Posljednjih godina u svojim tekstovima Ziauddin Sardar savremenost opisuje terminom „postnormalna vremena“, definirajući ta vremena kao „međuperiod gdje stare dogme umiru, nove se još nisu rodile i čini se da vrlo malo toga ima smisla“(Postnormalna vremena: čitanka, ur. Ziauddin Sardar, CNS, Sarajevo, 2021., str. 12). Za početak postnormalnih vremena Sardar uzima 2005. godinu kada je glagol guglati ušao u opću upotrebu. Postnormalna vremena odlikuje velika brzina događaja i procesa, njihovo istovremeno odvijanje, složenost, haos i kontradikcija.

Globalizacija, umreženi i složeni svijet informacijskih tehnologija i ubrzanih promjena u kojem se stvari umnožavaju rapidno i opasno, kreiraju novu sadašnjost različitu od naše nedavne prošlosti. Beznačajna stvar (jedan tweet, poziv na društvenim mrežama) može biti okidač za prevrat i dovesti do ogromnih promjena, velikom brzinom i u globalnim razmjerama, primjer tzv. „arapskog proljeća“. Kada se kontradikcije, složenost i haos spoje s ubrzanim promjenama, jedini siguran ishod jeste – nesigurnost, ističe Sardar.

U postnormalnim vremenima sve ljudske kulture gube svoj pravac; svaki društveni, kulturni, politički, filozofski i religijski nazor mora iznova učiti kako se povezati s vlastitim moralnim i etičkim učenjima. Sardar jedino etiku vidi kao izlaz iz postnormalnog ćorsokaka. Stoga zagovara osnaživanje posve tradicionalnih vrlina: poniznosti, skromnosti i odgovornosti, međutim etičke vrijednosti se u novoj normalnosti moraju zasnivati na etičkoj debati.

U novoj normalnosti mora se računati sa složenošću čovječanstva i zajedničkog globalnog okruženja, odnosno pluralnošću, raznolikošću i mnogostrukim stajalištima. Naime, nova sadašnjost generira složene probleme usljed njihove međusobne povezanosti, dešavaju se istovremeno i globalno, a razvijaju se brzo s velikom stopom nepredvidive transformacije. Zato njihovo rješavanje iziskuje složena rješenja, jer za kompleksne probleme nema jednostavnih i površnih rješenja i ta rješenja nisu u prošlosti.

Postnormalna vremena traže nove načine razmišljanja i nove načine djelovanja, a mišljenje i rješenja koja su dovela do savremenih problema nisu dio rješenja. Tradicionalni i konvencionalni načini rješavanja ne funkcioniraju.

Uz etička načela, prvenstveno vrline skromnosti, poniznosti i odgovornosti, naglašava se značaj diskusije, debate i sporazumnog dijaloga, kao suštinskog zahtjeva za preživljavanje i jedinog načina za savladavanje kontradikcija, napetosti u društvu, suprotstavljenih interesa i tendencija.

Neke poruke ove knjige su više nego instruktivne i usmjeravajuće, jer pokazuju, zapravo, s čime moramo računati u budućnosti. Ni bosansko društvo ni njegova muslimanska zajednica nisu i neće ostati pošteđeni brzih, mnogostrukih i istodobnih promjena i transformacija. Međutim, ohrabruje uvjerenje da i u vrijeme nesigurnosti koje ove promjene nose, etička načela i vrline (skromnost, poniznost i odgovornost) ostaju putokaz za sigurna utočišta čovječanstvu. Ove vrline bi se morale najsnažnije manifestirati u vjerujućoj zajednici, tako ona može biti i ostati moralna savjest i sigurna luka spasa.

Na mikro planu naše sadašnjosti moramo računati da su ključna sredstva za kontroliranje haosa i savladavanje društvenih kontradikcija debata i dijalog u koje moraju biti uključeni svi njegovi članovi sa svojim različitim stavovima i nazorima. Čini se od suštinske važnosti prihvatiti činjenicu da je pluralnost i raznolikost bošnjačkog društva, posebno fragmentiranost političkog spektra, očekivana normalnost nove sadašnjosti, a konstruktivan odgovor na nju je angažirana debata i dijalog sa svima. Nametnuto jedinstvo nije održivo, niti do njega uopće može doći ako su isključene vrijednosti i ideali mnogih njegovih članova ili društveno-političkih i vjerskih zajednica. Prihvatljivo i održivo jedinstvo se može postići kroz inkluzivni i sporazumijevajući dijalog. Kada je riječ o unutarbošnjačkim odnosima u najširem mogućem opsegu, uključujući i vjeru u Bošnjaka, neproduktivno je, i postaje iz dana u dan sve degutantnije za slušati, trošiti vrijeme na često izražavanje žaljenja, na moralne lekcije ili kritike koje ne polaze od vlastitih ishodišta. Česta žaljenja su znak nemoći i nesposobnosti, u krajnjem slučaju ravnodušnosti, a lekcije i kritike, uglavnom, arogancije i nadmoći. Sve raspoloživo vrijeme treba trošiti na unutardruštvenu debatu i dijalog u otvorenoj prihvaćenosti svih aktera.

Moramo računati na, u najvećoj mjeri, prevaziđenost tradicionalnih rješenja naredbodavnog karaktera. Većina ljudskih rješenja iz prošlosti nisu rješenja za našu budućnost. Moramo računati na raznolikost i slušanje ugodnih i neugodnih glasova i koegzistenciju različitih stilova življenja. Potrebno je čim prije usvojiti sposobnost kako se nositi s raznolikošću, kako, uvažavajući mnoštvo stavova, djelovati i kreirati zajednički put ka naprijed.