Nedavno je u Sarajevu boravio jedan historičar svjetskog glasa koji je održao veoma posjećeno javno predavanje. Predstavio je zanimljiva zapažanja na osnovu svog dugogodišnjeg istraživanja i knjige kao rezultata tog procesa. Nekoliko sedmica kasnije se pojavljuju dva članka u jednoj publikaciji. Ideje preuzete s predavanja, a nigdje ni spomena niti odavanja priznanja profesoru koji je godinama tu temu istraživao.
To me podsjetilo na slučajeve kada je moj rahmetli otac svoje ideje i formulacije prepoznavao u nastupima i pisanjima nekih drugih naučnika. Ponukani time, skenirali smo sve njegove radove i knjige i otvorili njegov profil na Academia.edu i ResearchGate-u i sve aploudovali. Skenirali smo knjige i radove kako su i objavljeni od 1980-ih kada su teme kojima se bavio bile osjetljive. Na taj način će se autorstvo ideja i djela učiniti dostupnim svima. Kada su pisana djela iz protekle četiri decenije u skeniranoj formi svima dostupna, budući istraživači će lakše moći pristupiti istim. A ozbiljni istraživači će moći uočiti kada je koji intelektualac o određenoj temi počeo da piše. Moguće je i da će se na taj način djelimično ograničiti praksa otuđivanja ideja.
U tranzicijskim društvima je prisvajanje tuđe imovine jedno od ključnih negativnih obilježja. Sumnjive privatizacije su vjerovatno najpoznatiji oblik prisvajanja imovine ali postoji i niz drugih. Nagli skok u društveno-ekonomskom statusu pojedinaca u kratkom vremenskom periodu je pokazatelj da nešto nije uredu.
U naučnim krugovima je ta negativna pojava otuđivanja imovine izražena putem prisvajanja tuđih ideja i predstavljanja kao svojih. Naravno da se dešava da razni istraživači koji se bave sličnim temama mogu doći do sličnih ili istih zaključaka. To čak može pokazati ispravnost određenog saznanja ili zaključka. Ali, ako se to dešava često i to u slučaju pojedinaca koji šetaju iz jedne u drugu naučnu oblast i s teme na temu, onda slučajnost ne može biti dovoljno objašnjenje.
Praksa otuđivanja ideja kod nas i u drugim tranzicijskim društvima još nije percipirana kao plagijat. Pod plagijatom se prvenstveno misli na preuzimanje dijelova tuđih radova. To je generalno praksa početnika u nauci dok je prisvajanje ideja prisutno i među starijim – i po godinama i po zvanju – naučnicima.
Kako objasniti ovu pojavu? Kao i u drugim oblicima otuđivanja imovine u tranzicijskim društvima, cilj je preskočiti regularne faze sticanja imovine ili znanja i doći do instant rezultata. Nema svaki naučnik instinkt da se bavi zanimljivim, relevantnim ili temama koje će postati relevantne. Neki ne žele da se bave osjetljivim temama zbog ličnog komfora. A za one koji žele da su aktuelni i društveno relevantni, preuzimanje tuđih ideja postaje prečica do tog cilja.
Ova pojava otvara niz pitanja. Dva su posebno bitna. Prvo, ako je neprihvatljivo da vam neko ukrade TV iz kuće, kako reagovati na krađu ideja? TV ima cijenu i vrijednost ali to imaju i ideje. Razlika između TV-a i ideja je u tome što su ideje skuplje. Da bi se došlo do originalnog naučnog rada i ideja, potrebne su godine školovanja, učenje stranih jezika, specijalizacije u inostranstvu, nabavka i praćenje strane literature, vrijeme provedeno po arhivama, žrtvovani slobodni dani i vikendi da bi neko drugi preskočio te faze i samo preuzeo gotov rezultat i predstavio kao svoj.
Drugo pitanje je: ako se ne poštuje intelektualna imovina živih intelektualaca, kako očekivati da će se poštovati naučni doprinos nakon njihovog odlaska?
Naravno da se pojava prisvajanja tuđih ideja ne može ograničiti samo na Balkan i da je prisutna i u drugim društvima. Ali je ova pojava daleko više izražena u državama u tranziciji.
Ideje su intelektualna imovina. A intelektualna imovina je imovina kao i svaka druga. Kao i u slučaju ostalih oblika imovine, i u intelektualnu imovinu je uloženo mnogo i rada i vremena i resursa. Ako je društveno neprihvatljivo otuđiti ostale oblike imovine, nema razloga da ista logika ne važi i za intelektualnu imovinu.
