Printaj ovu stranu

Politika “Politike”: Andrićevstvo kao antibosanstvo

Autor: Selman Selhanović April 11, 2017 0

Srbijanski dnevni list  "Politika" prije nekoliko dana besplatno je poklonila doktorsku disertaciju Ive Andrića o životu u Bosni pod Turcima. Dok se nastoji stabilizirati politička situacija, ali i odnosi među narodima na Balkanu, u Srbiji izgleda da novinarska matrica s kraja osamdesetih i ratnih devedesetih izgleda još živi punim plućima. Akademik Rusmir Mahmutćehajić objašnjava za Preporod zašto se toliko ističe Ivo Andrić prilikom govora i pisanja o Bosni i njenim narodima

 

Nijedna od Vaših knjiga nije izazvala takva uzbuđenja kako je to slučaj s knjigom Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja?! Kako biste Vaša pisanja o bosanskoj političkoj filozofiji između njenih fantazija i realnosti povezali s tim uzbuđenjem koje je gotovo posve izvan vidika književnosti?

Mahmutćehajić: Jedan od meni najdražih intelektualnih sabesjednika – sada u boljem svijetu, pa da mu Bog bude Milostiv! – često bi govorio da nikome u evropskoj historiji Bog nije dodijelio tako tešku sudbinu kao bosanskome narodu. Kada bih mu rekao da bi to moglo značiti i sreću, uvijek bi se osmjehnuo. Ali, nikad nisam saznao je li to bio samo ironijski uzvrat. Bosansko muslimanstvo je od 1830. do 1930. godine prošlo kroz teško opisivo razdoblje stradanja i uništavanja. U tome vremenu bosanski muslimanski narod nije se uspio politički osvijestiti, pa je bio samo predmet tuđih predstava, uglavnom neprijateljskih. Nastale su nacijske kulture u kojima je bosansko muslimanstvo predstavljeno neprijateljskom, političko-teološkom tuđošću. Za muslimanski narod postojala su samo tri izlaska u budućnosti: umiranje u tome što jesu i uskrsnuće u onome što nisu, u nacijskim korpusima srpstva i/ili hrvatstva; napuštanje svega bosanskog te traženje novog zavičaja, tamo negdje u nekim krajevima usvojenim za svoje, iako su zapravo posve tuđi; i odluka da ostanu u tome što u svim ideologijskim vidicima ne može biti, da se politički osvijeste u svome bosanstvu i bošnjaštvu, pa se tako otkriju u oslobođenju iz života u tamnicama tuđih i nametnutih im predstava. Sve to je jasno vidljivo u svakom psihosocijalnom prikazu sadašnjeg stanja bosanskog naroda. A svejedno je promatrate li tu emocionalizme teista ili ateista, gorljivih propovjednika ili šutljivih agnostika. U svim sadržajima nacijskih kultura nastalih tokom posljednja dva stoljeća na ovim područjima prisutni su i antibosanstvo i antimuslimanstvo. Moguće ih je vidjeti kao mržnje drugih u pothvatima artikuliranja svojih kolektivnih pripadanja. Od tog su gora ona unutarnja stanja bosanskih ljudi koja se pokazuju kao mržnja sebe samih, kao opredjeljivanja za ono što nisu kako bi izigravali to što jesu, pa se tako dopali onima pred kojima i za koje se opredjeljuju. Na najvišu razinu nacijskih tabua uzdignuti su sadržaji kulture takvog antibosanstva i antimuslimanstva. Nacijske antibosanske politike su estetizirane umjetničkim djelima. Umjetničke estetike su politizirane antibosanskim ideologijama. A najbolji svjedoci za to su oni koji iznutra orijentaliziraju bosansko muslimanstvo u njegovoj navodnoj endemskoj suprotstavljenosti svemu nemuslimanskom. Vrhunac takvih oblika antibosanstva je andrićevstvo, korištenje pripovjedačkog djela Ive Andrića u estetiziranju antibosanskih politika i politiziranju umjetničkih estetika. A sve dotle dok Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo ne steknu puni politički legitimitet nema i ne može biti razrješenja bosanske drame. Tek s tim razrješenjem moguće je govoriti o svem oslobođenju bosanstva, uključujući i njegovu kulturu. Dva minula stoljeća tragični su dokaz nemogućnosti svođenja Bosne na crticu u srpsko-hrvatskim konstrukcijama. Viđenje tog pokazuje se kao bauk bosanstva. Danas se ovoj zemlji nudi sve što nije Bosna i bosansko. Nudi joj se onako kako je kroz dva minula stoljeća okrutno nametano. Govorenje o tome uzbuđuje one još uvijek ogrezle u uvjerenju da ni Bosne ni bosanstva ni bošnjaštva, kao važne i svijetu potrebne pojave, ne može biti.

Možete li, molim Vas, odrediti andrićevstvo kao opći postupak snaženja i promicanja antibosanstva i od njeg neodvojivog antimuslimanstva?

Mahmutćehajić: Bosanski narod je očita činjenica. Kao i svaki drugi narod, u svom milenijskom trajanju prolazi svoju agoniju: patnje s njihovim osviješćenim ili neosviješćenim otiscima u kolektivnom pamćenju, patnje bivanja odbačenim i poraženim, borbe koje se čine potvrdom neizbježnosti smrti. U tome se taj narod raslojava, u nezaustavljivome procesu težnje za boljom budućnošću. U svemu tome nikada nije prestao biti religijski pluralan. Ali, procesi političkih osvješćivanja i homogeniziranja tog i drugih naroda s težnjom njihovog okupljanja u nacijskim državama vodili su negiranju mogućnosti da taj narod, u svoj toj pluralnosti, postane politički te, posljedično, izgradi modernu suverenu državu. (Nije li i sad, u ovim danima, očito osporavanje bosanske državne suverenosti, i to u skladu s dugom tradicijom njenog poricanja i realiziranja programa njenog onemogućenja?!) Na granicama bosanske države počinju nacijske države Srba i Hrvata. U svojim državnim politikama Srbija i Hrvatska “skrbe” o dijelovima “svojih” nacija u ovoj zemlji. Tako one nužno osporavaju bosansku državnu suverenost, podrugljivo joj priznajući integritet. To je pojava dugog trajanja. Cijelo dvadeseto stoljeće je prošlo u odlučnom osporavanju svake mogućnosti bosanskog političkog naroda. Taj narod je svođen na njegovo srpstvo i/ili hrvatstvo. A onome dijelu koji se opirao tome nametana je nemogućnost bivanja političkim narodom, pa je svođen na vjersku zajednicu, na evropsku anomaliju. Tom vjerskom zajednicom vladali su gotovo posve oni opsjednuti baukom bosanstva. Vladali su njome, a u njoj su, zapravo u mogućnosti bosanskog/bošnjačkog naroda, ideologijski konstruirali svog političkog i teološkog neprijatelja. Maskiranje tog je provođeno kanoniziranjem ideologijskih historija, ideologijskih korištenja književnosti, nametanjem obrazovnih programa, ucjenjivanjima i potkupljivanjima radi postizanja podaničkih mentaliteta i tome slično. Kao što je već rečeno, pripovjedačkome djelu Ive Andrića dodijeljena je kanonska uloga u tim nacijskim odnosima prema Bosni. Rođen u Bosni, katoličkog porijekla, a opredijeljeni Srbin; majstor umjetničkog pripovijedanja “o Turcima i o našima”, i to u punome skladu s prožimajućim sadržajima nacijskih kultura u kojima su Bosanski Muslimani temeljni drugi. Ti njegovi Turci, a zapravo bosanski muslimanski svijet, u stalnom su prelijevanju od teoloških u političke neprijatelje, i obrnuto. U nemogućnosti da taj dio bosanskog naroda bude predstavljen u okvirima etike sjećanja, u okviru primjene savremenih humanističkih postupaka, pripovjedačko djelo Ive Andrića uzeto je kao potpuni odraz zbilje Bosne, bosanstva i bošnjaštva. Zato je promicano na razinu istine o njima, iako je, zapravo, riječ o fikciji, te nužno i laži. Nastala je cijela kultura andrićevstva, tumačenja i korištenja pripovjedačkog djela Ive Andrića u funkciji nacijskih prikaza Bosne, bosanstva i bošnjaštva. Ideologijska korištenja tog djela pokazuju se u scapegoating, pretvaranju zločinca u žrtvu i žrtve u zločinca, te u ideologijskoj camera obscura, obrtanju fikcije u faktičnost i faktičnosti u fikciju. Kad se u raspravama o tome obraća žrecima andrićevstva, oni se kriju iza licencia poetica umjetničkog djela Ive Andrića i njegovih estetskih vrijednosti. Kad im se obrati iz vidika tog djela kao umjetničke fikcije, pa tako i posve nemjerodavne za presuđivanja o Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu, oni se pozivaju na historije neetičkih odnosa među ljudima u Bosni i tako dalje u brojnim trikovima andrićevstva, pseudokulture i pseudoznanosti.

 

Cijeli intervju u printanom izdanju

Povezani članci (po oznakama)