Kako se budemo odnosili prema izbjeglicama tako ćemo i graditi sebe kao pojedince i društvo u cjelini

Oduvijek su ljudi selili tamo gdje im je bolje, tamo gdje se bolje, ljepše i sigurnije živi. Oduvijek su bježali od zla, ratova, siromaštva, gladi i sl. Da bi ostvarili jedno, a pobjegli od drugoga, oni kojima je to bilo nužnost morali su krenuti na put, na put koji je iziskivao neizvjesnost, promjene stalnog mjesta boravka i prilagođavanje novim okolnostima. Njihovo putovanje (lat. migratio) pretpostavljalo je dva pojma: iseljavanje (emigracija) i useljavanje (imigracija). Početak puta značio je iseljavanje, a useljavanje je već bilo krajnja tačka putnika. U svakom slučaju namjera i želja bilo je stići do cilja. Recimo, mnogima je u prošlim vremenima cilj bio domoći se Amerike. Veliki broj njih je tako uselio u ovu zemlju i svojim radom i trudom, na ovaj ili onaj način, od nje napravio jednu od najmoćnijih država na svijetu. Inače, sam fenomen useljavanja je vrlo kompleksan, a čak se u nekim državama poput Švedske izučava kao poseban predmet (predmet: IMER-internacionalne migracije i etničke relacije). Razlozi ovog izučavanja useljeništva su višestruki i zavise od toga odakle useljenici dolaze, dužine njihova boravka, kakav je njihov socijalni status ili političko opredjeljenje, te religija, porijeklo i boja kože.

Bez useljenika nema ni napretka

Suvremene migracije, gledano kroz historiju, započinju sa kolonizacijom i industrijalizacijom, kao i ekonomskim širenjem Evrope na područje Novog svijeta tokom 50-ih godina prošlog stoljeća. Prvi useljenici bili su srednjih godina i u punoj radnoj snazi što se već za današnje ne može reći, jer se oni sada pojavljuju kao klijenti potpuno izvan tržišta radne snage. Dakako, to komplikuje i sam proces useljavanja u pojedine zemlje kojima je radna snaga potrebna. Statističari ističu da se raspodjela useljenika, tj. imigranata po zemljama primaocima promijenila zadnjih godina. Podaci UN-a ukazuju da je taj srazmjer razvijenih zemalja spram nerazvijenih zemalja takav da bogate zemlje primaju 60% ukupnog broja imigranata u svijetu. Koji su realni interesi bogatih zemalja odgovor možemo potražiti u formiranju zdrave ekonomije. S druge strane, izvjesno je da bogate zemlje (Zapadna Evropa) imaju potrebu za useljavanjem „kako bi se popunila rupa na tržištu rada i popravila loša demografska slika“ (G. Brochmann: „Šta je imigracija“, knjigu objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu). U tom pogledu indikativno je da se autohtono stanovništvo Evrope smanjuje i da je samo u 2014. godini prirodni priraštaj iznosio 14.5%, a priraštaj uslijed priliva imigranata preko 85%. (Kada bismo samo znali podatak o broju rođene djece imigranata iz BiH). Čak bi, prema tvrdnji Grete Brochmann „bez imigranata Norveška stala“. Naime, bez radne snage i useljavanja stanovništvo bi u toj zemlji rapidno starilo i pitanje stvaranja vrijednosti time bi se znatno smanjilo.
Ono što nas, međutim, interesira jesu sami useljenici koji se kao manjina uslijed prilagođavanja u konačnici asimiliraju ili utapaju u većinu u državama koje su im, zapravo, omogućile boravak. Problem je kako postići to da se useljenici zakonski zaštite i budu ravnopravni članovi zajednice, kako u procesu rada tako i u društvu kao takvom. Ovaj problem tim postaje složeniji sa terorističkim napadom 11.septembra 2001.g. na Svjetski trgovački centar u Njujorku, te sve izraženijeg ekstremnog desničarenja i fašizma. Kontroliranje granica i zaustavljanje izbjeglica od Istoka prema Zapadu postalo je prioritet mnogih zemalja. No, one tek mogu usporiti te imigracije. Stručnjaci predviđaju da će u narednih deset godina broj imigranata iz Afrike i jugozapadne Azije u Evropu povećati za nekoliko desetaka milijuna ljudi. Uglavnom su to izbjeglice iz muslimanskih zemalja, iz Iraka, Sirije, Nigerije, Alžira, Tunisa, Afganistana. Bangladeša i dr. koji se teže uklapaju u evropski način života negoli radni imigranti. Ipak, svi oni su, ne svojom krivnjom, bježeći od zla napustili svoje domove, nadajući se boljem životu u Evropi.
Sad od Evrope zavisi da li će svoje granice ostaviti otvorenim i koliko će prihvatiti izbjeglica. U međuvremenu, ona bira i selektira izbjeglice tako da na svojim granicama zaustavlja one koji ne dolaze iz ratnih područja. Naime, nakon prvih masovnih iseljavanja kao izbjeglice su se počeli prijavljivati i oni koji se na taj način žele domoći boljeg statusa, a radi se mahom o tzv. ekonomskim imigrantima. Oni su krenuli ka Evropskoj uniji zbog siromaštva i loših prilika. To u svakom slučaju ugrožava izbjeglički status koji je kako-tako određen Ženevskom konvencijom iz 1951.godine. Kolika je apsurdnost na njenim granicama najbolje ukazuju riječi novinara New York Timesa: „Jadna je Evropa u kojoj se čovjek boji useljavanja kojeg treba!“.

BH odnos prema imigrantima

Dakako, izbjeglička kriza koja vlada Evropom nije mogla zaobići ni Bosnu i Hercegovinu. Doduše, ona se kao i ostale zemlje Balkana samo našla u tranzitu ka Evropi. BiH kao država u tom smislu nema ekonomske moći, razvijene socijalne pomoći, te nema smještajnih kapaciteta. Nažalost, ona nema ni migracionu politiku niti valjanu zaštitu za izbjeglice. Preostaje ono pojedinačno, ono ljudsko i ono na što vjera upućuje. Svaki čovjek treba suosjećati, svaki musliman treba osjetiti zajedničku bol, te imajući u vidu sve ono što smo u BiH preživjeli tada ne samo da ćemo razumjeti izbjegličku bol nego ćemo nastojati i pomoći im. Ne treba pravdanje tome tražiti u onome da ništa ne možemo promijeniti. Zar nije sramno što su neposredno prekoputa sarajevske Vijećnice, dok se u njoj održavala svečanost izbjeglice sa svojom djecom u parku spavale na zemlji, u šatorima pod kišom. Uzmimo primjer Nerina Dizdara iz Stoca koji je odmah u svoju kuću doborovoljno primio jednu izbjegličku porodicu. Islamska zajednica je donirala znatna novčana sredstva i sve čini da izbjeglicama pomogne. Tu su još mnoga udruženja i organizacije. Kad se hoće sve se može.
Ono što treba da se pitamo jeste: Jesmo li izgubili ljudskost? Kakvo smo to društvo? Nije zaustavljanje 300 imigranata na putu ka izbjegličkom centru Salakovac samo političko pitanje ili već izborno pitanje, nego nadasve pitanje naše savjesti. Koliko smo spremni pomoći tim ljudima? To je pitanje na kome ćemo svi polagati ispit. Kao ljudi i kao vjernici imamo obavezu pomoći onima koji su u nevolji. Ostaviti ih da pate još bi bio veći grijeh. Podsjetimo samo kako su mekkanske izbjeglice - muhadžire prihvatili u Medini i kako su oni slijedeći ideju islama ujedinili medinsko društvo koje je bilo opterećeno plemenskim sukobima. Nek nam muhadžiri budu podstrek da budemo bolji ljudi.