Allah Uzvišeni se zakleo vremenom. I Njegov Poslanik, a.s., je spominjao vrijeme. Vremenom kojim se kune naš Gospodar nas je omeđio, odredio nam početak i kraj. Prolazno, ograničeno vrijeme, momenat – to smo mi. Neki od nas vrijeme cijene kao najznačajniji dar, čuvaju ga i s mjerom ga troše. Drugi su nesvjesni njegove vrijednosti i ne primjećuju njegovu potrošivost. Kako god se ljudi razlikuju, tako se i vremena razlikuju. Neka su, zbog samih ljudi, mirna i spokojna, prepoznatljiva po dobročinstvu, bogobojaznosti i mudrosti. Naše, nažalost, nije takvo – nesigurno je i neizvjesno. Svojstvena mu je gramzivost, brutalnost, površnost, griješenje i zabava. Naši preci su uživali bereket vremena, a to su postigli bogobojaznošću i iskrenim nijjetom, kontinuiranim ibadetom, cjeloživotnim učenjem, osamljivanjem radi razmišljanja, odupiranjem prohtjevima, izbjegavanjem dokolice. Kako drugačije, osim bereketom vremena, objasniti, naprimjer, sva ona brojna, grandiozna djela koja su iza sebe ostavili muslimanski klasici iz oblasti tefsira, kelama, fikha, sufizma, filozofije, astronomije, medicine, matematike, historije, umjetnosti.

Gdje smo mi? Uspijevamo li za života barem pročitati većinu djela, recimo, El-Gazzalija, ili El-Karadavija, ili Kutba? Šta mi ostavljamo iza sebe? Po čemu ćemo mi biti upamćeni? Šta je, uopće, naš cilj? Kada iz današnje perspektive pogledamo u intelektualna, duhovna i sva druga ostvarenja davnašnjih generacija, skoro da se zapitamo – pripadamo li istoj vrsti?

Čovjek gradi dostojanstvo vjerom i njemu svojstvenim kapacitetom – moći razmišljanja (tefekkur). Moglo bi se reći da razmišljanje prethodi čak i vjerovanju. Istinske, osvjedočene vjere ne može biti bez razmišljanja o znakovima koje je oko nas rasporedio naš Gospodar. Bez razmišljanja, procjenjivanja i planiranja nema ni vrijednih dostignuća, organizacije i reda. Gdje ima anarhije, bilo da je u nama samima ili oko nas, tamo nedostaje kvalitetnog razmišljanja. Može li se reći da u današnjem vremenu, onakvom kakvo jeste, dominira mudrost kao produkt istinske vjere i kvalitetnog razmišljanja? Cijeni li se, uopće, danas mudrost? Traži li se od nas razmišljanje?

Životni ritam, nametnuti modeli ponašanja i izmišljene potrebe ne ostavljaju čovjeku vremena da razmišlja. Svejedno šta je po srijedi, bilo da je riječ o nezajažljivoj pohlepi za novcem ili o stjecanju najosnovnijih životnih potreba u surovom svijetu ličnih interesa, kvalitetnom razmišljanju se ne pridaje pažnja. Kako obični, savremeni čovjek iskorištava vrijeme koje mu preostane nakon što završi s dnevnom trkom i borbom sa poslovnim obavezama? Kako se odmara i relaksira? Kako umiruje svoje uzburkane misli? Za takve ljudske potrebe moderna civilizacija ima brojna rješenja. Sva ona u konačnici znače jedno – zabava. Ako nema zabave, dosadno je. Ako nema udovoljavanja prohtjevima, život, tumači se, nema smisla. Industriji zabave ne manjka sredstava i tehnoloških dostignuća. Televizori, računari, pametni telefoni – sve može poslužiti za zabavu. I, uvijek su nam pri ruci. Uvijek smo konektovani. Satima, čak i na poslu, gledamo u svoje pametne telefone. Tragamo za informacijama. Ovisni smo o njima. Slušamo i čitamo o onome što nas se ne tiče. Gledamo u ono što ne smijemo gledati. Inficiramo svoj um nepotrebnim detaljima. A, kako kaže Kur'an, ostaviti treba ono što nas se ne tiče. Pitani ćemo biti i za ono što čujemo i ono što vidimo – za sve će se odgovarati. Ono što smatramo odmorom nas dodatno umara. Misli nam postaju samo uzburkanije. Za razmišljanje, procesuiranje informacija i izvlačenje pouke nemamo vremena. Uostalom, čemu razmišljanje kad imamo video-klipove, slike, statuse, komentare. Čemu razmišljanje kada nam je televizor upaljen? Ko još razmišlja? Ko još bdije nad značenjem kur'anskih ajeta? Ko još pušta suzu zbog znanja koje mu je Milostivi Allah nenadano, zbog predanog ibadeta, otkrio? Ko se još odmara uz lijepu i korisnu knjigu? Zar nije lakše razmišljati, ako se već mora, o tome kakva nam je fotografija na društvenim mrežama, koliko ima lajkova i komentara? Zar nije lakše kažiprstu kliziti po ekranu, negoli da prevrće novu stranicu Kur'ana ili knjige?

Naravno, nemamo vremena ni za supružnika, ni za djecu, ni za roditelje. Ni za namaz neki odavno nemaju vremena, ili ga nikad nisu ni imali. A oni koji ga još uvijek klanjaju, s kakvim mislima mu pristupaju? Da li se namazom odmaraju, o čemu naš Poslanik, a.s., govori, ili se njime umaraju? Nemamo vremena ni za Kur'an – taj smiraj za srca, za misli. I riječi zikra teško nam potiču sa jezika.

O nama, muslimanima, je riječ. I mi, muslimani, smo se upleli u mrežu iz koje je teško izaći. Gdje je kraj? Šta je ishod? Razmislimo, nađimo izlaz, ako imamo vremena!

P.S. Možda se u Zimbabveu prevrnuo kamion – hoćemo li provjeriti?