkretan politički i ekonomski cilj. Kao takva postaje alat onima koji profitiraju na strahu od muslimana i islama, i koji su u njoj prepoznali priliku za prostim profitom, bilo da je riječ o novcu, slavi ili karijeri. Stoga, ona nije nužno alat samo onih koji nisu muslimani. Islamofobija može biti alat i za neke muslimane.
Da se razumijemo nije svaka kritika islama niti rasprava koja se tiče muslimanskih praksi islamofobija. Iz sličnih razloga zbog kojih islamofobija dobija na zamahu i zloupotreba ovog termina postaje relativno česta. Kritika postupaka nekog muslimana ili muslimanke se ne može uvijek smatrati islamofobijom. I muslimani, kao i drugi, mogu biti i zločinci i zlostavljači ili korumpirani i lažovi. Naprimjer, kritizirati ISIL nije islamofobija. Kritizirati nekog muslimana zbog zloupotrebe položaja ili korupcije nije islamofobija. No, tvrditi da je korupcija ili zloupotreba položaja ili zloupotreba političke moći ono što je muslimanima inherentno – jeste islamofobija. Kritizirati zloupotrebu islama, muslimana i džamija u svrhu dobijanja političkih poena ili moći nije islamofobija, ali generalno tvrditi da se muslimani u džamijama uče zloupotrebi političke moći jeste. Unatoč tome, svjesni smo da su neki ljudi u svijetu, pa i kod nas na islamofobiji izgradili vrlo unosne karijere, koristeći je kao polugu za čuvanje ili zadobijanje privilegija potpuno svjesni da se ne moraju nikome izvinjavati zbog toga. Pothranjuju islamofobiju, zloupotrebljavajući prava na slobodu izražavanja i vrlo svjesno preuzimaju biti ideolozima islamofobije i, čini se, čvrsto vjeruju da zbog toga neće biti diskreditirani.
Kako drugačije tumačiti recimo da je, u sklopu obilježavanja božićnih blagdana u svijetu i kod nas, sasvim prihvatljivo na ulici slušati izvođenje religioznih kršćanskih pjesmama, dok slično izvođenje muslimanskih religioznih spjevova u sklopu bajramskih blagdana biva popraćeno, naprimjer, komentarom „...eto vam džamije na ulicama! Oni su pobijedili“. I ko su, zapravo, “oni’’?
Uvjerenje ljudi koji su islamofobi da neće biti diskreditirani – a kojem doprinose i mediji nomalizirajući takve pojave i praveći od takvih ljudi heroje takozvane slobodne misli – doprinosi neprestanom razvoju islamofobije. Njihova moć leži u tome što se većina nas u suštini bavi posljedicama pažljivo razvijane stereotipizacije muslimana kao onih koji su društveno štetni i opasni. Često pod savršenom i već ranije isprobanom krinkom koju su koristili i nacistički ideolozi za jevreje – od ‘‘ozbiljnih istraživanja i studija’’ do priprostih šala o muslimanima, pjesmuljaka i banalnih komentara uz, naravno, čestu podršku medija.
Ovako utemeljena islamofobija se teško podvrgava ozbiljnoj kritici, jer joj je maska skoro savršena. Njeno demaskiranje zahtijevat će ozbiljnu transformaciju poimanja javnog prostora u kojoj će morati učestvovati i muslimani. Naposlijetku, ona će se morati shvatiti kao predziđe savremenih ksenofobija čije demaskiranje se neće ticati samo nas, muslimana.
Relativno je lahko uvrditi i osuditi islamofobno ili ksenofobno nasilje, ali demaskiranje ideologa koji kao podstrekači stoje iza njega, zahtijeva i napor i hrabrost.

Zadnji put promjenjen srijeda, 18 Septembar 2019 19:49
Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Posljednje od Senada Tahirović