Evropski izvještaj o islamofobiji za 2019. godinu ukazuje na evidentne posljedice širenja ideologije nacionalizma i teorija da će muslimani ovladati Evropom

Skoro da ne prođe nijedan mjesec a da se u njemu ne pojavi makar jedan značajniji politički akt ili izrazit politički čin islamofobije i antimuslimanske mržnje. Izjave političkih i stranačkih predstavnika ili vršilaca visokih državnih funkcija, zatim donošenje odluka na različitim nivoima pa sve do održavanja referenduma predstavljaju istaknute političke oblike posredstvom kojih se manifestira ili javno kreira prostor aktivne islamofobije i antimuslimanske mržnje. Posljednji takav primjer, a vjerovatno za koji dan već neće biti posljednji, jeste održavanje referenduma 23. septembra 2018. godine u švicarskom kantonu St. Galen kada se skoro dvije trećine stanovnika, od njih oko 36% izašlih na referendum, izjasnilo za “zabranu burke” u javnom prostoru. Referendumu su prethodile duge, oštre i ponižavajuće rasprave o muslimanima i islamu. Susjedni švicarski kanton Ticino je u julu 2016. godine zabranio u javnim prostorima nošenje takve odjeće. Sve to, izgleda, neće stati na kantonima, jer se najavljuje za narednu godinu održavanje referenduma na nacionalnom nivou o pitanju nošenja burke u ovoj državi.

Činjenicu da se Bošnjake učestalo nastoji politički diskreditirati pred zvaničnicima, institucijama EU i u evropskoj javnosti optužbama za islamski radikalizam i za opasnost od stvaranja islamske države ne treba ignorirati, i iz te činjenice treba izvući neke pouke

Od prvog dana 2018. godine, u Luksemburgu je počeo zvanično sa radom Observatorij za islamofobiju.

Šezdeset hiljada ljudi sa zastavama marširalo je Varšavom. “Bio je to prekrasan prizor”, kazao je poljski ministar unutrašnjih poslova, Mariusz Blaszczak. Nekim se, pak, od prizora s ulica Varšave, ledila krv u žilama. Učesnici marša su na Varšavskoj tvrđavi razvili zastavu na kojoj su muslimani, odnosno izbjeglice prikazani kao Trojanski konj u Evropi, a u toku marša, kako prenose svjetski mediji, nosili su natpise: ‘Evropa će biti bijela ili bez ljudi’, ‘Čista krv’, ‘Bijela Evropa bratskih naroda’ i druge slične fašističke parole.

Prije četiri dana, u Poljskoj je obilježen Dan nezavisnosti. Šezdeset hiljada ljudi sa zastavama marširalo je Varšavom. “Bio je to prekrasan prizor”, kazao je poljski ministar unutrašnjih poslova, Mariusz Blaszczak. Nekim se, pak, od prizora s ulica Varšave, ledila krv u žilama. Učesnici marša su na Varšavskoj tvrđavi razvili zastavu na kojoj su muslimani, odnosno izbjeglice prikazani kao Trojanski konj u Evropi, a u toku marša, kako prenose svjetski mediji, nosili su natpise: ‘Evropa će biti bijela ili bez ljudi’, ‘Čista krv’, ‘Bijela Evropa bratskih naroda’ i druge slične fašističke parole.
Marš su organizirale grupe radikalnih desničara iz Poljske, a podršku svojim učešćem dale su i vođe desničara iz Evrope, naprimjer Tommy Robinson iz Velike Britanije i Roberto Fiore iz Italije. Politika koja je izvor ovakvih protesta i retorika koja ih pokreće u posljednje vrijeme podsjećaju na val antisemitizma koji je Evropu zahvatio tridesetih godina prošlog stoljeća. Nakon osuda svjetske javnosti onoga što smo vidjeli na ulicama Varšave, čuli smo kako su ekstremni desničari podržani sportskim huliganima „oteli“ proslavu Dana nezavisnosti i napravili neprihvatljiv incident. Da ovo nije incident, najzornije pokazuje zastava s tvrđave, koja je preslika nedavne izjave predsjednika Češke Miloša Zemana: “Muslimane ne bi trebalo da puštamo kroz naša vrata isto kao što nije trebalo da stanovnici Troje puste u svoj grad drvenog konja.“ Dobro organizirani desničari i huligani inspiraciju za stavove i slogane očito pronalaze u izjavama političara. Politička radikalna desnica, pa i nacionalističke stranke u svijetu već odavno koriste ovaj recept u kreiranju ambijenta mržnje i straha. To smo nedavno mogli vidjeti u Njemačkoj, a u ni našem regionu nisu zaboravljeni „incidenti“ navijačkih skupina s početka devedesetih. Naše iskustvo je pokazalo koliko ta veza može biti zastrašujuća, ako se ima u vidu da su početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu huligani mahom postali dobrovoljci paravojnih formacija koje su u Bosni i Hercegovini počinile najstrašnije zločine, te da je vođa jedne takve skupine Željko Ražnatović Arkan kasnije postao otjelovljenje ratnog zločinca. U zemljama Evropske unije, islamofobija, kao oblik rasizma prema muslimanima, poprima zabrinjavajuće razmjere. Temeljna prava muslimana, ali i drugih, posebno manjinskih grupa sve više su ugrožena.

Otuda, i na prostoru Bosne i Hercegovine raste briga da će slučajevi kršenja ljudskih prava i sloboda ovdje ostati izvan fokusa, što bi moglo smanjiti pritisak javnosti na provoditelje diskriminatornih politika, ali i na državne institucije koje trebaju brinuti o zaštiti ljudskih prava. Zahtjevi za poštivanjem ljudskih prava i sloboda, u svijetu pa tako i u BiH, sa stanovišta pojedinca ili grupe, uglavnom traže dugu i upornu pravnu bitku. Ishod takvih pravnih bitaka nikad nije siguran, bez obzira što se u Ustavu BiH proklamira da država i oba entiteta osiguravaju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da je svim osobama na području BiH osigurano da ih uživaju bez diskriminacije prema spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, nacionalnom ili društvenom porijeklu, opredjeljenju ili drugom statusu. U državi kakva je naša često se i grubo krše prava pojedinaca i ranjivih grupa: djece, žena, manjinskih grupa i naroda, radnika, povratnika. Odgovor građana ove zemlje na učestalost povreda njihovih temeljnih prava i nemoć pravnog sistema u BiH da ih na vrijeme i adekvatno sankcionira, stvara dojam kao da smo ih prihvatili kao neminovnost i da su te bitke unaprijed izgubljene. Pored već brojnih primjera, još jedno kršenje ljudskih prava, ne doima se posebno značajnim. U slučaju naše države, gdje se krše prava na život i sigurnost (povratnika, naprimjer), zahtjevi za poštivanjem prava na nediskriminaciju, na zaštitu vjerskog identiteta ili na slobodu vjere čine se kao luksuz. A nije tako. Iza narušavanja prava na život i sigurnost stoje isti mehanizmi i politike kao i iza diskriminacije i kršenja drugih ljudskih prava i sloboda. Pri tome se granice mogućeg konstantno pomjeraju. Zbog svakog čovjeka u ovoj zemlji, važno je da pojedinci, ali i institucije koje su zainteresirane i koje promoviraju važnost poštivanja ljudskih prava i sloboda, uzmu snažnije učešće u procesima koji će sprječavati diskriminaciju i sve druge oblike ugrožavanja ljudskih prava u BiH.