Printaj ovu stranu

Kome i zašto nije odgovaralo da se u BiH procesuira 850 haških predmeta?

Autor: Amir Ahmić Novembar 15, 2018 0

Nakon kraha Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina, predložena je tzv. Revidirana državna strategija, bez da je urađena ikakva analiza uzroka koji su doveli do njenog propadanja, a što je bio ključni preduvjet za bilo kakvo revidiranje.

Ne čudi stoga što svi nerješeni problemi ostaju, među kojima prije svega pitanja dvojnog državljanstva osumnjičenih i presuđenih ratnih zločinaca koji zaštićeni dvojnim državljanstvima sigurnost pronalaze u Srbiji i Hrvatskoj. Nova strategija ne rješava ni probleme regionalne suradnje, iako su Hrvatska i Srbija donijele niz zaključaka, odluka, pa i zakona, kojima je usporen i spriječen progon onih koji su počinili zločine u BiH – počevši od primjene restriktivnog krivičnog zakonodavstva do političkih, čak najviših državnih odluka, kojima se sprečava suradnja sa Bosnom i Hercegovinom – čime su protokoli o suradnji, potpisani između tužiteljstava u regionu (p)ostali “mrtvo slovo na papiru”. Uz brojna druga neriješena pitanja, kao što su prioriteti u procesuiranju, način budućeg finansiranja, nejasnoće oko rokova, odgovornost u slučaju ponovnog kolapsa, posebno nezadovoljstvo zbog predložene tzv. Revidirane strategije izazvano je ponovnim ignoriranjem, od strane autora, predmeta kategorije “A” Pravila puta Rimskog sporazuma. I dok Srbija i Hrvatska, kroz ustavno-pravni, krivični, a posebno politički sistem postaju države zaštitnice ratnih zločinaca u kojima su oni “nacionalni heroji”, zahtjevi Ministarstva pravde BiH – na čijem čelu je ministar Josip Grubeša čiji će mandat, sigurno je, ostati obilježen po premještanju zločinca Marka Radića u Hrvatsku gdje mu je kazna izrečena u BiH za zločin protiv čovječnosti smanjena skoro duplo – za usvajanje tzv. Revidirane državne strategije, podržani i od većine predstavnika međunarodne zajednice, postaju sve uporniji i glasniji čime su izazvali otpore udruženja žrtava i brojnih pojedinaca, što je dovelo do zastoja u njenom usvajanju, ali i ponovo u javnosti aktualiziralo pitanje oko 850 predmeta koje je Haški tribunal 2004. godine prebacio Tužiteljstvu BiH. Koliko je tih predmeta okončano? Koliko je bilo presuda, koliko oslobađajućih odluka, u koliko njih se vodi istraga? Koja je struktura tih predmeta? Samo su neki od odgovora koji se traže prioritetno od Tužiteljstva BiH (godinama), no sudeći po zadnjem izvještaju OSCE-a, iako tvrde da ih je većina završena navodeći neke okvirne procjene, sudbina većine ovih predmete, koji se vode pod oznakom “A”, nepoznata je – osim Tužiteljstvu BiH koje ih je prije nekoliko godina pohranilo u svoje arhive. Zašto su bitni predmeti s haškom oznakom “A”, ali i drugim oznakama dobijenim Pravilima puta? Kako su uopće nastala Pravila puta i, sad očito i zaboravljeni, Rimski sporazum? Koja je bila procedura davanja oznaka predmetima? Koliko je takvih predmeta i s kojim oznakama Haški tribunal prebacio BiH? Gdje su ti predmeti i šta je bilo sa njima? Na ova pitanja u iscrpnoj analizi za avangardu odgovore daje Amir Ahmić, dugogodišnji bošnjački oficir BiH za vezu s Haškim tribunalom.

Države potpisnice Dejtonskog sporazuma 18. februara 1996. zaključile su tzv. Rimski sporazum. U paragrafu 5. Sporazuma (“Suradnja na području ratnih zločina i poštivanja ljudskih prava”), navele su: “Osobe, osim onih koje su već optužene od strane Međunarodnog tribunala, mogu biti uhapšene i pritvorene zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava samo na osnovu prethodno izdate naredbe, naloga ili optužnice koje je Međunarodni tribunal pregledao i ocijenio da su u skladu sa međunarodnim pravnim standardima.” 

Uputstva Tužiteljstva ICTY-a

Osnovni razlog da predmete pregleda Tužiteljstvo ICTY-a bio je da se spriječe nekontrolirana i politički motivirana hapšenja i krivični progon u zemljama bivše Jugoslavije, a čime bi se dodatno ojačao i unaprijedio i Dejtonski sporazum. Nakon toga je Tužiteljstvo ICTY-a izradilo posebni akt kao Uputstvo stranama u postupku za podnošenje predmeta ICTY-u (1), a Dom za ljudska prava BiH i Vrhovni sud FBiH suglasili su se da se postupak pod nazivom Pravila puta može primjenjivati kao domaći zakon. (2)  

U Uputstvu Tužiteljstva ICTY-a decidno je navedeno da se dostavljeni predmeti moraju odnositi i predstavljati teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava/TKMHP/, odnosno zločin koji je u nadležnosti ICTY-a, te da se neće razmatrati predmeti koji sadrže materijale pribavljene metodama kojima je prekršeno međunarodno pravo, ili u čiju pouzdanost je moguće posumnjati. Tužitelj ICTY-a se obavezao da će se služiti istim kriterijumima koji su postavljeni i koji se primjenjuju za predmete koji se vode pred ICTY, i od država potpisnica zahtijevao je uvjerljive i pouzdane dokaze, direktno dostupne iz najmanje dva izvora.

Sve zahtjeve za razmatranje predmeta države potpisnice – Bosna i Hercegovina, Savezna Republika Jugoslavija (poslije Srbija) i Hrvatska – po Uputstvu ICTY-a trebale su slati u sjedište ICTY-a, ili preko ureda ICTY-a u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Tužitelj ICTY-a je nakon razmatranja, stranu koja je podnijela predmet, pismeno obavještavao o nalazima pregleda, a prije slanja zvaničnog odgovora tužitelj je mogao tražiti dodatni materijal. U odgovorima je zauzimao stav o tome da li po međunarodnim standardima postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je osoba na koju se odnosi zahtjev počinila teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, a mogao je čak tražiti i ustupanje premeta ako je smatrao da se radi o predmetu koji se treba voditi pred ICTY. (3)

Rimski sporazum, odnosno Pravila puta, međunarodni je ugovor koji je odražavao volju vlasti iz BiH, SRJ i Hrvatske, predstavnika međunarodne zajednice i predstavnika ICTY-a. Pravila puta su realizirana od 1996. do 1. oktobra 2004. godine, kada su predmeti i ovlaštenje  glavnog tužitelja ICTY-a predati u nadležnost glavnom tužitelju BiH, odnosno Tužiteljstvu  BiH. Procedura pregleda predmeta Pravila puta uvažavala je najviše međunarodne standarde: unutar Tužiteljstva ICTY-a od 1996. do 2004. sadržavala je nekoliko nivoa razmatranja koja su bila povezana i subordinirajuća kako bi se dobili najprofesionalniji odgovori u povodu dostavljenih predmeta. Čak je realiziran pregled Pravila puta i za neke pravosnažno izrečene presude domaćih sudova, od kojih su neke bile i smrtne kazne. (4) 

Iako su pored BiH, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija i Hrvatska potpisale Rimski sporazum, implementaciju Pravila puta nikad nisu sprovele vlasti SRJ (Srbije) i Hrvatske. 

Rezultati pregleda po Pravilima puta

Po rezultatima pregleda Pravila puta, od ukupnog broja prijavljenih osoba iz BiH samo ih je oko 24 odsto koje su označene oznakom “A”, odnosno osoba protiv kojih je mogao biti proveden postupak hapšenja ili je mogla biti podignuta optuznica. (5) Upravo navedeni postotak od 24 odsto govori o rigoroznim standardima kontrole i pregleda predmeta Pravila puta u pogledu davanja saglasnosti za krivično procesuiranje u BiH i regionu.

Primjenjujući međunarodne standarde osoblje Tužiteljstva ICTY-a pregledalo je 1.419 predmetnih spisa koji se odnose na 4.985 osumnjičenih i dalo mišljenje da li je sakupljeno dovoljno dokaza za dalje postupanje u ovim predmetima. Na press konferenciji, održanoj 29. septembra 2004. u ICTY (obavještavanje javnosti o zatvaranju projekta Pravila puta), navedeno je da je iz BiH od 1996. do 2004. prijavljeno 5.908 osoba. Od toga su Bošnjaci prijavili 3.792 osobe, Hrvati 1.396, Srbi 719. Pozitivno mišljenje tužitelja ICTY-a za krivično gonjenje dato je za 865 osoba iz BiH (oznaka “A”), za 2.375 osobe je odlučeno da ne postoje dokazi za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava (oznaka “B”), a za 691 (oznaka “C”) traženi su dodatni dokazi. Predmeti koje Tužiteljstvo ICTY-a nije uspjelo pregledati, također su prebačeni u nadležnost Tužiteljstva BiH, a po dostupnim informacijama radilo se o oko 2.300 osoba. 

U radu Davida Tolberta i Aleksandra Kontića, dugogodišnjih radnika ICTY-a, iz 2009. godine, pod nazivom The ICTY: Transitional Justice, the transfer of cases to National Court, and lessons for the ICC, navedeno je da je pregledano oko 1.072 predmeta, izdato ukupno 5.868 standardnih oznaka za 3.360 osoba, i to 1.561 oznaka “A” jer je u nekim slučajevima  sudjelovalo više od jednog osumnjičenog i neki osumnjičenici su, navodno, uključeni u više kaznenih djela), 2.983 oznaka “B”, 1.197 oznaka “C”, 12 oznaka “D”, 95 oznaka “E”, 4 oznake “F” i 16 oznaka “G”. 

Prema Izvještaju OSCE-a, od 1996. do 2005. godine, odnosno do momenta transfera predmeta Pravila puta od strane ICTY-a u BiH, 54 predmeta s oznakom “A” protiv 94 optužena došla su do faze glavnog pretresa na sudovima u BiH. Ovo predstavlja oko 11 odsto predmeta koje je Haški sud vratio u BiH, a imaju oznaku “A”, s tim da su se od toga samo dva vodila u RS-u. Ostali predmeti su se procesuirali u Federaciji BiH. Izrečena je 41 pravosnažna presuda (18) za 50 optuženih (27 Bošnjaka, 6 Hrvata i 17 Srba) od kojih je 30 osuđeno (14 Bošnjaka, 3 Hrvata i 13 Srba). Kazne zatvora su se kretale od 6 mjeseci do 20 godina. Pored ovih, 17 predmeta koji se odnose na 39 optuženih (23 Bošnjaka, 9 Hrvata, 7 Srba) bilo je u postupku po žalbi ili je vraćeno prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Šteta prouzrokovana Pravilnikom i Orjentacionim kriterijima Tužiteljstva BiH

Prema Izvještaju Tužiteljstva BiH za 2005. njihov Poseban odjel za ratne zločine izvršio je pregled i ocjenu haških predmeta u skladu s Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina i Orjentacionim kriterijima za osjetljive predmete Pravila puta, (6) pregledano je 746 predmeta sa standardnom oznakom “A” od kojih je 206 ocijenjeno kao “vrlo osjetljivi”, 194 su u fazi istrage, a protiv 12 lica je podignuta optužnica i ti predmeti su zadržani u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH, radi daljeg procesuiranja. Za “vrlo osjetljive” predmete, sukladno članu 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, podneseni su Sudu BiH prijedlozi za preuzimanje tih predmeta. U većini slučajeva Sud BiH je donio odluku o njihovom preuzimanju i daljem procesuiranju. 

Prilikom izrade Državne strategije BiH za rad na predmetima ratnih zločina Radna grupa je koristila broj od  877 osoba s oznakom “A”, s oznakom “B” (nedovoljno dokaza) 2.389, a s oznakom “C” za 702 lica. Nakon usvajanja Državne strategije (decembar 2008), Tužiteljstvo BiH je u aprilu 2010. izvijestilo o postojanju 1.381 predmeta ratnih zločina koji se odnose na 8.249 osumnjičenih osoba, a koji su se nalazili u radu kod 17 tužiteljstava (u BiH) koji procesuiraju predmete ratnih zločina – što je puno manje od procjene iz 2007. kada se govorilo o 13.000 do 17.000 počinitelja. (7)

Do decembra 2012. u bazu je uneseno ukupno 690 predmeta i to kategorije I (predmeti koji bi se trebali završiti u roku od 7 godina) i 434 predmeta protiv 3.090 osoba kategorije II (predmeti koji bi se trebali završiti u roku od 15 godina). Od 2005. do 2009, odnosno do usvajanja Državne strategije, podignuto je 116 optužnica protiv 186 lica, od toga je Tužiteljstvo BiH podiglo 69 optužnica protiv 107 lica, odnosno oko 60 odsto svih optuženja u BiH. Krajem 2015. Justice Report je izvjestio da je od usvajanja Državne strategije BiH ukupno optuženo 750 lica, a obustavljen je postupak protiv njih 2.110. 

Orijentacione kriterije za osjetljive predmete Pravila puta BiH s ciljem odabira predmeta koji će se procesuirati pred sudovima u BiH, Tužiteljstvo BiH je usvojilo 1. oktobra 2004, a 28. decembra 2004. oni su postali sastavni dio Pravilnika o pregledu predmeta ratnih zločina. Pravilnik je definirao uslove i pravila za pregled predmeta ratnih zločina i primjenu orijentacionih kriterija “osjetljivih” predmeta, te utvrdio obaveze i odgovornosti svih tužiteljstava u BiH. U Informaciji o radu Tužiteljstva (februar 2005) navode se četiri vrste predmeta: 1. Predmeti koji potpadaju pod pravilo 11. bis Pravilnika o postupku i dokazima ICTY-a (potvrđivanje optužnice ICTY-a proslijeđene nacionalnim pravosuđima); 2. Ustupljene nezavršene istrage ICTY-a; 3. Predmeti Pravila puta i 4. Predmeti koji nikada nisu ustupljeni ICTY-u.

U članu 1. tačke 2 Pravilnika bila je sadržana odrednica koja je presudno i odlučujuće uticala da se rad na predmetima ratnih zločina u početnoj fazi, ali i kasnije (do danas) dovede do zastoja, neefikasnog progona ratnih zločinaca, pa čak i do pravnog apsurda: “U smislu ovog Pravilnika predmeti ratnih zločina su svi predmeti ratnih zločina koji nisu bili predmet procesuiranja pred ICTY, UKLJUČUJUĆI I ONE PREDMETE RANIJE DOSTAVLJENE JEDINICI PRAVILA PUTA PRI ICTY.” Ovim je Tužiteljstvo BiH iznova započelo pregled SVIH predmeta koji su 8 godina bila na pregledu u Tužiteljstvu ICTY-a shodno Pravilima puta Rimskog sporazuma, čime je Pravilnik vratio BiH najmanje 8 godina unazad, odnosno na početak 1996. godine. Formalno i faktički Tužiteljstvo BiH (2004/5 počelo da uspostavlja svoju strukturu kada je i osnovano kao i Sud BiH) je samo sebi dalo zadatak da ponovo pregleda već pregledane predmete kroz projekat Pravila puta, umjesto da se fokusira prioritetno na predmete “A” kategorije koje je ICTY izdvojio i dao suglasnost sa krivično procesuiranje. 

Razradu ovoga nalazimo i u članu 6. stav 2 Pravilnika u kojem Tužiteljstvo BiH jasno navodi da su predmet pregleda “i predmeti prethodno pregledani i usaglašeni sa međunarodnim pravnim standardima” KOJI NE NUDE DOVOLJNO DOKAZA za osnove sumnje da se vjeruje da je osoba, protiv koje se vodi istraga, počinila teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Ovo znači da su se ponovo pregledali svi predmeti uključujući i predmete kategorisane oznakom “B”, odnosno predmeti gdje je ICTY utvrdio da ne postoji dovoljno dokaza, a takvih predmeta u ukupnoj strukturi koju je pregledao ICTY kroz Pravila puta je bilo preko 50 odsto. 

Ako bi se ovaj član tumačio ekstenzivno, onda je podrazumijevao i pregled predmeta s oznakom “C” gdje su se tražile dodatne informacije od strane koja je podnijela zahtjev da bi ICTY mogao zauzeti stav shodno uputstvima Pravila puta. Na ovaj način Tužiteljstvo BiH se obavezalo 2004. da pregleda i oko 75 odsto predmeta koji “ne nude dovoljno dokaza”, a koje je prethodno pregledalo haško Tužiteljstvo kroz Pravila puta. Sve to je za posljedicu imalo zastoj u progonu, i onda 2008. godine stvaranje i usvajanje, rekao bih iznuđene, državne strategije koja nije otklonila posljedice ovakvog djelovanja tadašnjeg državnog tužitelja, što je, opet, odlučujuće djelovalo na zastoj i probijanje rokova u državnoj strategiji.

U Izvještaju Tužiteljstva BiH za 2004. navodi se da će se pregledati i ocjenjivati 1.075 predmeta s 9.711 osoba Pravila puta, što je bila formalno i suštinski blokada svakoga profesionalnog i efikasnog pristupa. 

Zastoj u progonu ratnih zločinaca 

Postavlja se pitanje zašto je Tužiteljstvo BiH u istu ravan stavilo predmete oznaka “A” s predmetima oznaka “B” i “C”, odnosno dalo uputstvo da svi predmeti pregledani od strane Pravila puta imaju isti tretman i pristup. Već tada se moglo pretpostaviti da će automatski doći do blokade, jer tužiteljstva u BiH, ali i kompletno prevosuđe, nije bilo kadrovski osposobljeno, a nedostajala je i uvezana i osposobljena infrastruktura. Zašto je onda uopće i bio uspostavljen međunarodni ugovor i Pravila puta kada je Tužiteljstvo BiH po istom principu i metodi počelo ispočetka da pregleda sve predmete prethodno pregledane? Kome i zašto nije odgovaralo da se Tužiteljstvo usredsredi na oko 850 ili 1.511 oznaka “A”, a možda i predmete s oznakom “C”, gdje je trebala samo dopuna dokaza? Zašto je trebalo da se ponovo pregledaju predmeti “B” kategorije, ako su Tužiteljstva i agencije od 1996. do 2004, dok su trajala Pravila puta, samo u zanemarljivom broju slučajeva podnosili nove dokaze nakon što je jedinica Pravila puta neki predmet označilo oznakom “B”? 

Jedan od ciljeva Pravila puta je bio spriječavanje samovoljnog hapšenja, pritvaranja i osiguranje slobode kretanja. Ako je haško Tužiteljstvo na najprofesionalniji način pregledalo dokaze koje su “strane” slale, i ako je svoje stavove formiralo isključivo na osnovu predatih dokaza strana u postupku, zašto je bilo potrebno ponovo pregledati nekoliko hiljada predmeta označenih oznakom “B” i tako napraviti “usko grlo” u progonu ratnih zločinaca u BiH? 

OSCE se u svom Izvještaju iz 2010. referirao na navedeni Pravilnik Tužiteljstva BiH, navodeći da je cijeli projekat Tužiteljstva BiH da ponovo kreira Pravila puta problematičan, te da je nastupilo kašnjenje u progonu zločinaca.

Imajući u vidu zastoj u progonu ratnih zločinaca OHR je krajem 2007. zahtjevao od Ministarstva pravde BiH pokretanje aktivnosti na strateškom prevazilaženju katastrofalne situacije u pogledu progona ratnih zločinaca u BiH. Ministarstvo pravde BiH je formiralo radnu grupu (18 članova) s osnovnim zadatkom da pronađe rješenje u pogledu raspoređivanja predmeta i određivanja prioriteta u njihovom procesuiranju. 

U svom godišnjem izvještaju za 2008. Tužiteljstvo BiH navodi da su osnovni razlozi za opredijeljenje za izradu Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina (Strategija): postojanje velikog broja neriješenih predmeta ratnih zločina, nepostojanje jedinstvenih i egzaktnih podataka o broju i prirodi otvorenih predmeta ratnih zločina, neujednačenost sudske prakse u predmetima ratnih zločina koji se vode pred sudovima entiteta, Brčko Distrikta i Sudom BiH, nedostaci u upravljanju predmetima ratnih zločina od 2003. od kada se primjenjuje novo krivično zakonodavstvo kojim je propisana isključiva nadležnost Suda BiH, odnosno Tužiteljstva BiH, nekonzistentna praksa pregleda, preuzimanja i ustupanja predmeta ratnih zločina između Suda i Tužiteljstva BiH i drugih sudova i tužiteljstava, nedostatak usaglašenih kriterija za ocjenu osjetljivosti i složenosti predmeta, nezadovoljavajući stepen suradnje na regionalnom nivou u radu na predmetima ratnih zločina, te nedovoljna podrška i zaštita svjedoka i žrtava u predmetima ratnih zločina na sudovima i tužiteljstvima širom BiH. Ovim je i Tužiteljstvo BiH indirektno “priznalo” da su Pravilnik i Orijentacioni kriteriji bili “omča oko vrta” bilo kakvom ozbiljnijem progonu ratnih zločinaca. Državna strategija je je usvojena od strane Vijeća ministara BiH u decembru 2008.

U izvještaju upućenom Vijeću sigurnosti UN-a 2015. Serge Bramertz, glavni tužitelj ICTY-a, alarmanto je ukazivao da ciljevi Državne strategije neće biti ispunjeni: “Provođenje DSRZ-a i dalje se prilično odgađa, a veliki broj neriješenih predmeta i dalje čeka procesuiranje. Nakon sedam godina, jasno je da neće biti ispunjeni ciljevi Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, a takav ishod sve češće izaziva apatiju i ogorčenje umjesto kritičkog promišljanja i obnovljene riješenosti.”

Interesantno je kako su tretirani predmeti Pravila puta prilikom izrade Državne strategije. U pripremi Strategije naglašeno je da su predmeti označeni s oznakom “A” Pravila puta pregledani od strane Tužiteljstva BiH, bez učešća Suda BiH ili entitetskih tužiteljstava. Definirajuci status predmeta “A”, u izradi Strategije je naglašeno da su ocjenjivači ICTY-a površno pregledali predmete, bez sprovođenja bilo kakve nezavisne istrage ili procjene onoga sto se navodi u dokumentima. Čak je naglašeno da svi predmeti sa oznakom “A” neće postati optužnice, niti će proći pažljivi pregled. Referirajući se na raniju odluku Tužiteljstva BiH u vezi sa 202 predmeta “A” oznaka, koji su kao vrlo osjetljivi zadržani u Tužiteljstvu BiH, naglašeno je da navedeni predmeti mogu, ali i ne moraju završiti optužnicama i suđenjima. Na ovaj način je, između ostalog, bila “zapečaćena” budućnost državne strategije za progon ratnih zločinaca.

Također, prilikom izrade Državne strategije nije se otklonio jedan od ključnih razloga blokade ranijeg rada pravosuđa BiH na predmetima Pravila puta, odnosno ponovo su u istu procesnu ravan stavljeni predmeti s oznakom “B” gdje nije postojalo dovoljno dokaza. Prema Strategiji radilo se o 2.389 predmeta i naglašeno je da će za neke predmete oznake “B” biti sprovedena istraga. Državna strategija BiH nije izoliran projekat u kojem je neka od institucija u BiH “odgovorna” za funkcioniranje ili nefunkcioniranje Državne strategije, iako se čini da se fokus uglavnom prebacuje na Tužiteljstvo BiH. Državna strategija je, prije svega, “vlasništvo” Bosne i Hercegovine i tiče se svih, a prevashodno onih koji su institucionalni dio Državne strategije i na prvom mjestu žrtava. 

U posljednjem izvještaju OSCE-a, iz septembra 2018. godine, pod nazivom Zapažanja o Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina i Nacrtu revidirane strategije iz 2018.  godine, uključujući predmete “kategorije A” Pravila puta, OSCE navodi da “Misija razumije veliko interesovanje javnosti za predmete ’kategorije A’ s obzirom na to da je prema procjeni Tužilaštva MKSJ-a ocijenjeno da su dostavljeni dokazi u ovim predmetima dostatni za podizanje optužnice”: “... od više od 800 lica koji su identificirani kao mogući počinioci u predmetima ’kategorije A’ u vrijeme usvajanja Strategije, Tužilaštvo BiH je do danas pokrenulo postupak u odnosu na više od 560 ovih lica.” Ukoliko se ovaj podatak uporedi s onima u izvještaju OSCE-a iz 2005. vidljivo je da nema nikakvih podataka o strukturi predmeta, niti o tome kako su okončani, odnosno u kojoj su fazi sada.

Serge Brammertz, u svom izvještaju iz maja 2018. naveo je da “još uvijek nije postignut značajan napredak u rješavanju tzv. ’Pravila o putu’ predmeta koje je prvobitno razmatralo Tužiteljstvo Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji su od strane Tužiteljstva Bosne i Hercegovine i Tužiteljstva Mehanizma zajednički identificirani kao važni prioriteti za djelovanje.” 

Raduje informacija da je gđa. Gordana Tadić, v.d. glavnog tužitelja, za razliku od prethodnih tužitelja, privela kraju prikupljanje informacija o predmetima “A” kategorije, što treba pozdraviti. Naravno, bilo bi veoma značajno da se navedene informacije, generalno struktuirane, saopće i javnosti i upoznaju sa njima predstavnici žrtava.

Budućnost progona ratnih zločinaca u BiH

Prioriteti u procesuiranju su ključ u realizacije državne strategije. Kako doći do prioriteta? Uspostavljanje prioriteta ne znači da bi rad na drugim, “manje važnim” predmetima bio obustavljen ili zapostavljen. Upravo se za predmete koji nisu, ili neće biti prioritet, treba uspostaviti posebna strategija, odosno strategija prebacivanje na niže nivoe, što je i do sada bila praksa, ali koja nije funkcionirala. Ne mogu svi predmeti biti prioritet, jer su se tako prouzrokovala velika i nerealna očekivanja i žrtava i javnosti. Prije svega postavlja se pitanje sudbine svih predmeta oznaka “A” Pravila puta.

Projekat Pravila puta nije na advekatan način iskorišten od državnih organa BiH. Ukupni problemi nastali zbog lošeg organiziranja sistema prioriteta u 2004. kroz Pravilnik i Orijentacione kriterije prouzrokovali su dalekosežne posljedice na progon ratnih zločinaca u BiH i regionu. Odgovornost u zastoju progona ratnih zločinaca od 2004, i Državne strategije, snosi i dio međunarodne zajednice. Nejasno je kako rezultati jednog međunarodnog sporazuma kakav je Rimski sporazum i s tim u vezi Pravila puta nisu našli adekvatno mjesto u okviru UN-a ili EU u određivanju prioriteta u radu pravosudnih organa BiH. (8) Iako je VS UN podržalo prebacivanje predmeta ICTY-a (predmeti 11 bis) i nezavršenih istraga ICTY-a na pravosuđe u regionu i u BiH, niko u međunarodnoj zajednici nije smatrao da se projekat Pravila puta treba ugraditi u buduću strategiju za rad pravosudnih organa u BiH i napraviti prioritete. 

Nije kasno ni sad, na temelju postojećih propisa da UN i EU, uz suradnju s ICTY, da se pomogne u sastavljanju prioritetnih lista i organiziranju sistema krivičnog progona ratnih zločinaca, i ne samo u BiH. Bez podrške UN-a i EU nastavak progona ratnih zločinaca je neizvjestan. Ovo je posljednja prilika da se uredi strategija progona ratnih zločinaca, a pomoć međunarodne zajednice jeste potrebna u cilju pronalaska adekvatnih rješenja i pomoći državi BiH. 


(1)       Procedura i Uputstvo stranama za podnošenje predmeta ICTY-u u skladu s mjerama dogovorenim 18.2.1996. (Pravila puta), zvanično dostavljena BiH 1996. godine od strane ICTY-a.

(2)       OSCE, Suđenje ratnih zločina na sudovima u BiH/Napredak i prepreke, mart 2005, http://www.oscebih.org/documents/osce_bih_doc_2010122311024992cro.pdf

(3)       Standardizirane oznake kojima se služio tužitelj ICTY-a su bile: A, B, C, D, E, F i G. Oznaka A značila je da postoji dovoljno dokaza po međunarodnim standardima za osnovanju sumnju da je osoba počinila TKMHP; B –  da ne postoji dovoljno dokaza; C – tužitelj ICTY-a nije u mogućnosti dati mišljenje bez dodatnih dokaza; D –tužitelj ICTY-a namjerava zatražiti ustupanje premeta; E – predmet ne spada u nadležnost ICTY-a; F – da postoji dovoljno dokaza, ali da bi inkrimisana osoba mogla biti važan svjedok u postupku koji se vodi pred ICTY; G – da ne postoji dovoljno dokaza za određeno krivično djelo iz oblasti TKMHP, ali da tužitelj ICTY-a smatra da postoji dovoljno dokaza da se opravda pokretanje postupka za drugo krivično djelo. 

(4)       Od 1993. i 1995. godine vojni sud  u Orašju je u odsustvu osudio 47 osoba optuženih za ratne zločine i tom prilikom izrekao i nekoliko  smrtnih kazni. Nakon  pregleda od strane jedinice Pravila puta, 42 predmeta su dobila oznake B ili C, a 5 predmeta oznaku A.

(5)       Različiti su brojčani pokazatelji rezultata Pravila puta (što je u nastavku podrobnije objašnjeno).

(6)       Orjentacioni kriteriji za osjetljive premete Pravila puta sačinjen od strane Tužiteljstva BiH 12.10.2004. i  Pravilnik o pregledu predmeta ratnih zločina 28.12.2004, također sačinjen od strane Tužiteljstva BiH, http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/Informacija_04.pdf

(7)       OSCE, Postizanje pravde u BiH, Procesuiranje predmeta ratnih zločina od 2005-2010, maj 2011, http://www.osce.org/hr/bih/108106?download=true

(8)       Postoje određeni stavovi i mišljenja da se Rimski sporazum, a samim tim i projekat Pravila puta mogu smatrati internim sporazumom, a ne međunarodnim ugovorom, koji se odnosio samo na Bosnu i Hercegovinu.

Povezani članci (po oznakama)