Muslimanske države se suočavaju s mnoštvom unutarnjih i vanjskih problema. Ma kako se mogli doimati teškim i mučnim, oni nisu nerješivi. Za njihovo rješavanje je potrebno ozbiljno prosuđivanje. Muslimanske zemlje ne žive u izolaciji. One su dio trenutnog globalnog poretka, koji je nesumnjivo nepravedan, nefunkcionalan i diskriminatorski. Naslijeđe kolonijalizma je još uvijek živo i nastavlja držati muslimanske države pod pritiskom. Svjetska utrka za moć, nadmoć i ratovi preko posrednika jako loše utječu na njihovu sadašnjost i budućnost. Veliku krivicu snose vanjske intervencije koje imaju za cilj održavati poredak hegemonije i eksploatacije.

No, muslimanske države također pate od samonanešenih rana. Unutarnje podjele, nedostatak vizije i vođstva, loša vladavina, zloupotreba prirodnih resursa, etnički nacionalizam i sektaštvo sakate njihov istinski potencijal i čini ih podložnim manipulaciji. Odsustvu političke i ekonomske moći ravno je samo intelektualno osiromašenje. Nedostatak pravilnog razumijevanja Tradicije, s jedne, i modernitet, s druge strane, dovode do svih vrsta problema s identitetom i samopercepcijom. Domaći terorizam i nasilni ekstremizam, potaknuti i manipulirani raznoraznim faktorima i zainteresiranim stranama, ne samo da sramote muslimane, već isto tako uništava živote i nade za bolju budućnost.

Muslimanske zemlje posjeduju značajan dio svjetskih prirodnih resursa uključujući naftu, plin, minerale i šumarstvo. Imaju mlađu populaciju u poređenju s Evropom, Japanom i Sjedinjenim Državama. Ali njihov doprinos svjetskom BDP-u je izuzetno malehan. Muslimani čine 21 posto svjetske populacije (1,5 milijardi), a čine tek 5 posto globalnog BDP-a (nešto manje od 5 milijardi dolara). Prosječan BDP po glavi stanovnika iznosi oko 5.000 dolara, što je tri puta manje od globalnog prosjeka oko 13.000 dolara. Samo nekoliko muslimanskih zemalja imaju održiv model razvoja te pokazuju znakove uspjeha zbog smanjenja siromaštva i jednake raspodjele bogatstva. Tek se šaka univerziteta u muslimanskim zemljama probija do svjetskog vrha, odnosno liste od petsto univerziteta. Broj akademskih i naučnih rezultata na ovim univerzitetima i istraživačkim institutima je zanemariv.

Sve u svemu, ovo nije dobra slika. A evo gdje moramo započeti: moramo prihvatiti da to nije sjajan prizor i prestati se pretvarati da ćemo samo zato što vjerujemo u Boga uvijek biti uspješni. Vjera podrazumijeva inteligenciju te zahtijeva naporan rad i posvećenost. Moramo shvatiti da ne možemo čekati da drugi rade ono što je dobro za nas. Moramo tražiti učinak naših djela i raditi više nego ikada kako bi oblikovali sopstvenu budućnost. Bez osjećaja odgovornosti i pravca, ne možemo tvrditi da smo korisni samima sebi i drugima.

Moramo premašiti različite verzije uskogrudnog nacionalizma i usvojiti širi pogled na svijet. Nijedan naš lokalni niti nacionalni problem neće biti riješen bez obraćanja pažnje na probleme naših susjeda. Bez obzira koliko mnogo stavili brava, naša kuća neće biti sigurna bez izgradnje sigurnog i mirnog susjedstva za sve. Pošto su naši problemi međupovezani i zahtijevaju partnerstvo, moramo raditi zajedno. Nejedinstvo u muslimanskom svijetu ima visoku cijenu za svako veliko pitanje od Palestine do Somalije, od borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma do smanjenja siromaštva.

Jedinstvo ne znači uniformnost, niti pluralnost znači haos i poremećaj. Stvar je u tome da se vidi jedinstvo iza mnoštva oblikâ. Ovo načelo, koje Ibn ‘Arebī naziva “jedinstvo-unutar-raznolikosti”, odnosi se na sve domene egzistencije. To je pokušaj da se svijet vidi sa svim njegovim dimenzijama ne gubeći sveobuhvatnu perspektivu jedinstva i integriteta. Ono što je ironično i tužno u vezi s nedostatkom jedinstva u muslimanskom svijetu jeste da se islamska vjera zasniva na temeljnom načelu božanskog jedinstva (tevḥīd), no, muslimanske države ne mogu doseći jedinstvo ni u svojim dušama niti u svojim zajedničkim djelovanjima. Kao što kaže Mullā Ṣadrā, oni koji ne mogu ostvariti jedinstvo u svojoj duši, ne mogu shvatiti značenje Božijega jedinstva. Rezultat je haos, nered i žalosno traćenje duhovnih, intelektualnih i prirodnih resursa.

Muslimanski svijet se mora probuditi iz svoga drijemeža i preuzeti odgovornost nad svojom sadašnjosti i budućnosti. Kriviti samo druge za naše probleme neće riješiti naše probleme. To će jedino voditi intelektualnoj lijenosti i lažnom osjećaju komfora. Nema sumnje da se moramo zaštititi od eksploatatorskih i imperijalističkih intervencija. Ali, moramo isto tako pomesti ispred svoje avlije.

Ne možemo se umjesno boriti u vanjskom svijetu bez prethodnog postizanja unutarnjeg mira, snage i integriteta. Ono što je vani jeste manifestacija onoga što je unutar nas. Uznemiravajuća slika trenutnog stanja muslimanskog svijeta je odraz njegovoga unutarnjeg haosa, nereda i siromaštva. Tu mora započeti borba.

Sa engleskog preveo: Haris Dubravac