Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda.

Gospodaru naš!
Ja sam nastanio neke potomke svoje
U dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije,
Kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni,
Gospodaru naš, namaz klanjali.
Podaj da srca ljudi čeznu za njima
i opskrbi ih plodovima,
da bi zahvalni bili!
/Ibrahim, 37/

Kur’an, izvor kazivanja o Poslanicima, u jednom ajetu ljude podsjeća na povijest Mekke, mjesta današnje kible svih muslimana svijeta. U ovom ajetu, kako to saznajemo iz hadisa, Ibrahim, alejhisselam, uči dovu za Ismaila, alejhisselam, i njegovu majku Hadžeru, koju je nešto prije toga, ostavio u „dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije.“
Muhammed, alejhisselam, u hadisu kojeg bilježi Buhari, opisuje ovaj znameniti događaj u kojem se odigrava prava ljudska drama. Priča je muslimanima poznata; Hadžera biva ostavljena s malim djetetom u uvjetima, koji je naizgled, osuđuju na patnju i smrt. Ona, ojađena, isprva dramatično traži od Ibrahima alejhisselam objašnjenje, a nakon njegove potvrde da ih ostavlja po Božijem naređenju, Hadžera zaključuje da Bog, nju i njeno dijete neće ostaviti. Njeno uvjerenje u konačnici, Bog obistinjuje, ali mu prethodi period neizvjesnosti, u kojem Hadžera u strahu trči između dva brežuljka, Saffe i Merve, tražeći spas za budućnost svoga djeteta. Brežuljci između kojih je trčala su, u Kur’anu opisani kao „Allahovi znaci“, a Hadžerino trčanje između njih, postalo je dijelom obreda hodočašća Mekki, hadža. Majka Ismailova, tako je postala nositeljica jedne od najinspirativnijih priča iz historije islama.
U mjesecu zu-l-hidždžetu, milioni muslimana iz cijelog svijeta pristizat će u dolinu Mekke da bi obavili hadž, jednu od pet islamskih obaveza, šartova na kojima počivaju temelji islama. U dane hadža, svake godine, stoljećima već, Mekku, blagoslovljeni grad, hodočaste vjernici i tako se ispunjava još jedno Božije obećanje – „Dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti i iz svih kotlina dubokih.“ (Hadž, 27.)
Obredima hadža muslimane je poučio Muhammed, alejhisselam, i u njima su sadržani snažni simboli važni za pojedinca, ali i muslimansku zajednicu. Suština svih obreda je pokornost Bogu. U obredima hadža svako će pojedinačno, osamljen, a opet u društvu s mnoštvom drugih, tijelom i duhom, uprizoriti svetu povijest povezanosti Boga i čovjeka. Ovdje će, pored ihrama, tavafa, dana Arefata, boravka na Mini i Muzedlifi koji takođe, nose snažne poruke - sobom oživjeti i Hadžerinu dramu. Njoj namijenjenom, naizgled, strašnom sudbinom - Bog ju je učinio slobodnom. Njena sloboda od ljudi i ovisnosti o njima bila je preduvjet za ispunjenje njene, sudbine Ismaila, alejhisselam, i u konačnici, ispunjenje sudbine posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, alejhisselam. Hadžera, njeno trčanje i hidžra u slobodu, moralo bi biti krunsko podsjećanje muslimanima na važnost slobode. Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda. Spremna je da u slobodi, Ismailu, alejhisselam, osigura život bez straha i predanosti Bogu, te budućnost koju grade i imaju, kako se ovdje zorno pokazuje, slobodni ljudi.
Hadžerinog sina, susrećemo i na samom kraju hadžskih obreda – u znamenitom kur’anskom kazivanju o žrtvovanju, kurbanu. Samo ovoga puta Bog više ne kuša Hadžeru, pred njom se više ne postavlja najteži zahtjev – čistog povjerenja u Boga, niti odluke o slobodi, nego pred Ibrahima, alejhisselam, koji je na to upućen, nakon nje. Hadžeru, oslonac i odgajateljicu Ismaila, alejhisselam, ovdje možemo „vidjeti“ u riječima dječaka Ismaila: "O moj oče! Čini šta ti se naređuje, Naći ćeš da sam ja, ako Allah da, međ’ strpljivima".
U obredima uopće, pa i u obredima hadža postoji poruka; to nije puko oživljavanje priča i kazivanja, iz njih bi se morale čitati njihove istinske nakane. A jesmo li, danas, razumijevanje tih nakana iščitali za vrijeme u kojem živimo? Ako želimo razumjeti kako živjeti puninom islamskog života, morali bismo još jednom razmisliti o istinskim porukama kazivanja o onim odabranicima čije sudbine u obredima uprizorujemo.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

Pljačka, korupcija, kriminal – to su nazivi za ipak najrazornijeg agresora na budućnost ove države i sve njene građane.

Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.

Proteklih dana muslimani diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini tradicionalno su obilježavali Mevlud – Pejgamberovo rođenje. U toku rebiu-l-evvela u džamijama su učeni salavati, mevludi i zikr, održavane su vrlo posjećene tribine, predavanja, izložbe i drugi kulturni sadržaji s predznakom sjećanja na život, djelo i poruke Voljenog Poslanika. Da je ova naša tradicija i načini na koji obilježavamo Alejhisselamov rođendan islamski utemeljena ulema iz Bosne i Hercegovine je već argumentirano pokazala. Tako u traktatu Dvije-tri o mevludu Mehmed Handžić kaže: “da je proslavljanje Alejhisselamova rođendana s vjerskog gledišta lijepa stvar, u tome se slaže velik broj islamskih učenjaka: Ebu Šame, Ibn Hadžer, Ibnul-Džezeri, Ibn Dihje, Sujuti, Ibnul-Hadž i drugi. Svi spomenuti učenjaci uvjetuju da proslavljanje bude lijepim dozvoljenim djelima.”
Posljednjih decenija o životopisu Muhammeda, alejhi-s-selam, na bosanskom jeziku objavljen je znatan broj važnih djela, o čemu je prof. dr. Enes Karić pisao u prošlom broju Preporoda. Doduše, bilo bi zanimljivo i značajno sačiniti bibliometrijsko istraživanje o tome koliko su u proteklom periodu, otkako su prevedena i objavljena pa do danas, kapitalna djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, kao što su naprimjer Ibn Hišamova Sira ili djelo M. Hamidullaha korištena, navođena i razmatrana u našoj islamskoj misli, studijama i radovima.
Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.
Međutim, velika zadaća stoji pred islamskim mišljenjem u Bosni i Hercegovini, jer Hadis zahtijeva od islamskih učenjaka da se prilježno angažiraju na njegovu interpretiranju, budući da danas, s interpretacijom Hadisa imamo problem, posebno u savremenim i društveno osjetljivim temama. Ilustrativni primjeri za to su tumačenja hadisa o kamati u nedavnoj raspravi potaknutoj fetvom Vijeća muftija o dozvoli za uzimanje kamatnog kredita radi zadovoljavanja nužnih životnih potreba ili tumačenja hadisa o pitanjima bračnih odnosa. Hadiske zbirke su ogroman korpus i za njegovo tumačenje potrebno je znanje i intelektualna hrabrost – idžtihad. Hadis je polazna osnova za tumačenje Kur’ana, a prema razumijevanju velikana islamske misli u BiH Huseina Đoze, Hadis je u rangu idžtihada, a sam Muhammed, alejhi-s-selam, bio je prvi mudžtehid koji je pronalazio rješenja za ona pitanja i izazove koji nisu bili dio direktne Božije intervencije - Objave. Njegova promišljanja o statusu Hadisa koji je „autentična primjena kur’anske misli“, i njemu sljednom idžtihadu za koji se, kako on kaže „sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije“ - mogla bi biti polazna pozicija za potrebna tumačenja Hadisa. S obzirom da je pitanje obaveze idžtihada u svakoj generaciji jedno od rijetkih pitanja oko kojeg se većina uleme u svijetu slaže, a da sam idžtihad, po zahtjevu ‘vremena i mjesta’ ulema s ovih prostora već stoljećima prakticira, nema bojazni da će i ova generacija alima i na ovaj izazov dostojno odgovoriti.
Muslimani vole svoga Poslanika, od njega su učili i danas uče, njihov je uzor, a njegova praksa i život je inspiracija da se mora stremiti pravednijem društvu, u kojem učimo i rastemo u slobodi i miru, brinemo jedni o drugima, u kojem se svačije pravo poštuje i dobro čini.

Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače.

Decenija s kraja 20. i skoro dvije decenije ovog stoljeća obilježene su najbrutalnijim masovnim stradanjima i egzodusima ljudi iz onog dijela svijeta koji tradicionalno naseljavaju muslimani. Porušeni gradovi, masovne grobnice, rijeke izbjeglica i izbjeglički kampovi najkarakterističnije su slike s tih područja. Ne treba puno istraživati da se zaključi da su sva ta stradanja počinjala narativom o ‘drugima’, koji se može manifestirati u različitim oblicima, čak i unutar pripadnosti istoj vjerskoj grupi ili rasi. Pogubne posljedice koje proizvodi narativ o dehumaniziranim „drugima“ i različitost oblika u kojima se pojavljuje, najilustrativnije pokazuju upravo ubijanja i progoni miliona ljudi; muslimana u bijegu od drugih muslimana, nemuslimana u bijegu od muslimana, muslimana u bijegu od nemuslimana. Bošnjacima je taj narativ itekako poznat, kao predtekst za njihovo vlastito stradanje na kraju 20. stoljeća.
Od augusta ove godine sa stranica svjetskih novinskih agencija do nas stižu izvještaji o nastavku progona naroda Rohinja iz pokrajine Rakhine u Mijanmaru, koji su zvaničnici UN-a označili ‘školskim primjerom etničkog čišćenja’, iako je već svima jasno da se nad narodom Rohinja provodi posljednja faza genocida. Zvanični podaci UNHCR-a govore da je iz Mijanmara prognano sad već više od 1.000.000 ljudi, od toga preko 600.000 u posljednja tri mjeseca, a dobitnica Nobelove nagrade za mir, kancelarka Mijanmara Aung Su Kuy, još uvijek nije pokazala ni naznaku volje za rješavanjem najveće krize u toj zemlji.
Danas, kada se spominju masovni progoni i egzodusi ljudi, kakav je i ovaj, više gotovo i ne treba posebno naglašavati da su ti ljudi: djeca, žene i muškarci – muslimani, te gotovo da bi se moglo kazati: svi muslimani nisu izbjeglice, ali većina izbjeglica danas su muslimani - u bijegu kako od nemuslimana tako i od muslimana.
Dok na međunarodnim forumima svjetski državnici vode isprazne rasprave o međunarodnopravnom karakteru zločina nad Rohinjama, još jedan fašistički režim, ovog puta u Mijanmaru, revnosno provodi genocid nad jednom etničkom manjinom. Imenovanje ovog stradanja njegovim pravim imenom evropske i druge ‘zapadne’ državnike obavezuje UN-ova Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, na što, uz izuzetak francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je zločine nad Rohinjama okarakterizirao kao genocid, oni nisu spremni. Spremnost da to učine zahtijevala bi hitno uvođenje embarga na uvoz oružja Mijanmaru, ali i zabranu vojne saradnje zemljama članicama UN-a s vojskom Mijanmara, koja je, u ovom slučaju, izvršilac genocida. Rasprave o prirodi, povodima, razlozima i akcijama ‘na terenu’ još jednom, očekivano, pokazuju svu licemjernost svjetskih moćnika i duple aršine u zagovaranju svjetskog poretka i pravde. Liderima muslimanskih zemalja preostalo je, opet očekivano, osuda i, u slučaju naroda Rohinja, prema podacima UNHCR-a, nedovoljna humanitarna podrška prognanima u ‘humanitarnoj krizi bez presedana’, kako ju je nazvao i zvaničnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Najveći dio preživjelih, prognanih Rohinja nalazi se u Bangladešu. Prognani sa sobom nose neizrecive traume, strahove i boli, a onda se u Bangladešu, zemlji koja im pruža utočište, susreću s neljudskim uvjetima i patnjom. I tako već decenijama.
Strašna iskustva našeg naroda naučila su nas da laži i poricanja bole. Da pored stalne opasnosti od ubistva i progona boli i nereagiranje ostatka čovječanstva. Koliko puta smo se pitali ‘Kako je moguće? Zar svijet ne vidi? Zar životi naše djece manje vrijede?
Uzevši u obzir razmjere stradanja, u Bosni i Hercegovini teška sudbina naroda Rohinja i genocid koji se provodi nad njima, medijski su gotovo prešućeni. S druge strane, humanitarne organizacije su relativno brzo reagirale i animirale građane BiH na hitno prikupljanje pomoći koju će dostaviti prognanim Rohinjama.
Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM, a Odbor za pomoć narodu Rohinja IZ-e u BiH će nakon završetka akcije javnost upoznati o detaljima. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače. Bošnjaci su iskazali svoju solidarnost s onima koji su u nevolji, kao što su pokazali i da znaju da pored konkretne pomoći, tešku sudbinu olakšava i to da neko, ipak, misli na vašu djecu. Da u košmaru genocida i stradanja postoje i oni kojima niste ‘drugi’ po raznim osnovama: rasi, religiji ili grupi. Bošnjacima je narativ o ‘drugom’ kao predtekst za katastrofu zastrašujući, jer su nam njegove posljedice poznate. Taj narativ o „drugima“ sve češće, opet, čujemo i u Evropi, u kojoj istovremeno ponavljaju slogan ‘nikad više’ o nedopustivosti još jednog genocida. Evropi u kojoj je Njemačka naprimjer, u toku samo nekoliko mjeseci i pored protesta drugih članica Evropske unije prihvatila milion muslimanskih izbjeglica, ali isto tako Evropi u kojoj je nedavno milion ljudi stajalo na državnoj granici Poljske u molitvi za zaštitu kršćanskog identiteta Evrope; u kojoj se ‘drugi’ percipiraju kao muslimani i u kojoj ekstremna politička desnica bilježi sve veći uspjeh.
Ako je tačno da, u osnovi, sebe upoznajemo kroz odnos prema ‘drugom’, koga to u očima svoje djece ili u ogledalu sopstvenog identiteta mogu vidjeti oni koji osmišljavaju i vode procese označavanja, dehumanizacije, progona, zatvaranja, silovanja i ubijanja ‘drugoga’?