Šta je pokrenulo ovaj talas muhadžira? Kako izgleda njihov put? Da li se katastrofa mogla spriječiti? Šta se može učiniti za muhadžire da bi im se ublažile njihove muke i patnje?

Sve je započelo sa takozvanim arapskim proljećem, kada su na hiljade nezadovoljnika protestirali protiv svojih vlada smatrajući ih jedinom preprekom ka napretku i izlazu iz ekonomske i političke krize. Gledajući iz današnje perspektive arapsko proljeće se preobrazilo u zimu i ni jednoj zemlji nije donijelo očekivani boljitak, jer iza tog pokreta nije stajao konkretan program, dugoročni plan kao ni adekvatan potencijal kojim bi se reforme sprovele. Dašak arapskog proljeća je zahvatio i Siriju gdje su izbili sukobi između vladi lojalne vojske i takozvanih pobunjenika da bi se usljed žestine borbi, koristeći se vakumom koji je nastao na području Sirije i Iraka pojavila i „Islamska vojska“ (ISIL) koja je dodatno zakomplicirala ionako konfuzno stanje na tom području. Rat ne štedi nikoga. Na sve strane smo mogli da vidimo krvave scene razaranja, masakra i krvoprolića. Jedni su počeli da bježe od represije Bešaru odanih snaga, drugi od odmazde ISIL-a.

U tim procesima svakako da prednjači Njemačka koja zbog svoje jake ekonomije, političke stabilnosti, socijalne sigurnosti i neutralnih sudskih organa je postala „Obećana zemlja“ za preko 90% muhadžira.

 

Na početku su muhadžiri nastojali da izbjegnu od ratnih dešavanja, do susjednih teritorija ili susjedne zemlje, međutim, uvidjevši da se ratna dešavanja šire i da poprimaju veće dimenzije te da je povratak u mjesto stanovanja postao upitan kao i da se ratnim dešavanjima ne nazire kraj, veliki broj muhadžira se odlučio na put očaja. Put ka Zapadu, a ne put ka Istoku ili Jugu. Zašto baš Evropa? Zašto ne Saudijska Arabija? Zašto ne Katar, Kuvajt ili Bahrejn? Koliko god govorili o Evropi u negativnom svjetlu, o nedostaku morala, o pretjeranoj seksualnoj slobodi, o njenim nastranostima, ipak Evropa je uspjela da izgradi demokratski sistem koji svakom čovjeku bez obzira na njegovu rasu, vjeru ili porijeklo garantuje dostojan način života gdje su njegova osnovna ljudska prava zagarantovana. U tim procesima svakako da prednjači Njemačka koja zbog svoje jake ekonomije, političke stabilnosti, socijalne sigurnosti i neutralnih sudskih organa je postala „Obećana zemlja“ za preko 90% muhadžira.

Najčešći način koji se koristio da bi se došlo u zemlje Zapadne Evrope je bio putem krijumčara ljudima koji su za svoje usluge debelo naplaćivali i koji su obećavali blagostanje svakom onom ko se domogne Zapada. Na put očaja su krenuli kako odrasli, muškarci i žene tako i djeca. Put kojim su krenuli je vodio u neizvjesnost. Na tom putu mnogi su gubili svoje živote. Svijest se zgrozio kada je kod Beča otkrivena hladnjača u kojoj se nalazio 71 leš muhadžira koji su krenuli ka Evropi, ali su se usljed nedostatka vazduha udavili ne dočekavši da njihova noga kroči na tlo „Obećane zemlje“. Također je bio šokantan prizor dječaka iz Sirije kojeg je more izbacilo na obali Turske. Dječak koji je sanjao da se igra u miru, da ne sluša prolamujuće zvuke granata, da sluša uspavanke, da ide u školu i da se raduje životu.

Sam dolazak do Grčke kao prve zemlje koja pripada Evropskoj uniji je veoma riskantan. Najčešće su muhadžiri dolazili na prepunim gumenim čamcima koji bi se prevrtali usljed težine, ili bi motori otkazivali te bi plutali sve dok ih ne bi otkrili i doveli do obale. U strahu da ih ne vrate u „Džehennem“ iz kojeg su došli, muhadžiri su bušili čamce sa kojima su došli ostavljajući iza sebe prsluke za spasavanje. Grčka ostrva Kos i Lesbos su postala najčešća meta muhadžira, ali dolazak do njih je samo jedna petina željene etape puta. Muhadžiri su smještani u zajedničke prihvatne centre koji su bili prenapučeni tako da su mnogi noći i dane provodili pod vedrim nebom. Iz Grčke se nastavljalo dalje u pravcu Makedonije. Glavni cilj je bio grad Đevđelija iz kojeg bi se vozom nastavljalo do Beograda a iz Beograda prema Mađarskoj.

Jedina zemlja koja je napravila zid duž svoje granice sa Srbijom je Mađarska koja je kao i mnoge druge zemlje nespremna dočekala talase na hiljade izbjeglica. Zid i bodljikava žica nije sprečavalo muhadžire da uđu na teritoriju Mađarske. Na hiljade njih se obrelo na željezničkoj stanici u Budimpešti kupujući karte za Beč, a zatim prema „Obećanoj zemlji“. Interesantna je politika Mađarske koje nas je načisto šokirala. Mađarska se pokazala krajnje nehumano praveći niz problema i otežavajući dalje putovanje iako je ona samo tranzitna zemlja. Bili smo svjedoci da je jedno vrijeme bilo dozvoljeno putovanje vozom svim onima koji imaju validnu kartu, da bi se željeznička stanica zatvorila pred muhadžirima i ispred nje postavila policija koja je sprečavala pristup do vozova. Očaj je rastao. Tenzije su se povećavale. Muhadžiri nisu htjeli da budu smješteni u sabirne centre, jer je to značilo udaljavanje od vozova u kojima su vidjeli svoju slamku spasa. Nakon toga smo ponovo bili iznenađeni ugledavši kolone muhadžira koji su pješke krenuli prema austrijskoj granici. Sve ove slike pogotovo nas Bošnjake su asocirale na ne tako davna vremena devedesetih godina kada su kolone Bošnjaka napuštale svoja rodna mjesta otiskujući se u bijeli svijet. Pored zida i bodljikave žice Mađarska ima namjeru da na granicu sa Srbijom postavi i vojsku koja bi onemogućila svaki ilegalni ulazak na njenu teritoriju. Da bi slika bila još potpunija i kako ne bi mislili da jedino Mađarska ima ovakav čudan odnos spram muhadžira Češka je izrazila svoju spremnost da primi stotinjak izbjeglica i to kršćana, muslimani ne dolaze obzir. Pitam se da li je ovakav odnos uvjetovan činjenicom da su preko 90% muhadžira muslimani? Da li bi se Mađarska, Češka, Poljska i druge zemlje drugačije odnosile da nisu u pitanju muslimani?

U Zapadnoj Njemačkoj 64% ispitanika se izjasnilo da mjere koje vlada poduzima su nedovoljne dok u Istočnom dijelu ta skepsa je još veća 78%.

Zemlje koje su dugi niz godina u dodiru sa strancima, čije društvo je multinacionalno, kao što je Austrija ili Njemačka pristupaju ovom problemu na sasvim drugačiji način. Njemačka dobro zna da je ona finalna destinacija većine muhadžira i užurbano se priprema za doček novog talasa muhadžira. Shodno statistici Evropske unije u prvih šest mjeseci je u Evropu došlo 370 000 muhadžira koji su po prvi put zatražili azil. Najveći broj muhadžira dolaze u Njemačku, zatim slijedi Austrija, Francuska i Švedska. Vrijeme obrade zahtjeva za azil varira od zemlje do zemlje kao i visina materijalnih primanja. U Italiji muhadžiri dobivaju samo osnovne stvari za život, dok Njemačka plaća do 359 € mjesečno kao i prenoćište. Odnos prema muhadžrima je različit kao i razlozi koji su ih nagnali na put hidžre. Sirijci bježe od građanskog rata, Iračani od ISIL-a, Eritrejci od totalitranog, vojnog režima, Kosovari zbog ekonomskih razloga. Najveći broj podnosilaca zahtjeva za azil bilježi Njemačka. Shodno podacima koje iznosi Focus br. 36/15, 29. avgust 2015, u Njemačkoj je u periodu od početka godine pa sve do jula zahtjev za azil podnijelo 195 723 osobe. Proces obrade podataka traje u prosjeku oko pet mjeseci a radna dozvola se dobiva nakon tri mjeseca.

I pored napora koje Njemačka vlada na čelu sa Angelikom Merkel čine, shodno anketi koju donosi Focus većina Nijemaca smatra da vlada mora više da učini kako bi broj od 800 000 muhadžira koji se očekuju u ovoj godini spremno dočekala. U Zapadnoj Njemačkoj 64% ispitanika se izjasnilo da mjere koje vlada poduzima su nedovoljne dok u Istočnom dijelu ta skepsa je još veća 78%. Ovo je veliki izazov za lokomotivu Evrope koja se shodno našem iskustvu pokazala kao dobar domaćin mnogim našim muhadžirima koji su uspjeli da ostanu u njoj ne kao azilanti nego kao punopravni građani ove zemlje.

Fazit iz svega ovoga jeste da svaka nesreća, katastrofa i nevolja ima jedan pozitivan učinak na one koji nisu izloženi tim nedaćama na taj način što budi u nama altruizam, solidarnost, suosjećanje kao i želju da pomognemo svim onima kojima je naša pomoć potrebna. Uključimo se i pomozimo onoliko koliko možemo i olakšajmo nevolje koje su zadesile muhadžire, jer smo i mi do jučer bili isti ti muhadžiri.