U izdanju renomirane izdavačke kuće HECE YAYINLARI iz Ankare izišao je turski prijevod romana  “Boje višnje“  Enesa Karića. Roman su na turski prevele Mirela Crnovršanin-Kurtali  i  Sanela Crnovršanin, urednica i redaktorica prijevoda je Azemina Brkan Baymak, a predgovor je napisala prof. dr Kerima Filan.  

Jedanaestog jula ove godine u svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Istanbulu uručena su priznanja Udruženja muslimanskih društvenih naučnika Ujedinjenog Kraljevstva (AMSS UK) profesorima Fikretu Karčiću i Enesu Kariću.

Putnici kroz tradicionalne zemlje islama, napose koji pristižu iz kulturnih krugova u kojima ne postoji  “sakralni jezik“ (za razliku od  arapskogKurʼāna ili hebrejskog Tore), lahko mogu pomisliti da muslimani (napose Arapi) promiču arapski jezik, štaviše da ga promoviraju uvjerenjima i sredstvima koja su na samom rubu onoga što se naziva  “lingvistički rasizam!“ Pa ipak, tako stvari ne stoje.

Znamenitim motivom Kurʼāna, onim da svijet i cijeli Univerzum na svojim stran(ic)ama sadrže znakove (āyāt) iz kojih saznajemo da Bog ima i da postoji Božija svemoć, premrežen je cijeli Kurʼān.

A i sam Kurʼān je, također, knjiga koju sačinjavaju znakovi (āyāt). To nas navodi da naslutimo sljedeće: Listajući Kurʼān mi, u načelu, “listamo“ cijeli svijet! Egzistencijalna pozicija čovjeka na Ovom svijetu je da hodi između dvije vrste Božanskih znakova (āyātu ʼllāh), Božanskih znakova u svetoj knjizi i Božanskih znakova u svijetu, svemiru. Te dvije vrste znakovlja su komplementarne.

Zapravo, davno su komentatori uočili da se iz Kurʼāna jasno pomalja motiv svijeta kao jedne knjige. Svijet se kreće, svjetska ili svemirska knjiga se lista, znamenja se pomaljaju, mnoga, jedno po jedno, na mirijade njih, neizbrojivo. Kao da se zadrže neko vrijeme pred našim očima i ušima, pa potom odlaze u dubine svemira, baš onako kako se i komete jave na svome putu, pređu preko nama susjednog nebeskog svoda i opet odu u dubine svemira, slijedeći svoje tajanstvene puteve. I nama nepoznate zadaće.

Ali, i cijeli svijet, Univerzum u svojoj sveukupnosti, ukratko: svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi, u Kurʼānu su na jednom mjestu uprizoreni kao jedna knjiga. Dovoljno je nakratko osmotriti suru al-Anbiyā/Vjerovjesnici (21:104), u njoj se daje moćni proglas o jednoj sceni nastupanja Sudnjeg dana:

“A na Dan kad smotamo nebo Mi

– kao što se smota list knjige

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Na ovom mjestu Kurʼān zbori o tome da je Bogu posve lahko “završiti sa ovim Univerzumom“ tada kad se njegovom ciklusu prikuči kraj. Bog će smotati ili sklopiti i zatvoriti Univerzum (na ovom mjestu za njega se kaže: “nebo“), to će Bogu biti “tako lahko“ učiniti baš kao što je čovjeku lahko smotati ili zaklopiti listove knjige!

Sve ono znakovlje Univerzuma (āyāt) će se sklopiti među korice knjige koju će Bog zatvoriti. Nestaće Univerzuma u kojem smo bili, koji je bio tu unaokolo nas.

Ali, hoće li to biti kraj svega? Hoće li nastati stanje jedne zauviječne “samosti Božije“?

Iz ovog mjesta u Kurʼānu (21:104) vidimo da sa “sklapanjem [knjige Univerzuma]“ neće nastati kraj. Naprotiv, posve jasno slijedi jedan optimističan proglas Kurʼāna:

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Tako će stvaranje opet započeti, tako će se Božija milost opet očitovati u mirijadama stvorenih svjetova. Božanskim tajnama i svrhama neće nikada nastupiti kraj.

(...)

Jedno snažno spoznanje višeg reda prožima cijeli Kurʼān: Sve je prolazno, samo je Bog vječan! Dobro je cjelinu Kurʼāna čitati imajući u vidu ovaj Božanski glas koji nam dolazi sa njegovih stranica, ovo podsjećanje da je sve prolazno, da sve mora jednoga dana ili, pak, jednoga eona proći i minuti, ma kako nam to moglo strašno izgledati!

Sura ar-Raḥmān/Svemilosni (55:26-27) opomenu o prolaznosti vezuje izravno za Zemlju:

“Sve što je na Zemlji – prolazno je,

a Lice Gospodara tvoga,

Veličanstvenoga i Plemenitoga, [zauvijekom] ostaje!“

Na stranicama Svete Knjige islama prolaznost se povezuje sa kretanjem. Sūra Yā Sīn/Jāsīn (36:40) moćno oglašava:

“Sve u svemiru plovi!“

Između ostalog, to znači da sve u Svemiru prolazi, ide svome konačnom odredištu. Neka unutarnja komponentna cijeloga Svemira, ono nutarnje bilo sveg Univerzuma, ili ono njegovo nama nevidljivo pulsiranje, kao da ima svoju glavnu svrhu da prolazi! Pa i duhovni Svemiri, duhovne civilizacije koje je Bog stvorio u svojstvima koja se nazivaju melekima ili anđelima, jednako tako će nekada minuti, proći!

Teško je, dakako, čovjeku prihvatiti ovu prolaznost, tu tajanstvenu poruku da će nekada nestati sva ova razvijajuća cjelina raskošnog Svemira!

Ali, svemu stvorenome Kurʼān ne samo da pririče, već i posvjedočuje, prolaženje kao zadanu neminovnost, kao neku vrstu sudbine. Dakako, Bog tako moćno i tako prostrano stvara Univerzum da se čovjeku čini da nigdje u njemu ne postoje “stupice sudbine“. A imaju one i jamačno postoje, o tim “zasjedama sudbine“ u Univerzumu Kurʼān skrovito govori.

Štaviše, kao da sa stranica Kurʼāna i vidimo, a i čitamo, jedno “Božansko likovanje“ koje se, s vremena na vrijeme, oglašava u mnogim alinejama te Knjige:

Hej, vi, stvorenja! Pa svi vi ste jamačno prolazni! Sve od svoga stvaranja vi u sebi nosite svoje nevidljive satne mehanizme koji vam broje već unaprijed određena vremena, periode i dobi! I nagovješćuju vaš kraj, vaše skončanje!

Vratimo li se, tek zakratko, sūri ar-Raḥmān/Svemilosni (55:26-27) i njezinoj opomeni o prolaznosti svega što je na Zemlji, usputno podsjećamo da u Kurʼānu ima mjesta gdje se “gotovo usrdno moli“ njegove čitatelje da više puta pogledaju Zemlji najbliže regione Nebesa. Sūra al-Mulk/Vlast (67:3-5) u dva maha svjedoči da čovjek, čak i ako iznova “pogleda u Nebesa“, neće vidjeti nikakve pukotine, rasjekline, nered, rasporenost i zbrku, ali će, naravno (to se vidi i iz drugih sūra) zapaziti prolaženje kao zadati aksiom Univerzuma. Sūra al-Ğinn/Džini (72:8-9) spominje da su Nebesa puna “zvijezda padalica“ i “zvijezda vrebalica“ koje nam i same govore o svojim prolaznim vremenima.

Jedna snažno dojmljujuća i stalno promjenljiva “slika“ Zemlje i Nebesa na stranicama Kurʼāna pokazuje se kao “ona nestalna strana“ postojanja Svemira i Univerzuma.

Zato se sa stranica Kurʼāna pomalja jedan zov čovjeku i čovječanstvu, zov upućen više puta, da se iza ovih mirijada “nestalnih prizora“ svijeta treba zaputiti Onom Vječnom, Jedinom Stvoritelju, Onom Kojem je svojstven Oduvijek i Zauvijek, kako su to govorili islamski teozofi i filozofi i, potom, ta dva aspekta nazvali (al-azal) i (al-abad).

(...)