Printaj ovu stranu

Predsjednik Thomas Jefferson o muslimanima u SAD

Autor: Elvedin Subašić Decembar 22, 2015 0

Otkad postoje SAD u njima se nalazi i islam. Muslimani nisu došli u SAD, već su bili uključeni u koncept američkog građanskog društva od njenog utemeljenja

Dio američke javnosti i pojedini mediji pojednostavljuju opis islama, predstavljajući ga kao religiju Istoka koja nema poveznica s američkim društvom i poviješću Sjedinjenih Američkih Država. Uvidom u dokumentirane rasprave o tekstu Ustava SAD iz 18. stoljeća, očituje se želja Očeva osnivača SAD da i muslimani budu uključeni u koncept američkog građanskog društva kao ravnopravni građani, zajedno s drugim vjerskim zajednicama. Polazna tačka za ovu tvrdnju jesu Prvih deset amandmana na Ustav SAD i uvid u odnos Osnivača SAD prema islamu i muslimanima, koji je dokumentovano predstavljen u knjizi Thomas Jefferson's Qur'an: Islam and the Founders, američke univerzitetske profesorice Denise A. Spellberg.

 Prilikom popisa stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama građani se od 1950. godine ne ispituju koje su religije, ali prema različitim istraživanjima najveća vjerska zajednica su kršćani 78,4%, od čega je 51,3% protestanata. Broj muslimana se kreće oko 0,6% (The Pew Forum, 2008). Prema istraživaču religije i politike Paulu J. Weberu postoji pet oblika odvajanja crkve od države: strukturalno odvajanje, apsolutno odvajanje, vrijednosno odvajanje, prilagođavanje i podjednako odvajanje ili neutralnost. Teorijski u SAD prisutno je apsolutno odvajanje crkve od države, shodno razumijevanju Prvog amandmana na Ustav SAD, iako dolazi do drukčijeg tumačenja u određenim situacijama kao prilikom državne finansijske pomoći vjerskim organizacijama. Dio američke javnosti nije dovoljno informiran o islamu, a često je izložen stereotipima o muslimanima kroz medije i druge izvore informiranja. Mišljenje javnog mnijenja o muslimanima moguće je vidjeti iz rezultata istraživanja važnijih istraživačkih centara. Tako je Pew Research Center polovinom 2014. godine objavio rezultate istraživanja o mišljenju Amerikanaca o vjerskim zajednicama i grupama. Jevreji, katolici i protestanti su, uglavnom, rado viđene vjerske grupe. Prema budistima, hinduistima i mormornima Amerikanci su, uglavnom, neutralno raspoloženi, dok najmanje simpatija imaju prema ateistima i naročito muslimanima (How Americans Feel... 2014).

Nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001. godine društvena situacija za muslimane u SAD se usložnjava. Napad se koristio u dnevno-političkom diskursu ekstremnih političara i grupacija kao dokaz opravdanosti straha koji je bio u osnovi stereotipa o muslimanima. Relevantan uvid u slučajeve islamofobije, opis islama i muslimana u američkoj javnosti moguće je pronaći u godišnjim izvještajima Organizacije islamske saradnje (OIC) koji su dostupni na njihovoj web-stranici.

Nakon sticanja nezavisnosti 1776. godine i ubrzo nakon pisanja Ustava SAD 1787. godine prema ratificiranom Prvom amandmanu na Ustav SAD nijedna religija nije mogla postati državna. Očevi osnivači Sjedinjenih Američkih Država[1] u početku stvaranja Američke države imali su na umu vjerske različitosti i važnost da buduća država ne povrijedi vjerska prava njezinih građana. Odvajanje države od religije u političkoj tradiciji službeno traje od pisma Thomasa Jeffersona[2] Udruženju baptista iz Danburyja 1802. godine u kojem se Jefferson osvrće na prvi amandman, koji je dio Bill of Rights - Deklaracije o pravima što je naziv za prvih deset amandmana na Ustav.

 

«Kongres ne smije donijeti nikakav zakon koji se odnosi na ustanovljavanje religije, ili zabranjivanje njezinog slobodnog prakticiranja; ili uskraćuje slobodu govora ili medija; ili pravo građana na mirno okupljanje, te da od Vlade traže ispravljanje nepravdi.» (Prvi amandman, ratificiran 15. decembra 1791.)

 

Vlada SAD od svog nastanka nikada nije sistematski progonila ljude na osnovu njihovog vjerskog uvjerenja ili stava, stoga nikada nisu ni postojali vjerski sudovi s intencijom progona poput inkvizicije u Evropi koja je formalno ukinuta tek u 19. stoljeću. Bilo da ovaj pristup religiji prilikom tumačimo shodno vremenu nastanka Ustava i Amandmana, kada je već postojalo iskustvo vjerske (ne)tolerancije u Evropi; vjerskom pluralizmu koji je tada egzistirao u SAD; ličnom odnosu nekih Očeva osnivača prema religiji, od kojih su neki bili deisti (The Atlantic, 1994), bilo da je riječ o diplomatiji i političkoj realnosti, u kojoj vrijedi istaći da je Maroko prva (ili jedna od prvih) država koja je priznala SAD nakon proglašenja nezavisnosti 1777. godine on je važan zbog činjenice koju je potrebno isticati u sadašnjosti, a to jest da nijedna vjera u SAD ne može imati prednost nad drugom niti bilo koja vjera može biti «domaća», a druge «strane» i «neprirodne» za američko područje.

Ovo je iznimno važno u trenutnim društveno-političkim konstelacijama i predstavljanju islama u američkoj javnosti kao potencijalne opasnosti za američko društvo i religije koja ne pripada SAD itd.

Slične tvrdnje je iznijela Denise A. Spellberg, američka povjesničarka s Univerziteta Teksas u Austinu, u knjizi Thomas Jefferson's Qur'an: Islam and the Founders.

Spellbergova piše o Jeffersonovom zanimanju za islam, koje je počelo jedanaest godina prije pisanja Deklaracije o nezavisnosti, kada je nabavio Kur'an. Naravno, njegovo iščitavanje Kur'ana ne govori nam o njegovoj podršci muslimanskih prava niti o njegovoj naklonosti islamu.

Jefferson je prvi put čitao o «muslimanskim građanskim pravima» kod Johna Locka koji je zapisao da «ni muhamedanac (musliman) niti Jevrej ne bi smio biti isključen iz građanskih prava Commonwealtha zbog svoje religije».

Prema Spellbergovoj, Jefferson kao i ostali Očevi osnivači nisu se borili za prava muslimana onih koji su živjeli tada u Americi, ili zbog naklonosti prema islamu ili muslimanima, već u ime «zamišljenih muslimana», budućih građana, u cilju «promocije teoretskog građanstva koji će obezbijediti univerzalnost američkih prava» (Spellberg, 2014: 5).

Ti «zamišljeni» građani bili su i druge manjinske grupe, poput katolika i Jevreja. George Washington spominje u jednom privatnom pismu kako mu je važno da su radnici dobri, bez obzira da li su «muslimani, jevreji, katolici...» (Writtings of George Washington 27:367, citirano u Spellberg, 2014: 4).

Svoju viziju o muslimanima kao građanima SAD Jefferson je prvi put jasno obznanio pišući Povelju o naturalizaciji stranih protestanata promijenivši joj ime u Povelju o naturalizaciji stranaca, te na kraju zamijenivši riječ stranci s riječju osobe.

Ovo je značilo «otvaranje vrata katolicima kao i muslimanima i jevrejima» (Spellberg, 2014: 108). Ipak, jedno od njegovih životnih djela bio je Zakon Virdžinije o religijskim slobodama (The Virginia Statute for Religious Freedom) iz 1779. godine, koji je ranije 1777. godine predstavio kao Bill for Establishing Religious Freedom.

Jefferson je vidio muslimane u budućnosti kao konstitutivni element američkog građanskog društva, bez obzira što je, ironično, u to vrijeme bilo na stotine muslimanskih robova na američkim farmama i imanjima. Ovo je moguće djelomično razumjeti i analizirajući tadašnju svijest o ropstvu.

Prilikom kampanje za pisanje Zakona države Virdžinije o vjerskim slobodama Jefferson je kao negativan primjer vjerskog sistema navodio islam, kao vjeru fanatizma i krivovjerja. Ipak, tokom cijelog svog političkog angažmana, ali i života, odvajao je princip borbe za uključivanje muslimana u građansko društvo od svojih ličnih osjećaja prema islamu.

 

 

«Sukob između principa i predrasuda koje je Jefferson prevazišao u osamnaestom i devetnaestom stoljeću ostaje jedan test za naciju u dvadeset i prvom stoljeću». (Spellberg, 2014: 9) 

 

Bez obzira na brojne muslimanske napade na američke brodove u blizini Afrike Jefferson nikada nije povezivao napadače s njihovom pripadnošću islamu.

 

«Pohlepa je univerzalni ljudski motiv, a ne samo sljedbenika bilo koje religije.» (Jefferson, citirano u Spellberg: 199)

 

 

U ovom kontekstu, Trump i svaki drugi političar bi mogao razmišljati o neprijateljima SAD-a diljem svijeta.

Naravno, zakonski okvir je jedno, a realnost, posebno politička, bila je nerijetko potpuno drukčija, naročito u vrijeme predsjedničkih kampanja od 18. stoljeća sve do danas. Drugi američki predsjednik John Adams, koji je i Jevreje zvao «strancima», muslimane i islam je smatrao izvorom fanatizma, a Poslanika, a.s., despotom. Ipak, John Adams je potpisao sporazum s Tripolijem 1797. godine, kojeg jedanaest godina ranije nisu uspjeli potpisati on i Jefferson s ambasadorom Abdurahmanom, u kojem stoji opis vlade SAD značajan i za sadašnjost:

 

«Kako vlada Sjedinjenih Američkih Država nije ni u kojem obliku utemeljena na kršćanskoj religiji - kao što nema karakter neprijateljstva prema zakonima, religiji ili spokojstvu muslimana... objavljuje se od stranaka da nijedan izgovor proizašao iz religijskog mišljenja nikada neće proizvesti prekid postojeće haromonije između dvije zemlje.» (Washington DC: Gales and Seaton, 1851; citirano u Spellberg, 2014: 207)

 

 

Jefferson je prvi državnik u povijesti SAD koji je 1801. godine pokrenuo rat protiv jedne muslimanske nacije, ali i prvi državnik koji je optužen da je musliman. Prema Spellbergovoj Jefferson je ugrozio svoju reputaciju boreći se za uključivanje muslimana u građansko društvo u većinski protestanskom okruženju, gdje su već od 17. stoljeća negativne karikature Poslanika Muhammeda, a.s., kružile u medijima. Rasprava o mogućnosti da li predsjednik SAD smije biti povezan s islamom, kako se spočitavalo i Barracku Obami, postojala je i u vrijeme Očeva osnivača.

 

«Thomas Jefferson je prvi u povijesti američke povijesti koji je patio od optužbe da je musliman, optužnice smatrane protestantskim omalovažavanjem u osamnaestom stoljeću.» (ibidem: 9)

 

Jefferson je optužen za naklonost prema muslimanima poput svog uzora John Locka koji je optužen da propovijeda «vjeru Turaka». Također, Jefferson je prvi američki državnik koji je ugostio muslimanskog ambasadora u Washingtonu i izjavio u jednoj korespondenciji s muslimanima da vjeruje, kao i oni, u jednog Boga. Prema mišljenju Spellbergove, negativan politički stav i mišljenje prema islamu i muslimanima ostao je, uglavnom, sve do danas, ali koncept uključivanja muslimana u sliku slobodnog američkog građana rođen je u 18. stoljeću (ibidem: 196).

 

Analizirajući povijest odnosa Očeva osnivača i religija, posebno njihov odnos prema islamu, može se zaključiti da ako islam nije sastavni dio američkih vrijednosti i SAD, onda je sigurno dio američke povijesti i zakonskih akata od datuma njenog utemeljenja. Odnosno, otkad postoje SAD u njima se nalazi i islam. Muslimani nisu došli u SAD, već su bili uključeni u koncept američkog građanskog društva od njenog utemeljenja.


 

 

 

 

[1] Očevi osnivači Sjedinjenih Američkh Država ili Founding Fathers of the United States of America je izraz za državnike koji su bili ključne osobe u američkoj revoluciji protiv Britanske krune i utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država. Također, ovaj termin se odnosi i kao na one koji su potpisali Deklaraciju o nezavisnosti 1776. godine i donijeli prvi Ustav SAD.

[2] Thomas Jefferson (1743-1826) jedan je od Očeva osnivača SAD. Po mnogima najvažniji autor Deklaracije o nezavisnosti i jedan od utemeljitelja teorije demokratije u Americi. Bio je predsjednik SAD u periodu 1801-1809. Kao veoma utjecajan i oštrouman političar danas se smatra jednim od prvih boraca za ravnopravnost, iako postoje određeni povjesničari koji to osporavaju, s obzirom da je bio vlasnik robova. Bio je pod velikim utjecajem Johna Locka, Francisa Bacona i Isaaca Newtona. Napustivši tradicionalno kršćanstvo posvetio se proučavanju religija, smatrajući da je Isa (Isus) bio smrtnik, a ne bog. Unaprijedio je ideju odvajanja države od religije. Napisao je Zakon Virdžinije o vjerskim slobodama i ostao vjeran ideji vjerskog pluralizma u građanskom društvu. Na grobu mu je uklesan epitaf kojeg je lično napisao: Autor Deklaracije o američkoj nezavisnosti, Zakona o vjerskim slobodama i otac Univerziteta u Virginiji.

Povezani članci (po oznakama)