“Studija pokazuje da su u procesu iskorjenjivanja ekstremizma emancipirani umovi ujgurskih žena iz Xinjianga, promovirani rodna ravnopravnost i reproduktivno zdravlje, pa tako one više nisu mašine za proizvodnju beba. Sada su više samopouzdane i neovisne.”
Članak retorički i sa ogromnom dozom ponosa predstavlja sterilizaciju ujgurskih žena kao oblik modernog feminizma i izuzetan primjer masovne emancipacije žena u roku od samo par godina. Kineska administracija se predstavlja kao super heroj koji spašava Ujgurskinje od ideologije zlih ekstremista koji od njih prave mašine za rađanje budućih terorista. Žrtvovanjem reproduktivnih sposobnosti u ime zakona i za dobrobit nacije, žena (p)ostaje druga vrsta mašine, a i druga vrsta jezičke igre, neka nova metafora.
Time se ujgurske žene, kao što je historija zabilježila u brojnim drugim zemljama, postavljaju u političku poziciju između dvije vatre. Iznova nailazimo na problem koji je postkolonijalna feministkinja Gayatri Spivak opisala pitanjem “Can the subaltern speak?” (Imaju li potčinjeni glas?).
Žene su istovremeno i problem i rješenje, simbolično i konkretno.
Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju Preporoda