Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivičine tribunale koje su činili sudije Prisca Matimba Nyambe (predsjednica), sudija Aminatta Lois Runeni Ngum, sudija Seymour Panton, sudija Elizabeth Ibanda-Nahamya i sudija Mustapha El-Baaj donijelo je u utorak 8. juna 2021. godine pravosnažnu presudu povodom žalbe Ratka Mladića i Tužilaštva na prvostepenu presudu izrečenu 22. novembra 2017. godine od strane Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Ono što je posebno privuklo pažnju brojnih gledalaca koji su pratili odgođeni prijenos izricanja presude jeste da je iza svake tačke presude Žalbenog vijeća koja je bila nepovoljna za Mladića, predsjednica čitala rečenicu „Uz izdvojeno suprotno mišljenje sutkinje Nyambe“, to jest same nje. Tako se došlo u situaciju da je predsjednica oponirala vijeću na čijem je čelu. Kod brojnih gledalaca javila su se pitanja: šta je to izdvojeno mišljenje, kakva je njegova uloga i ko je ta sutkinja koja je tako očigledno bila na strani sada pravosnažno osuđenog počinioca zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina?

Izdvojeno mišljenje je izvorno ustanova anglo-američkog prava po kome sudija član zbornog sudskog tijela ima pravo da iznese svoje mišljenje koje se ne slaže sa mišljenjem većine članova tog tijela (dissenting opinion) ili nudi drugačije obrazloženje za odluku za koju je glasao (concurring opinion). Izdvojeno mišljenje se čini javnim i rezultat je uvažavanja individualiteta svakog sudije. U anglo-američkom pravu ovo se smatra slavnom karakteristikom sudskog procesa dok je u evropskom kontinentalnom pravu, kako to navodi Edward Dumbauld, smatrana za anomaliju ako ne i anatemu. U novije doba, ova ustanova je prodrla i u kulturu evropskog kontinentalnog prava.

Izdvojeno mišljenje ne utiče na validnost presude kao „presuđene stvari“(res iudicata), koja obavezuje strane u postupka bez obzira na to da li je bilo izdvojenih mišljenja ili ne. To što nije bilo jednoglasnosti prilikom donošenja presude ne utiče na poštivanje presude nego samo ukazuje na kompleksnost slučaja. Izdvojeno mišljenje je uvijek manjinsko, jer se odluka donosi većinom glasova. Strana koja je izgubila spor može naći neku utjehu da je određeni sudija glasao u njenu korist.

Ustanova izdvojenog mišljenja ušla je iz nacionalnog anglo-američkog prava u međunarodno sudstvo uključujući međunarodne tribunale. Funkcija izdvojenog mišljenja u međunarodnom pravu jeste jedino da ulazi u literaturu, može biti citirana u naučnim djelima ili eventualno biti prihvaćena od nekog sudije u nekom drugom slučaju.

Ko je sutkinja Nyambe? Ona je zambijska državljanka, rođena 1951. godine, školovana u Zambiji, gdje je izgradila advokatsku i sudijsku karijeru. Godine 2005. izabrana je za sudiju ad litem (privremeni sudija) MKSJ i učestvovala u suđenju Zdravku Tolimiru za genocid u Srebrenici. Godine 2011. izabrana je za sudiju Rezidualnog mehanizma za krivične tribunale. Bila je jedini sudija koji se usprotivio osuđujućoj presudi iz 2012. godine u slučaju Tolimir iznijevši svoje izdvojeno mišljenje na 36 stranica.

U tom mišljenju ona je navela stav da je najveći dio dokaza protiv Tolimira bio posrednog karaktera; da se ne može zaključiti da je bilo prisilnog premještanja muslimanskog stanovništva Srebrenice; nije se složila sa većinom sudija da je postojala „visoko organizovana akcija ubistava“nakon pada Srebrenice već da su to počinile male grupe pojedinaca koje su djelovale „na neovlašten i tajni način“; smatrala je da je odvajanje muslimanskih muškaraca i dječaka od njihovih porodica bilo „legitimno traganje za ratnim zločincima“i, konačno, imala pohvale za Ratka Mladića navodeći kao primjer sastanke u hotelu „Fontana“11. i 12. jula 1995. godine u Bratuncu sa holandskim oficirima i predstavnicima srebreničkih muslimana, na kome se Mladić, po njenim riječima, pokazao ljubaznim nudeći posluženje prisutnim uključujući cigarete, pivo i sendviče. Ove svoje stavove sutkinja Nyambe dosljedno je zastupala i prilikom suđenja Mladiću pred Žalbenim vijećem što je iznijela i u velikom broju protivljenja stavu većine.

Zbog toga će, kako je napisao Julian Berger u The Guardianu (8. juni 2021.) ući „u knjige pravne historije kao predsjedavajuća u jednom od najznačajnijih suđenja u žalbenom postupku o genocidu i zločinima protiv čovječnosti, istovremeno se ne slažući sa gotovo svakom tačkom presude“. Ovdje možemo dodati da će i sudija iz Maroka, Mustapha El Baaj, ući u naše sjećanje kao sudija koji je onemogućio da se presuda za izvršenje genocida proširi na šest općina u Bosni i Hercegovini, kako je to uočio Avdo Avdić u Oslobođenju (9. juni 2021.) Ali, to je druga priča.

Ova treća kolumna posvećena Granadi i lekcijama iz njene historije zasniva se na podacima sadržanim u dvije knjige. Jedna je historičara Hugha Kennedya Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus (Muslimanska Španija i Portugal: politička historija al-Andalusa), London- New York, Routledge, 1996, str. 299-304). Druga je knjiga arabiste i hispaniste Leonalda P. Harvey Muslims in Spain 1500 to 1614 (Muslimani u Španiji 1500 do 1614), Chicago University Press, 2005, str. 307-323. Na osnovu ova dva klasična djela o historiji al-Andalusa moguće je odgovoriti na pitanje kako se ponašala politička elita pred pad Granade?

Prethodna kolumna o Granadi, objavljena na ovim stranicama naišla je na veliko interesovanje čitalaca. Zato smo odlučili da se osvrnemo na još neka pitanja iz historije al-Anadlusa, koja mogu ukazati današnjem čitaocu na neke pouke iz prošlosti. Danas je to pitanje apela za inostranu intervenciju.

Historičar Hugh Kennedy je u svojoj knjizi Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus (Muslimanska Španija i Portugal: politička historija al-Andalusa), London- New York, Routledge, 1996, str. 288-304, opisao uspon i pad Granade. Jedno od pitanja koja u ovoj knjizi privlače pažnju jesu apeli Granađana nekim muslimanskim zemljama i odgovori koji su uslijedili.

Zlatne godine nasiridskog kraljevstva bile su tokom 14. vijeka. Već od 1391. godine pojačavaju se unutrašnje podjele u Granadi, kao i strane prijetnje. Posljednja faza dekadence, koja će dovesti do pada, bila je 1479. kada je u Castilli na vlast došao kralj Fernando. On i njegova žena Isabella odlučili su se za sistematski rat za osvojenje Granade.

Granada se odlučila da uputi apel za pomoć najbližim muslimanskim susjedima, vladarima Maroka, koji su ranije pružali takvu pomoć. Na ove snage Andalužani su se oslanjali sve do 1340. godine, kada je muslimanska vojska poražena u bici kod Rio Salado. U drugoj polovini 14. vijeka nije bilo u Maroku snažne države koja bi naslijedila Merinidsku dinastiju. S druge strane, muslimani su izgubili tjesnac Tarifa koji im je morskim putem omogućavao invaziju na jug Španije. Jedino su se manje snage mogle prebaciti do Malage ili Almerie, dok su još bile u muslimanskim rukama. Velike invazije iz Afrike su bile stvar prošlosti. Marokanski vladari su bili suviše slabi za takav poduhvat. Slično je bilo sa Hafsidskom dinastijom u Tunisu.

Naredna država iz Sjeverne Afrike od koje su Granađani zatražili pomoć bio je Egipat pod vlašću Memluka. Andalužani su poslali svog uglednika Ibn al-Azraqa, malikijskog pravnika, memlučkom sultanu Qait-beyu u Kairo 1487. godine. Od njega je zatražena pomoć. Jedino što je Qait-bey uradio bio je da pošalje dva fratra iz Crkve Sv. Groba u Jerusalemu, koji je tada bio pod njegovom vlašću, sa pismom kastiljanskim kraljevima da poštede Granadu. Izaslanici su primljeni sa počastima a Fernando je odgovorio da će građanska i vjerska prava muslimana biti poštovana kada se predaju. Više nije bilo pisama.

Treća država od koje su Granađani tražili pomoć bila je Osmanska država. U drugoj polovini 15. vijeka ova država je bila u usponu ali su njeni napori bili usmjereni u više pravaca, posebno Balkanu i istočnom Mediteranu. Osmanlije su za Špance bili daleka opasnost. O tome govori Leonald P. Harvey u svojoj knjizi Muslims in Spain 1500 to 1614 (Muslimani u Španiji 1500 do 1614), The Chicago University Press, 2005, str. 222-224, 230, 332-340.

Prve diplomatske kontakte s Osmanlijama ostvarila je vlada Granade dok je još mogla voditi međunarodne odnose. To je skrenulo pažnju Osmanlijama na zapadni Mediteran. Postoje informacije da su muslimani pod vlašću kršćana (mudejari) iz Valencije bili u Istanbulu i tražili pomoć. Kralj Fernando je istinski bio zabrinut zbog toga.

Osmanski sultan Bayezid II (vladao 1481-1512) uputio je admirala Kemal Reisa u prvu osmansku pomorsku misiju u zapadnom Mediteranu. Ovaj admiral je izvršio napade na priobalna područja na jugu Iberijskog poluostrva i pomogao prevoz muslimana prema sjeveru Afrike. Njegova misija je opozvana 1495. godine, tri godine nakon pada Granade.

Nakon pada Granade, pobunjeni prisilno pokršteni muslimani – Moriscosi – su se obraćali osmanskim sultanima. Takvo je bilo i jedno pismo upućeno u Istanbul 1570. godine. U tom pismu Moriscosi su tražili pomoć u vojnoj opremi, uključujući topove. Najveći zagovornik ideje za pomoć Moriscosima bio je Mehmed-paša Sokolović. Prednost je data bližem poduhvatu – osvajanju Kipra.

U vrijeme 122 godine preživljavanja Morsicosa pojaviće se povremeno osmanski dobrovoljci iz Alžira koji će pokušati pomoći pobunjenim muslimanima (monfi) pružajući im vojnu obuku.

Konačno, kada je došlo do konačnog protjerivanja Moriscosa osmanske vlasti su im pružile utočište – od Sarajeva, preko Beograda, Istanbula i Burse do istočne Anadolije.

Iz ove priče o apelima za pomoć možemo izvesti nekoliko zaključaka. Prvo, nijedna država ne treba svoju vanjsku politiku zasnivati na tuđoj humanitarnoj intervenciji. Drugo, kada bude potrebe za takvim intervencijama, države od kojih se to traži suočene su sa kompleksnim odlukama. Treće, odluka o intervenciji zavisiće od trenutne geopolitičke situacije, prioriteta u vanjskoj politici a zatim i od stvarnih operativnih mogućnosti da se pomoć pruži.

Da li se nekada zapitamo kako će naši životi izgledati u očima ljudi koji će doći nakon nas?