Printaj ovu stranu

Šta su Muslimanski glas i Preporod pisali o referendumu 1992. godine

Autor: Safer Muminović Mart 04, 2018 0

Ove godine, 1. marta, po 23. put, obilježen je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Naime, 28. februara 1995. godine Skupština Republike Bosne i Hercegovine izglasala je Zakon o 1. martu po kojem je propisano da se taj dan obilježava kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Praznik je prvi put proslavljen 7. aprila 1995. godine nakon što je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović svojim ukazom od 6. marta 1995. proglasio Dan nezavisnosti državnim praznikom tačno na dan kad je prije tri godine (1992. godine) izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o nezavisnosti. Apsolutnom većinom građani Bosne i Hercegovine su izglasali nezavisnost Bosne i Hercegovine iako se, po nagovoru Srpske demokratske stranke, većina Srba odbila izjasniti.

Referendum kao historijski događaj

Dan nezavisnosti je, dakle, obilježavanje referenduma održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, jednog od najznačajnijih događaja u suvremenoj povijesti Bosne i Hercegovine. Prema tradicionalnoj historiografiji ovaj se događaj označava kamenom međašem, velikom historijskom prekretnicom u razvoju Bosne i Hercegovine. On postaje sastavni dio jednog državnog ili nacionalnog narativa o nedavnoj prošlosti u kojem jedni referendum smatraju slavnim i veličanstvenim događajem, drugi ga smatraju nelegalnim i kriminalnim, treći okidačem za rat, četvrti potezom koji je razbio Jugoslaviju i tako do u nedogled različitih politički ili nacionalistički obojenih pogleda na prošlost. Međutim, moderna historiografija ne priča priče o prošlosti već se trudi široko sagledati svaki problem. Da bi to postigla historija, kroz multidisciplinarni pristup traga za istinom koristeći prirodne nauke, sociologiju, političke nauke, pa u konačnici uzima u obzir i psihologiju, te osnovne ljudske nagone za opstanak i produženje vrste. Historija nije vještina ubjeđivanja već društvena nauka s jasnim naučnim metodama. Cilj joj je izgraditi istinitu sliku o nekom događaju široko ukazujući na čitav lanac uzroka i posljedica koji su doveli do njega. Jedino je na taj način moguće napraviti distinkciju između historije kao nauke i historije kao narativa sadržanog u odvratnoj floskuli da historiju pišu pobjednici.
Pisati o karikama koje čine lanac uzroka i posljedica koji su doveli do referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine znači pisati historiju Bosne. Da krenemo od Kulina bana, srpske dinastije Nemanjića, bosanskih Kotromanića, Boja na Kosovu, Osmanlija, Svetog Save, obnove Pećke patrijaršije, Mehmed-paše Sokolovića, Eugena Savojskog, stigli bismo do Zmaja od Bosne, cara i kralja Franje Josipa, srpskih Karađorđevića, Mehmeda Spahe, Josipa Broza, Džemala Bijedića, Slobodana Miloševića, njegovog kosovskog boja, Alije Izetbegovića i referenduma. Za tako nešto nemamo ni vremena ni prostora, a historija je ozbiljna nauka.
Budući da se radi o suvremenoj povijesti i događaju kojega se mnogi jako dobro sjećaju, listajući stare novine, bez ikakvih naučnih ambicija pokušat ćemo prenijeti samo dio atmosfere koja je vladala u Bosni i Hercegovini pred referendum o nezavisnosti. Možda će tekstovi iz „Preporoda“ i „Muslimanskog glasa“, u to vrijeme vodećeg bosanskohercegovačkog političkog sedmičnika, za koje danas možemo tvrditi da su historijski izvori, nekome donekle i odgovoriti na pitanje šta je dovelo do referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Pitanje ustroja BiH bez Jugoslavije

Naslovna strana „Muslimanskog glasa“ od 18. oktobra 1991. vrlo slikovito govori da je BiH demokratska i suverena država ravnopravnih građana i naroda što joj garantuje 60. Amandman ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a s obzirom na to da su Republika Srbija donošenjem novog ustava, i republike Slovenija, Hrvatska i Makedonija referendumskim odlukama nepovratno promijenile ustavni poredak Jugoslavije. Naime, početkom oktobra 1991. godine Parlament Bosne i Hercegovine je zasjedao s ciljem da se usvoji platforma o budućem ustroju Bosne i Hercegovine s obzirom da je Jugoslavija faktički prestala postojati. Na tom zasjedanju Parlamenta Radovan Karadžić je izgovorio onu poznatu rečenicu da će muslimanskog naroda možda nestati. Tim povodom u „Muslimanskom glasu“ je urednik Dževad Hodžić tada napisao:
„Prognozom o nestanku muslimanskog naroda Karadžić je definitivno razriješio neke dileme. Prva dilema koju je Karadžić definitivno otklonio sastojala se u sljedećem: Ako je srpskom narodu u interesu da bosanske Muslimane i Bosnu i Hercegovinu zadrži u jedinstvenoj (užoj ili krnjoj) Jugoslaviji, zašto aktuelna srpska politika i srbijanska vlast u vrijeme kada se rješava jugoslovenska ustavno-pravna i politička kriza čini sve da kod Muslimana stvori nepovjerenje prema srpskoj politici, da Muslimane okrene protiv sebe? Zašto armija u koju se zaklinju Srbi puca na džamije? Zašto Srbija hapsi vrhovnog poglavara Islamske zajednice u Jugoslaviji? Zašto se Karadžić grli sa četnicima kada zna da su upravo četnici počinili genocid nad muslimanskim narodom u toku drugog svjetskog rata? Zašto se u srpskoj politici nisu ostavili mirnim džamijski minareti od hitaca, zašto se hapšenja na Kosovu nije poštedio makar reisu-l -ulema, zašto se Karadžić nikada nije ogradio od četništva? Zašto sve to nije učinjeno da bi se tako izbjegle nepotrebne smetnje, da bi se Muslimani pridobili za zajedničku državu sa srpskim narodom u Jugoslaviji?“

1 karikatura

Karikatura Mithata Ajanovića iz predreferendumskog “Muslimanskog glasa”, februar 1992.


U istom broju lista „Muslimanski glas“ njegov glavni i odgovorni urednik Džemaludin Latić piše: „Suverenitet BiH – iako samo reafirmirana odredba važećeg republičkog Ustava – nije samo puka skupštinska odluka. Suverenitet podrazumijeva da ćemo od prekjučer mi odlučivati o našoj odbrani, da ćemo moći spriječiti da Muslimane, bh. Hrvate, bh. Srbe i Albance ne guraju u prve bojne redove u nečijem ratu – s uperenim cijevima u njihove zatiljke-, da nam neće krasti šumu i ugalj, da ćemo suficit od našeg izvoza mi koristiti jer se on neće zadržavati u federalnoj ili inoj kasi, da ćemo imati diplomatska predstavništva i bh. osoblje ondje gdje i koliko mi budemo željeli i mogli, itd.“

Izbjeglice iz Hrvatske dolaze u Sarajevo

Tekst Jasmine Kazije o dolasku izbjeglica iz Trebinja, Gacka, Dubrovnika, Osijeka, Vukovara, Bileće i Vinkovaca: „U sarajevskoj regiji trenutno se nalazi preko 400 izbjeglica koliko ih je prijavljeno u dobrotvornom društvu „Merhamet“. Iz dana u dan taj se broj povećava. Smještajni kapaciteti su najveći problem. Hoteli „Evropa“, „Nacional“, „Central“ i „Stari Grad“ već su prebukirani. Među izbjeglicama su ljudi svih nacionalnosti i vjera. „Merhamet“ ih tretira na isti način“...
U uvodniku „Muslimanskog glasa“ broj 44 od 21. februara 1992. godine Ejup Ganić pod naslovom „Odlučuje tvoj glas“ piše: „Duboko sam ubijeđen da će referendum o sudbini BiH odlučiti i našu sudbinu, svakoga pojedinačno i svih zajedno. Jednostavno, ako Bosna postane ravnopravna sa svojim sestrama, onda otpadaju razlozi svađa između njih... Na kraju još dvije poruke tebi, dragi čitaoče: Onima koji podmeću da neko u BiH želi islamsku republiku recite istinu da je bosanskohercegovačkim Muslimanima islam tradicija, a ideologija Evropa bez granica, kao i svim Evropejcima“.
Kolumnista u „Muslimanskom glasu“ broj 44 Manojlo Tomić u tekstu pod naslovom „Bosna nije Jugoslavija u malom“ između ostalog kaže: „Najnoviji argumenti zagovornika etničke podjele BiH se svode na sljedeću tezu: „Ako je BiH višenacionalna kao i Jugoslavija, ako se Jugoslavija kao takva raspala, onda se mora i BiH podijeliti“. Zaboravljaju, samo da je Bosna i starija i trajnija i drugačija od Jugoslavije“.
U popularnoj rubrici „Vrijeme u kojem živimo“ u predreferendumskom izdanju Muslimanskog glasa Hadžem Hajdarević pod naslovom „Sarajevski snijeg“ kaže: „Snijeg što je ovih dana poklopio Sarajevo i veliki dio Bosne i Hercegovine možda dolazi kao nostalgija opća na februarske dane prije osam godina, kad je ovaj grad bio domaćin Zimskih olimpijskih igara. Tih osam godina protutnjalo je u vječitoj neizvjesnosti, kasnije višestranačkom optimizmu i, sasvim aktuelnom, sve većem strahu od rata, bijede i gladi. Sva ta plašenja nedužnog naroda najviše forsiraju bezobzirnici raznih vrsta i političkih opredjeljenja, šverceri, pljačkaši, cestovni hajduci i ljudi bez obraza. Politička i moralna kaljuža odavno je naša sudbina. Nezavisna Bosna i Hercegovina tek je šansa da kaljuže i harambašenja bude sve manje. A Sarajevo će u nekom sutrašnjem, sretnijem vremenu opet imati šanse da organizira Zimske olimpijske igre. I na planini Jahorini, dakako“.

Novi Nirnberški proces za vođe i dželate

U „Muslimanskom glasu“ stalni kolumnisti su bili i književnici Mile Stojić i Miljenko Jergović. U jednoj svojoj kolumni naslovljenoj Nürnberg, Mile Stojić proročki predviđa uspostavljanje Haškog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji govoreći da ni Srbi ni Hrvati ne znaju za šta ratuju, protiv koga i za koga u zaključku svoje kolumne kaže: „Dok se u politici vode skolastičke rasprave i razgovara o mitskim historijskim predstavama, u stvarnosti mladi Srbi i Hrvati i Muslimani ginu u vlažnim grabama. Njima, zacijelo, više objašnjenje ne treba. Možda će njihove duše „usnule u bratstvu i jedinstvu“ na onome svijetu zatreptati od ushita kad se organizira novi nirnberški proces za njihove vođe i dželate. A to će biti uskoro“.

Obnova bosanske državnosti

Pored „teških“ tema “Muslimanski glas“ je 1991/92. godine objavljivao mnoštvo informativno-zabavnih sadržaja, a tu bi trebalo kao zanimljivost izdvojiti objavljivanje romana u nastavcima turskog pisca Rešata Nurija Güntekina „Kad opada lišće“ koji će nekih dvadesetak godina kasnije postići svjetsku slavu kao jedna od najgledanijih turskih tv-serija „Opalo lišće“. Interesantan je i intervju sa crnogorskim muzičarem Rambo Amadeusom koji su tada vodili mlađahni Sead Kreševljaković, danas urednik na Al-Jazeeri, i još mlađi Amer Bukvić, danas direktor BBI banke. U listu je bila i posebna stranica „Sarajevski ljetopis“ koju je uređivao književnik Mirsad Sinanović gdje je često navodio veliki nesrazmjer u etničkoj strukturi uposlenih u javnim ustanovama i institucijama glavnog grada BiH u korist Srba, a na štetu Muslimana. Tako je naveo činjenicu da su u Sarajevo od 44 škole u njih samo 6 direktori bili Muslimani.
Povodom referenduma, naš list „Preporod“ u broju 515 od 15. februara 1992. godine na naslovnoj stranici donosi tekst uglednog historičara Husnije Kamberovića pod naslovom „Obnova bosanske državnosti“ u kojem autor zaključuje: „Došlo je vrijeme da se Bosna digne iz mrtvih. Učinit će to svi bosanski muslimani, pravoslavci i katolici, svi hercegbosanski građani, i Muslimani i Srbi i Hrvati. Jer je to u interesu sviju. I kao građana i kao pripadnika nacija. Kao građanima svima nam je potrebna suverena država Bosna i Hercegovina iz ekonomsko-socijalnih razloga, a kao pripadnicima nacija: Muslimanima zbog najgušće nacionalno-teritorijalne koncentriranosti na ovim prostorima, a bosanskim Hrvatima i Srbima zbog toga što bi u takvoj državi prestali biti nacionalna periferija“.˝
Izlaskom na referendum građani Bosne i Hercegovine su se nadali da će svojim glasom za suverenu, nezavisnu, slobodnu BiH okončati godine jada, bijede i straha. Postojala je nada de će konačno biti osujećeni mračni planovi srpskih i hrvatskih nacionalista koji su crtali granice međusobnih podjela tako što bi brisali već 300 godina stare granice Bosne i Hercegovine. Odmah nakon referenduma započela je krvava agresija srpske vojske na međunarodno priznatu nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, desilo se čudo bosanskohercegovačkog otpora. Uz teške žrtve u ratu 1992-1995. Bosna i Hercegovina je sačuvala višestoljetnu opstojnost svojih granica i potvrdila hiljadugodišnji kontinuitet historijskog postojanja zemlje Bosne. Referendum je ostao čvrsta karika u povijesnom lancu razvoja moderne i evropske Bosne i Hercegovine, a Dan nezavisnosti praznik podsjećanja na taj veoma važan historijski događaj.
Sretan Dan nezavisnosti!

Povezani članci (po oznakama)