digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicionalnim mimohodom od centra Kozarca do Šehidskog mezarja u Kamičanima, Kozarčani su 24. maja ove godine podsjetili na stradanja bošnjačkog naroda, koje se dogodilo prije 26 godina. Tokom mimohoda kolona je zastala kod Spomen-obilježja u centru, gdje su uklesana imena 1.244 ubijenih žitelja ovog područja, i proučila fatihu.

Prije 25 godina u Ahmićima su 116 bošnjačkih civila pobili oni koje danas slavi evropska parlamentarka Marijana Petir.

U novom printanom izdanju Preporoda od 15. aprila 2018. čitajte:  

Obilježavanje 24. godišnjice zločina nad Bošnjacima Stupnog Dola otpočelo je 21. oktobra 2017. akademijom u Velikoj sali Općine Vareš. Nastavljeno je dan kasnije u sali Mješovite srednje škole gdje je Udruženje logoraša „23. oktobar 1993. Vareš“ organiziralo mimohod sjećanja, obilazak mezarja žrtava u Varešu – Glavica, gdje je pred duše ubijenih proučena sura Ja-sin, potom odlazak u Čaršijsku džamiju gdje je proučen tevhid. U ponedjeljak 23. 10. 2017., na dan zločina,  organizirana je posjeta mezarjima gdje su ukopani stradali u Stupnom Dolu, Pomenićima, Dabravinama, Hodžićima, Budoželju, Varešu, te položeno cvijeće na spomen-česmu. Održan je i marš mira “Trasa spasa Stupni Do 23. 10. 1993. – 23.10. 2017.” Nikad se ne smije zaboraviti da su na današnji dan 1993. godine pripadnici HVO Vareš, te jedinice iz Kiseljaka „Maturice“ i „Apostoli“ iz sastava brigade HVO “Josip ban Jelačić” iz Kiseljaka, ubili 38 stanovnika Stupnog Dola, među kojima je bilo 17 žena i petoro djece. Najmlađa ubijena je bila dvoipogodišnja djevojčica Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić. U ovom stravičnom zločinu 11 osoba je živo zapaljeno i izgorjelo u jednoj od kuća. Selo Stupni Do gotovo je svo spaljeno, a tom prilikom izgorjelo je 58 kuća i mjesna džamija. Tog za Bošnjake vareške općine kobnog 23. oktobra 1993. godine u Varešu je zarobljeno i u logore zatvoreno oko 450 muškaraca Bošnjaka koji su tokom boravka u logoru bili izloženi strašnim torturama. Pripadnici HVO-a su surovo mučili i veliki broj žena i djece u Varešu, a više desetina žena bilo je silovano ili seksualno zlostavljano. Sedam Bošnjaka je u gradu ubijeno, a među njima i starica Esma koja je imala više od 80 godina.

 

Prigodni program pored šehidske spomen česme

Memorijalnom skupu pored šehidskog turbeta u haremu džamije u Stupnom Dolu okupio se velik broj rodbine, prijatelja, komšija nastradalih među kojima su bili i predstavnici općinske i kantonalne vlasti, te imami Medžlisa Islamske zajednice Vareš na čelu sa glavnim imamom Sadžidom ef. Ramićem. Prvi se okupljenom narodu obratio Emir Likić, predsjednik Mjesne zajednice Stupni Do. On je uz ostalo kazao: „Na današnji dan prije 24 godine grad Vareš doživio je najveću kataklizmu od svog postojanja. Bilo je svih drugih nesreća, žrtava u Drugom svjetskom ratu, ali ono što se desilo 23. 10. 1993. godine prevazilazi sve prethodno. Ubijanje nevinih ljudi, žena i djece, silovanja, paljenje, pljačke i rušenje zvjerski nastrojenih bojovnika HVO-a ostavili su neizbrisiv trag po ovo selo i grad Vareš. Život u Stupnom Dolu, danas, ima drugu dimenziju, ali u duši onih koji su osjetili strahote i bili direktne žrtve ovog zločinačkog poduhvata, tog kobnog dana, ostaje bolna praznina i teško breme koje će nositi svi sa sobom dok su živi. Poštujmo njihovu bol i njihovu patnju i na trenutak se stavimo u njihovu ulogu. Molimo Boga da se nikada i nigdje u svijetu ne ponovi Stupni Do“.

Obratio se i načelnik općine Zdravko Marošević. U svom izlaganju posebno je podvukao: “Dvadeset četiri su godine iza nas, ali bol majki, očeva, braće, sestara, djece je uvijek isti, pogotovo kada dođemo na ovaj dan. Kada se sjetimo tih najtežih dana u povijesti Vareša, onda zaista je teško bilo što reći, a da bi to uobličili u stvarnu sliku i osjećaje. Svi koji su danas došli, došli su da izraze poštovanje, posebno onima koji su dali najviše od sebe,  a to su životi. Nažalost, živote su dali samo zato što su bili neki drugi, drugačiji ili isti, nedužni i nizašto krivi. Kao načelnik općine po prvi put ovdje u Stupnom Dolu želim vam reći, moji Stupnodolci, stradalnici, sjećajmo se, pa pustimo i suzu jer ona je ljudska...“

Sličica Želim Print

Jasmin Mešković je govorio ispred Saveza logoraša BiH. On je kazao: „Da se ne zaboravi, da se ne ponovi. Danas smo ovaj dan posvetili žrtvama, svima koji su ubijeni u Stupnom Dolu i Varešu. Suosjećamo u bolu i patnji kroz koju prolaze sve ove godine. Treba obilježavati ove događaje širom BiH. Treba obilježavati zbog svih nedužno ubijenih građana BiH. Nama koji smo preživjeli zločin ostavljeno je u amanet da o ovim događajima svjedočimo...“

U ime Vlade ZDK obratio se Fahrudin Brkić, ministar prostornog uređenja, prometa i komunikacija i zaštitu okoliša. On je istakao: „Ne smijemo zaboraviti žrtve i nađimo vremena da svake godine na ovakav dostojanstven način odamo im najveću počast.“

Hor BZK Preporod izveo je nekoliko ilahija i kasida, a recital su izveli učenici osnovnih i srednjih škola iz Stupnog Dola i Vareša koje su pripremile Sahudina Beganović, Almira Muftić i Naida Numanović. Nakon prigodnog programa uslijedio je polaganje cvijeće na spomen česmu od strane predstavnika javnog, političkog, društvenog i kulturnog života i udruženja proisteklih iz agresije na BiH. Potom se otišlo na obližnje mezarje gdje su vareški imami proučili suru Ja-sin. Nakon podne namaza u džamiji je proučen kelime-i tevhid.

Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge... Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci. Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne...
Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana. Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“... Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova... Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča ... Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima... Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati... Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.
Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.
Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske. Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!
Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično. Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta. Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika. Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje... Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!
Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.
Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje. Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese... Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.
Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu. Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

Sličica Želim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine