50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Rat je razneseno tijelo, a ne zastava na Facebooku

Ti opisi raznesenih tijela, nedostatka ćefina za bližnje, glad, strah, nečistoća... jesu slike koje opisuju rat.  Važnije je ili barem prvo trebaju da svijest o ratu na takav način razviju nestašne patriote među kojima postoji i mala vojska botova, političkih poslušnika koji zastavama skrivaju sve nedostatke političkog plana i znanja svoje centrale.

Hiljadu devetsto devedeset i druga godina. Tetak je došao s porodicom iz Doboja u crvenom wartburgu na roštilj kod nas i ostao oko tri godine. Njegov otac je stalno govorio da će se uskoro vratiti u Doboj. Tijelo mu je spušteno u jedno tešanjsko mezarje.

***

U ljeto 1992. godine trčao sam go od poljskog WC-a do podruma. Bio sam miran u podrumu. Mama je mislila da sam se uplašio detonacija. Jesam, ali mene je bila sramota što sam u gaćama do članaka trčao preko avlije. Mislio sam da su me svi vidjeli. K'o da je ikoga bilo, k'o da su imali šta vidjeti i k'o da im se u tom haosu gledalo.

***

U novembru 1994. strugali su se ostaci mog rođaka sa zidova dnevnog boravka u kojem je eksplodirala bomba.

***

Nedaleko od naše kuće kao dječaci smo skupljali kosti koje su bile razbacane po lokalnom mezarju. Granate zemlja-zemlja ili zemlja-zrak, kako god, padale su po mezarju pa mrtve vraćale na površinu zemlje. Nije bilo važno čije su kosti, nama je bilo važno da ih vratimo u zemlju. U bilo čiji mezar.

***

Skoro dvije godine sam se igrao nekim prisječcima u podrumu pored zaribalog bijelog wartburga koji je bio dodatna zaštita od gelera. Rahmetli aba ga je kupio novog i preko njegovih osovina je i izgradio kuću u čijem smo se podrumu u ratu skrivali. Djeca iz komšiluka su jedan period, kažem dvije godine a ne znam tačno, bila u Hrvatskoj, Njemačkoj, a neka u drugim bh. gradovima ili možda drugim dijelovima Tešnja. Mama nije htjela ostaviti abu samog u ratu i tako sam i ja nesvjesno postao patriota sa šest godina. Uglavnom, najbolji drug vršnjak bio sam sam sebi.

***

***

Prva knjiga koju sam pokušao čitati, jer me brat doslovno natjerao da naučim čitati prije polaska u školu, bila je knjiga narančastih korica Pop Ćira i pop Spira. Nisam nikad u životu završio tu knjigu, jer sam ubrzo saznao šta znači pop pa mi je bilo nekako čudno čitati to u takvo doba. To je ono doba kada me tetka Tima sprečavala da izađem iz podruma riječima da je na Brdu vidjela četnika. I dan-danas mogu nacrtati tog zamišljenog četnika na raskrsnici pored Omahine kuće.

***

U ljeto 1994. godine utrčao sam u kuću komšinice, rahmetli Bike i vidio njenog unuka kako leži na sećiji i jede čokoladu. Izašao sam napolje i dugo vremena sam bio šokiran da neko jede sam CIJELU čokoladu. To je za mene tada bio najveći mogući grijeh. Pored listanja bezobraznog sadržaja koje smo mi, dječaci, pronalazili po starim kućama. Možda sam zbog toga kasnije postao ovisnik o čokoladi.

Sjećanje na rat

Ovo su moji fragmenti sjećanja na rat 1992-1995. godine. Uljepšani fragmenti. Ožive ta sjećanja u određenim situacijama kao kad nestane plina ili tokom pandemije prošle godine. „Jučer mi je došlo da plačem. Pali smo s nogu. Ne znam šta je s ovim narodom. Nestalo je soli i došli su i na kasu i kažu: 'Gdje ste to zaštekali?'“ Ovim riječima me prošle godine dočekala prodavačica u trgovini na Šipu. Građani Bosne su dobri poznavaoci gladi među evropskim narodima. Narod je ovdje često gladovao. Skoro svaka generacija, barem jedanput, a neki su imali nesreću i više puta. Možda je iz te pozicije trebalo razumijevati ono kupovanje šećera, soli, te vreća i vreća brašna, zapravo pustošenje tržnih centara. Međutim, komentar prodavačice na mene je ostavio traga, jer sam se sjetio ratnih istinitih priča. Te priče sam slušao jutro poslije noći u kojoj su 'padali paketi'. Ako neko mlađi čita ovaj tekst neka pita starije šta je to značilo. Dok sam se ljutio na sebe što me san prevario pa opet nisam dočekao hvatanje paketa, slušao sam svjedočenja kako su ljudi noževima prethodne noći napadali jedni druge prilikom otvaranja velikih paketa, a najveći uzrok krvavih obračuna bila je, pored šećera, glavna premija: vreća brašna. Ne znam da je tokom agresije iko umro u Bosni od gladi, ali ljudi su se tukli za brašno. E, to je rat.

Rat nije nikakva furka

Uglavnom, u svojim sjećanjima ne nalazim ama baš išta lijepo što bih volio da se u bilo kojem obliku ponovi. Prustovska nostalgija i idilične scene djetinjstva na poljima iz (post)ratnog perioda, koje bi se mogle uglaviti u neku od Lovrakovih ili Ćopićevih knjiga, svakako imam, ali i bez njih živio bih sasvim lijepo i potpuno su blijede spram dva dana bez vode i struje u vlažnom podrumu gdje smo poslije rata uzgajali šampinjone. I ne znam kakva su sjećanja na rat ostale djece, zapravo sadašnjih mladića koji s takvim žarom na društvenim mrežama govore o ratu dok se zvecka oružjem.

Zaista ne znam je li riječ o zavidnoj patriotskoj svijesti kod tih mladih, naročito u dijaspori, i manjku moje patriotske svijesti ili, pak, novim dokoličarskim izrazima mladih Bošnjaka koji u tim statusima na Facebooku sebe predstavljaju kao potomke bajraktara hazreti Omera ili njega samog, slave strane borce koji su poginuli u agresiji na BiH. Ne dovodim u pitanje spremnost i važnost svijesti da se svi branimo od bilo kakvog, a naročito dokazanog, agresora, ali dovodim u pitanje (mentalnu) zrelost mladih koji mašu zastavama i dijele po društvenim mrežama ratne zakletve. Nije rat furka, Call of Duty s restartom niti Merlinova pjesma Vojnik sreće. Rat je užas protiv kojeg u miru trebaš učiti Euzu kao protiv šejtana! Trostruku Euzu, jer za razliku od rata šejtan ne ubija. Ono što neprijatelji demokratije u Bosni i žele jeste upravo kreiranje svijesti ili javnog mnijenja po njihovoj matrici, da mladi u grču egzistencijalnih problema izlaz iz ovakvog stanja vide upravo u sukobu koji će kao sve probleme konačno riješiti. Oni imaju parade nacionalnog kiča i ratnu retoriku, zar želimo ličiti na njih?

Zaista ne znam je li riječ o zavidnoj patriotskoj svijesti kod tih mladih, naročito u dijaspori, i manjku moje patriotske svijesti ili, pak, novim dokoličarskim izrazima mladih Bošnjaka koji u tim statusima na Facebooku sebe predstavljaju kao potomke bajraktara hazreti Omera ili njega samog.

 Međutim, ni autor ovog članka nije referentan da govori o zbilji rata. To bi trebali govoriti oni koji su ga preživjeli u njegovoj punini. Jedanaestog novembra je bio dan pogibije skoro 100 boraca u operaciji Jesen '94. u Podveležju. Nama to izgleda kao dio tragične statistike, a preživjelim svjedocima te bitke horor zbog kojeg su dobili kasnije šećer. Ti opisi raznesenih tijela, nedostatka ćefina za bližnje, glad, strah, nečistoća... jesu slike koje opisuju rat. Prije patriotskih pjesama i zastava rat donosi užas, razbijene glave iz kojih se rasuo mozak, razbacana tijela koja bližnji jedva prepoznaju. Važnije je ili barem prvo trebaju da svijest o ratu na takav način razviju nestašne patriote među kojima postoji i mala vojska botova, političkih poslušnika koji zastavama skrivaju sve nedostatke političkog plana i znanja svoje centrale. Nakon toga, trebaju pitati ljude sa znanjem i iskustvom šta činiti da do ovoga ne dođe i šta činiti ako do najgorega dođe.

Ovi opisi rata ne služe da uplaše, već da otvore oči dokoličarima koji svoje frustracije pokušavaju liječiti romantiziranjem ratnog doba tuđim sjećanjima i predstavljanjem sebe herojem u pripravnosti bez ikakve odgovornosti. Zaista, nekada je samouvjerenost nekima samo zamjena za inteligenciju.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine