digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Uoči izricanja presude Ratku Mladiću žrtve i svjedoci Genocida su 20. novembra 2017. posjetile novo sjedište ICMP-a u Hagu. Tom prilikom su se susrele sa direktoricom ICMP-a Ketrin Blomberger i njenim saradnicima, te upoznali za radom nove DNK laboratorije, razgovarale o premještenju DNK laboratorije iz Sarajeva u Hag i nepotpisivanju Sporazumu o statusu i funkcioniranju ICMP-a od strane BiH.

Upravo uoči ove posjete Vijeće ministara BiH je kao suosnivač Instituta za nestale osobe BiH pozvalo Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP) da obustavi jednostrane aktivnosti o izmještanju DNK laboratorije iz BiH u Hag.
Blomberger je tokom susreta sa majkama, koje je Preporod pratio tokom ove posjete, izrazila iznenađenost napisima u bh. medijima o premještanju DNK laboratorije. „Obraćali smo se bh. vlastima i Vijeću ministara BiH veoma dugo. Kao što sami znate još od 2005. Tražili smo da se doradi Sporazum. Taj proces je počeo 2009. godine. Sada je 2017. i taj Sporazum još nije dorađen. Ne govorimo o nekom velikom sporazumu, nego o malim korekcijama postojećeg Sporazuma. Revidirani Sporazum ima član 12 koji jasno definira našu tehničku pomoć, a koji BiH još nije potpisala“, kazala je Blomberger.

BiH još nije potpisala Sporazuma o statusu i funkcioniranju ICMP
Treba napomenuti da je Predsjedništvo BiH na sjednici 28. januara prošle godine donijelo odluku o pristupanju BiH Sporazumu o statusu i funkcioniranju ICMP, a Vijeće ministara BiH je 6. aprila utvrdio prijedlog odluke o ratifikaciji ovog Sporazuma. Međutim, Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je 8. novembra ove godine skinuo negativni izvještaj komisije Kolegijuma o nastojanju za postizanje saglasnosti za ratifikaciju Sporazuma o statusu i funkcioniranju ICMP. Prije toga na sjednici održanoj 19. jula Dom naroda je uskratio saglasnost za ratifikaciju Sporazuma, jer su protiv bili svi delegati iz RS-a uz ocjenu da bi to „dalo određenu vrstu diplomatskog imuniteta Komisiji, koja bi bila amnestirana od bilo kakve odgovornosti za diskriminišući odnos prema srpskim žrtvama i procesu traženja nestalih lica u BiH“. Također, treba napomenuti da je ovaj Sporazum potpisala Srbija.
“Kada je 1996, godine ICMP formiran kao ad-hok organizacija da pomogne rješavanju pitanja nestalih na prostoru bivše Jugoslavije nismo imali nikakav dogovor da radimo bilo gdje izuzev na prostoru bivše Jugoslavije. Kada je 2014. potpisan ugovor koji omogućava ICMP da radi po međunarodnom pravu BiH je bila pozvana da potpiše taj Sporazum. Bilo bi važno za ICMP da BiH bude dio ovog tima zajedno sa drugim sa članicama ICMP. Nažalost na ove inicijative niko nije odgovorio”, kazala je Blomberger, ističući da je bilo dosta dezinformacija u medijima o tome i da se nada da će posjeta majki novom sjedištu ICMP u Hagu omogućiti da imaju pravu informaciju. “Sve dok budemo bili u mogućnosti da obezbijedimo novac da vam pomažemo mi ćemo to i raditi”, kazla je Blomberger napominjući da će se promijeniti samo to da će se umjesto iz Tuzle do Sarajeva, od Banja Luke do Tuzle, uzorci slati u Hag i nazad u Tuzlu, dok će forenzički patolozi nastaviti raditi te slučajeve kako su to radil ii ranije. “Naše kancelarije u Tuzli i Sarajevu nastavljaju raditi svoj posao kao i do sada. Tu se ništa ne mijenja. To je vašno da znate. Kao porodice nestalih vi ste uvijek naši partneri. I kada smo prvi put odlučili da počnemo koristiti veliku skalu DNA testiranja 1999. kada sam mnoge od vas upoznala 1998. godine niko od nas nije znao kako da se posvetimo ovome problemu. Zajedno smo učili, ICMP i vi zajedno, jer ovo nikada prije nije bilo rađeno. 2004. smo prvi put odgovorili na cunami u Jugoistočnoj Aziji i od 2006. naovamo radimo u više od 40 zemalja. Ali naš primarni fokus je uvijek bio BiH, Zapadni Balkan. Zajedno smo došli do rezultata kakve historija nije ranije zabilježila. Bosna i Hercegovina uradila je više od bilo koje druge zemlje na traženju i identifikaciji osoba nestalih tokom sukoba. Od 30.000 osoba koje su se vodile kao nestale u 1995. godini, pronađeno je više od 23.000, što je omjer koji još nije zabilježen nigdje u svijetu. To što smo zajedno postigli je bilo bez presedana, to nikada prije niko nije postigao“, kazala je Blomberger, a zatim se osvrnula na strašne nesreće i ratove koji danas čine milione ljudi nestalim osobama. „Suočavaju se sa problemima koje i vi imate. Danas ICMP, osim u području Zapadnog Balkana, provodi programe u zemljama kao što su Irak, Sirija i Kolumbija i pruža niz različitih vrsta pomoći mnogim drugim zemljama, od DNK analiza do davanja preporuka u pogledu zakona i strategija osnaživanja civilnog društva. Mi želimo da nastravimo raditi sa vama, da nam vi pomognete. Želimo da nam pomognete ne samo da tražimo nestale sa područja Zapadnog Balkana, nego da nam pomognete da nastavimo tragati za nestalima i u drugim područjima u cijelom svijetu. Zaista bi mi značilo ukoliko biste nastavili sa nama ići ovim putem”, kazala je direktorica ICMP Ketrin Blomberger.
“Do sada smo, kada govorimo o DNK uzorku radili sa 16 do 22 pojedinačna markera, dok ova moderna tehnologija dramatično povećava broj markera s kojima ćemo raditi na više od 1.400. To konkretno znači da ćemo, ako uzmemo DNK-a nekog člana porodice nestale osobe, imati puno veće šanse da postignemo postotak od 99.9 posto koji nam je potreban za identifikaciju osobe. Do sada to nije bilo moguće ukoliko niste imali nekoga ko je neposredni član porodice, konkretno dijete, otac ili majka”, kazao je Adnan Rizvić, direktor data sistema ICMP u Hagu, ističući da tamo imaju mogućnost za dalji razvoj i naučnu saradnju sa drugim svjetski poznatim naučnim institutima.

Sličica Želim Print

Trinaestog decembra 2017. godine Srebrenicu je posjetila treća po redu delegacija predstavnika sirijskih majki, žrtava, advokata, sudija i drugih članova nevladinog sektora u cilju upoznavanja sa iskustvima borbe žrtava i svjedoka Genocida u traganju za istinom i pravdom.

Preporod je pratio Pokret „Majki enklave Srebrenica i Žepa“ tokom njihovog susreta sa predstavnicima sirijskih žrtava koje je organizirao ICMP za Zapadni Balkan u Srebrenici.

Mi moramo gledati u budućnost

Prve dvije delegacije su predstavljali sirijski advokati i sudije koji sarađuju sa NGO koje se bave tranzicijskom pravdom u Siriji, a danas žive u Siriji, Turskoj i Jordanu. Ova grupa sirijskih advokata i sudija su proveli u BiH sedmicu dana tokom koje su posjetili Komemorativni centar Tuzla, Memorijalni centar Potočare, Sud i Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe.
Preporod ih je pratio tokom njihovog susreta sa predstavnicima Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Pokreta „Majki enklave Srebrenica“ i Žepa i Udruženja „Žene Podrinja“ u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari i razgovarao o njihovim utiscima nakon razgovora sa majkama.
„Mi moramo gledati u budućnost. Gledamo šta je tranzicijska pravda uradila kod vas i, kolikogod vi bili nezadovoljni, mi bismo bili presretni da smo došli do ovoga do čega ste vi danas došli“, kazao nam je bivši sudija za regiju Halep Husam aš-Šahna ističući da je pred njima teška borba za uspostavom vladavine zakona. „Moramo ići korak po korak i vratiti vladavinu zakona. Uvijek moramo imati na umu vladavinu zakona. Korak po korak doći ćemo do toga, samo trebamo biti uporni i gledati naprijed i moram vjerovati Međunarodnoj zajednici bez obzira na sve, jer rješenje je kod nje. Ona je ta koja nam može donijeti mir. Ne smijemo dozvoliti da nas porazi ekstremizam. To nikada nije bio dio našeg društva i načina življenja“, kaže Husam i praveći usporedbu sa Bošnjacima u BiH zaključuje da se radi o veoma sličnom mentalitetu, kao i da u Siriji ima veoma veliki broj Bošnjaka koji odavno čine dio sirijskog društva.
„I muž moje tetke je Bošnjak. Bošnjaci su došli sa Osmanlijama i ostali u Siriji, Ono što ih karakteriše je to da su veoma poštovani i obrazovani ljudi. Ima ih u svakom gradu, na sjever Halepa u Hreitanu, naprimjer, ima ih veći broj.

Od majki Srebrenice naučili mnogo

Sudija Ibrahim Husejn, član Sudskog sirijskog vijeća i predsjednik Uprave Centra Al Kawakbi za tranzicijsku pravdu i ljudska prava, nam je s oduševljenjem govorio o koristima susreta s majkama. „Ovo je zaista bio izuzetan susret sa majkama sinova ubijenih u Srebreničkom genocidu. Genocid u Srebrenici se desio na očigled cijelog svijeta, upravo kako se to, nažalost ponavlja kod nas u Siriji, gdje imamo ponovo poraz međunarodne zajednice“, kazao je Husejn ističući da je za sat vremena razgovora sa majkom Munirom naučio što nije za 7 godina koliko se bavi ovom problematikom, te dodao: „Dala mi je lekcije iz kojih sam mnogo naučio i koje ću itekako moći koristiti u svom daljem radu“.

Sličica Želim Print
Sijam Salem al-Turkmani iz Sindikata advokata za slobodu Derae u Siriji nam je govorila o polju djelovanja njenog udruženja koje je osnovano krajem 2013. „U početku smo imali 15 advokata, međutim kako se hidžra povećavala povećavao se i naš broj i potreba za našim djelovanjem. Danas imamo 120 advokata. Unutar našeg Sindikata imamo podogranke koji djeluju van Sirije u izbjegličkim centrima u Jordanu i drugim centrima gdje se nalaze izbjeglice iz Sirije. „U saradni sa švedskom organizacijom ILAC otvorili smo odjele za civilne poslove za upis rođenih i umrlih, sklapanje braka, rastava“, kaže Al-Turkmani dodajući da je problem tzv. ljudi bez identiteta zbog zatvaranja civilnih registara u oblastima u kojima ne vlada režim, također njihovo polje djelovanja, kao i da sa udruženjima civilnog društva sarađuju u cilju uspostave osnovnih jedinica funkcionisanja civilnog društva na tim prostorima, kao i sređivanje informacija o izbjeglicama u Turskoj, Jordanu i Libanu, sve s ciljem uspostave vladavine zakona.

Majke Sirije sa majkama Srebrenice

Svjedočili smo i toplim susretima onih koji se razumiju prije izrečene riječi, susretu majki Srebrenice i majki, supruga i sestara nestalih u Siriji – susretu onih koji nikada ne odustaju od istine i pravde i pored teškog bremena tuge i boli koje dostojanstveno nose. Majke Sirije su željele da čuju kako su se majke Srebrenice borile i bore za istinu i pravdu, kako su uspjele animirati domaću i svjetsku javnost u toj borbi, kako su uspjele svojoj nestaloj djeci, muževima, braći i očevima vratiti imena i uklesati ih na nišane da svjedoče istinu. One su tek na početku te borbe. „One se još nadaju da su njihovi sinovi živi. Baš kako smo se i mi nadale. Da Bog da da bar neke od njih dočekaju da zagrle svoje sinove ...“, kaže majka Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta „Majki enklave Srebrenica i Žepa“.
Majka Kada je, pored hladne kiše koja je tog dana u Srebrenici padala bez prestanka, neumorno govorila u mezaristanu Memorijalnog centra Srebrenica Potočari, o borbi od koje nikada nisu odustajale, traženju kostiju svojih najdražih, o neprestanom i nepokolebljivom svjedočenju o Srebreničkom genocidu i traženju pravde za svoje ubijene – da zločini ne ostanu nekažnjeni.
„Naše glavno oružje je bila istina. Od nje nikoga nismo štedjele“, govorila je majka Kada. „Jezik istine je jezik šehida“, dodala je majka iz Sirije Amina Hulani. Gledali smo majke djece Sirije kako krupnim suzama plaču stišćući usne dok su gledale film o Srebreničkom genocidu. Mlada Gada Abu Mesta je pokušala da sakrije suze, ali joj to nikako nije uspijevalo. Njoj su supruga uhapsile vladine snage i nakon mučenja ubili. Ona danas sa djecom živi u izbjegličkom logoru u Libanu gdje su se majke organizovale oko „Udruženja porodica nestalih za slobodu“ i umrežavaju sa drugim majkama Sirije u izbjegličkim logorima u Jordanu, Turskoj i Siriji.
Među njima je i Hala Alghawi, koja je radila kao hirurg u Damasku prije rata. Danas živi u Turskoj i nastoji da pomogne majkama u njihovoj borbi. „Veliko je to što su majke kod vas uradile. One vraćaju nadu u humanizam“, kaže Alghawi.
Delegaciju članova porodica nestalih u sirijskom sukobu činila je grupa četrnaest izuzetnih žena spremnih da nastave put koje su utabale majke Srebrenice. Dok su se selamile sa majkom Kadom pokazivale su na majku Gadu i govorile: „Ovo je naša majka Kada“. Uz čvrsti zagrljaj na rastanku govorile su: „Da se vidimo u slobodnoj Siriji, ako Bo g da.“

Svjetski rekorder i majstor borilačkih vještina Ado Dulas 

 

Nakon castinga 6. maja 2017. godine za igrani film “Godine Genocida“ u jednoj od glavnih uloga bit će Adem Ado Dulaš, Bošnjak iz Glamoča koji je stalno nastanjen u Austriji. Upriličili smo kratak razgovor s ovim tridesetičetverogodišnjakom koji je mnogo poznatiji svjetskoj nego našoj domaćoj javnosti kao Ado Dulas

Ado Dulas je instruktor borilačke discipline Krav Maga i jedna je od priznatih ličnosti u svijetu borilačkih vještina, što dokazuju i njegove titule na prestižnim manifestacijama za borilačke vještine  poput Hall of  Honour, International Hall of Fame itd. Inače, proglašen je majstorom godine 2015.  u Atlantic Cityju (SAD), a  2017. godine oborio je svjetski rekord u razbijanju 76 siporeks ploča za 20 sekundi. 

Rođen je 1983. godine u Glamoču, a kao maloljetnik sa njegove 6 godina je u toku agresije na BiH odveden u Austriju, u grad Insbruk. Od malih nogu gajio je ljubav prema sportu, a posebno  prema borilačkim vještinama te je kao šestogodišnjak svakodnevno trenirao borilačke sportove.

 

Prvi u svijetu osmislio metod odbrane za invalide

 

“Jedne prilike sam na ulici vidio kako je grupa napala jednog čovjeka. U tom trenutku, ne razmišljajući mnogo, priskočio sam u pomoć. Nisam računao na posljedice. Inače, znamo princip da čovjek zlo treba spriječiti riječima ili djelom. Taj čovjek kojem sam pomogao bio je majstor borilačkih vještina. Dao mi je dao vizit-karticu i pozvao me u svoju školu borilačkih sportova i za odbranu, u kojoj se obučavalo profesionalno osoblje za osiguranje“, počinje nam svoju priču Ado, koji je svratio u Sarajevo radi daljnjih pregovora o novom filmu o Srebrenici.

Ado je u ovom klubu proveo nekoliko godina, vrijedno trenirajući da bi zadobio povjerenje trenera da sam vodi treninge i obučava druge. Završio je niz akademija za sigurnost te postao certificirani tjelohranitelj da bi kasnije osnovao i svoju osiguravajuću kuću ADSB. Nalazeći se u niz opasnih ili u najmanju ruku stresnih situacija morao je primjenjivati naučeno.

“Odbrana čovjeka počinje u glavi. Najvažniji je sabur. Što čovjek više uči, više je strpljiv. Prvo treba sagledati situaciju u kojoj se čovjek našao i najvažnije: pokušati smiriti situaciju. Znate, kada vidite da bi moglo doći do nereda učesnici su nervozni i uplašeni te je važan pristup da pokažete kako se sve može riješiti na lakši način, jer kada dođe do tuče nema povratka. Upravo sam u svojoj karijeri nastojao analizirati psihološko stanje osoba u ovim situacijama. Posvetio sam se izučavanju teorija o psihologiji čovjeka i sada mogu prepoznati u kojem je stanju čovjek: da li je riječ o nekome koji će napasti bez obzira šta vi uradili ili je potrebno samo da ga smirimo“, pojašnjava Ado.

Ado je postao naročito interesantan znanstvenoj i široj javnosti kada je predstavio koncept samoodbrane za osobe u invalidskim kolicima, što je i po prvi put da je neko osmislio i prezentirao ovaj metod samoodbrane.

“Tražio sam od različitih instituta da im prezentiram samoodbranu za invalide. Mislili su da sam lud. Mnogi su se pitali kako mogu o tome da razmišljam, jer ko bi napao osobe u kolicima. Ipak, radio sam na dugogodišnjem istraživanju, koje je uključivalo i ankete sa osobama u kolicima, od kojih su neki zaista napadani. Kada sam prezentirao metode samoodbrane za osobe u kolicima, to je postalo nevjerovatno popularno u Austriji i svi mediji su izvještavali o tome“, kazao je Ado.

 

Put ka filmu

 

Ado je 2010. godine osnovao svoj klub u Insbruku, zapravo Školu za samoodbranu i obezbjeđenje pri kojoj trenira tjelohranitelje, osobe koje žele biti član osiguravajućeg osoblja, sportiste, ali i sve druge zainteresirane koji žele da se nauče sami odbraniti i steći osnove borilačkih vještina. Kasnije je otvorio još jednu školu u Njemačkoj, a uskoro će biti otvorena škola i u Švicarskoj. Redovni je trener specijalaca i učesnik seminara o sigurnosti i odbrani.

“Otvorio sam školu, jer mnogi su radili tjelohraniteljski ili osiguravateljski posao, a nisu bili obučeni za to. Na početku je bilo teško, jer sam bio nepoznanica mnogima. Mnogi su me odgovarali da napustim, jer je došlo i do finansijskih problema. Međutim, nikada ne napuštam ono što odlučim. Neću sve prihvatati, ali ono što prihvatim, kao projekat ili izazov, idem do kraja i mislim da bi svako to trebao raditi. Nakon teškog početka danas je moja škola jedna od najkvalitetnijih, a što se tiče odnosa prema meni mnogi dolaze na trening i obuku samo kada sam ja tu, jer imaju ogromno povjerenje u ono što radim. Uglavnom, to je moja poruka svima: ako vjerujemo u svoje sposobnosti i ideju, uz Božiju pomoć moramo uspjeti. Kada smo mladi trebamo iskoristiti svaki trenutak. Svaki dan se uči, traže se nova znanja, jer je svaki dan nešto novo. Na primjer, ne može se propuštati trening. Kažu: ‘Boli me glava!’ Kada zaboli glava idite trčati nekoliko kilometara i vidjet ćete hoće li vas više boljeti“, poručuje Ado.

Jednoga dana 2014. godine u njegovu kancelariju je ušao filmski redatelj koji je želio snimiti film u kojem bi Ado trebao glumiti. Iako se nikada nije zanimao za ovu vrstu posla, uzeo je časove glume i ubrzo bio dio ekipe filma austrijske nezavisne produkcije. Kasnije je igrao sporedne uloge u različitim serijama te glavne uloge u tri filma, a 2016. godine snimio je i svoj samostalni igrani film, koji je bio i svojevrsna promocija njegove škole. Da je bio dobar potez upuštanje u filmske vode svjedoče i nove ponude za snimanje filmova u SAD, Rusiji i Kini, od kojih je jedan i u holivudskoj produkciji. Inače, određene glumce je upoznao u SAD, u kojima je boravio kako bi primio titulu Master of the Year. 

 

“U Americi sam upoznao niz glumaca, jer kada uđete u Kuću slavnih onda vam se otvaraju vrata u svijetu filma“, kaže Ado koji naglašava da mu, ipak, nijedna ponuda nije bila značajna kao dobivanje uloge u filmu o Srebrenici, jer je ranije snimio i kasidu o Srebrenici.

 

Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru svih svijetova na blagodatima koje nam daje, hvala Mu na blagodatima koje smo spoznali i na blagodatima koje spoznajemo svakodnevno. Neka je mir i spas na najodabranijeg uzora, našeg i Allahovog miljenika Muhammeda a.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove iskrene, čestite i odane drugove. Mahsus selam našim bosanskim šehidima.

Braćo i sestre, Allah dž.š. je zabranio nasilje, zulum i napravdu, a naredio da se čini dobro svakome, i ljudima, i životinjama i prirodi. Oni koji čine nasilje i zulum, sigurno ga neće dovijeka činiti i Allahovo je obećanje da će dobro nadvladati zlo. Allahovo je obećanje da će istina pobijedili laž. Zlikovci, zločinci i njihovi pomagači sigurno nisu sretni i smireni ni nakon 22. godine od genocida, u našoj Srebrenici, u našoj domovini. Za njih je Allah dž.š., užašno boravište pripremio, gdje će im hrana biti plodovi džehennemskog drveta Zekum, plodovi kao glave šejtanske. Oni u Džehenemu, niti će živjeti niti će umirati, piće će im rastopljen mjed i ključala voda biti, oni će tek tad ono što su zaslužili dobiti, njima odgovorajuća kaza na ovom svijetu, ma kakva bila ne može dovoljna biti.

Braćo i sestre, oni ni na ovome svijetu smireni i bez kazne nisu. Koliko puta smo čuli da im se kazna na ovome svijetu desila i sigurno im se dešava. Oni su kazna sami sebi. Naši šehidi, s druge strane,  kao što Allah kaže su živi: “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate“ (El-Bekare, 154 ) Oni su u lijepom boravištu, na uzglavlja u svili i kadifi naslonjeni, oni svakoraznog voća kušaju u svojim dvorcima, dok im ispod prozora rijeke od meda, mlijeka i zadovoljstva teku. Oni će se zauzimati za članove svoje porodice i za nas na Sudnjemu danu i bit će u Allahovom hladu kada drugog hlada neće biti.

Mi smo, braćo i sestre, ti, koji su ostali iza njih da se nastave boriti za ono, za što su se oni borili, za svoju vjeru, za svoju porodicu i za svoju domovinu. Borimo li se mi braćo za svoju vjeru, pomažemo li svoj džemat i svoju zajednicu, je li nam stalo da nam stanje bude bolje? Borimo li se za svoju domovinu, i jesmo li Srebrenicu prepustili na milost i nemilost drugima? Borimo li se za svoju domovinu, ako nam mirno ne spava majka šehida u Manjem entitetu? Borimo li se tako za svoju domovinu, a povratinici ne uče svoj jezik i imaju manja prava od svih drugih građana ove zemlje? Je li borba i strategija za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ako povratnik ne može ili jedva da može uz mnoštvo papira da dođe u Tuzlu ili Sarajevo ili Bihać kako bi liječio sebe i svoje dijete.

Pitamo li se braćo, hoće li se zauzimati za mene i za tebe, moj i tvoj ubijeni babo, djed, amidža i dajdža, ako se tako odnosimo jedni prema drugima? Većina smo u našoj državi, a prava mnoga nemamo. Zato se s pravom pitamo, ko to nas vodi i gdje to nas vodi? Šta bi nam rekle srebreničke žrtve genocida da nas vide i sagledaju naše stanje?

Braćo i sestre, voljeti se moramo, voljeti drugom ono što volimo sebi, svi mi to znamo, ali to u djelo i praksu provesti moramo. O vjeri mnogo znamo, samo djela, amela nam nedostaje. Davno je Ilhamija rekao da je nestalo amela, dobroga djela, i zato je mnogo nezadovoljstva i raznih nedaća.

Braćo i sestre mi se ne smijemo djeliti ni na kakve tabore i skupine, mi smo Bošnjaci i Bošnjakinje zemlji Bosni odani, ponosan, saburli narod koji u svojoj dugoj historiji za osvetom posezao nije. Merhametli smo i nenamtljivi, ali nikako ne smijemo biti nezainteresovani za svoju vjeru, za svoju rodbinu, za svoju domovinu od Une do Drine, od Save do mora.  Graditi je sa svim dobronamjernim ljudima, moramo. Ustrajati ćemo uz istinu i istine se bojati nećemo i svakome u lice je reći, pa makar bila i gorka. Ne treba da  popuštamo onima koji su činili zlo i nered na zemlji, nego črvstim stavovima sa argumentom istine prema njima se odnositi i tako zlo spriječiti.

Islam i pravda i istina su jedne te iste riječi, mi to kao muslimani moramo pokazati. Braćo i sestre, obezbjedimo bolji život našoj omladini u vlastitoj zemlji da nam omladina ne pušta korijenje po tuđini i ispod tuđeg neba.

Mi djelom, a ne rječju moramo pokazati da želimo ljepši i bolji i sigurniji život svakom povratniku, a ne da ih samo sažalijevamo i da ih manje vrijednim smatramo. Nije država i domovina par stotina kilometra kvadratnih. Trebamo da budemo ponosni na svakog onog ko se vratio na ognjište, i onoga koji čuva veze sa svijim zavičajem iz dalekoga svijeta.

Braćo i sestre, mi Bošnjaci smo rasuti po bijelome svijetu, ima nas na svim kontinentima. Iskoristimo priliku koja nam se pruža. Iskoristimo potencijal naših ljudi, ma gdje da jesmo. Uvežimo se i dajmo za svoju zemlju i svoju naciju više. Neka svako od nas, ma gdje bio, uradi ono sto može, onoliko koliko je u mogućnosti. Samo na takav način, naša će domovina bivati jača i spremnija. Samo tako, naši će ljudi ostajati u svojoj domovini i vraćati se u nju. Samo zajedno i samo ujedinjeni, kako nam  se više nikada i ni u jednom dijelu naše zemlje ne bi  ponovilo  zlo koje nam se dogodilo. 

Molimo Allaha dž.š. da budemo od onih koji će predano sačuvati svoj din, domovinu i porodicu i prenijeti je na buduće generacije u ljepšem svjetlu nego što smo naslijedili. Amin

Ako niste uspjeli pratiti majke 31. marta na dan prve kolektivne dženaze u Potočarima kada uče Fatihe, Ja-sine i tevhid žrtvama genocida ili biti na kolektivnoj dženazi u Ahmićima 16. aprila i Vlasenici 22. aprila, pokušajte otići na bar jednu od kolektivnih dženaza koje slijede u dane kada su većina žrtava ubijani u genocidu počinjenom u BiH 1992.-1995. 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine