U srijedu, 22. novembra, 2017. godine “krvnik Bosne”, kako su svjetski mediji nazvali generala VRS Ratka Mladića osuđen je na prvostepenom vijeću Među-narodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, negiranje genocida i dalje se nastavlja i to od najviših političkih dužnosnika srpskog naroda u Bosni i Srbiji.

“Evo nas, 11. jula, 1995. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon, došao je trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Ratko Mladić, 11. juli, 1995. Srebrenica

O ve riječi izgovorio je general VRS Ratko Mladić pred tv kamerama srpske televizije prilikom ulaska u Srebrenicu. One su na neki način označile početak genocida u ovom gradu u Europi, 50 godina nakon što se Europa zarekla “Nikada više!” Međutim, ovog puta, desio se, ponovno.

Ovog puta desio se nad bosanskim muslimanima, ili “Turcima” kako ih je Mladić pogrdno nazvao. Oni su izdani od Ujedinjenih nacija i svijeta nakon što se nekih 40 hiljada ljudi iz istočnih dijelova Bosne sklonilo u “zaštićenu zonu” UN bježeći od srpskih koljača i silovatelja.

Predrasude iz prošlosti

Kada je Srebrenica pala, žene i djeca koji su se okupili u UN-ovoj bazi u Potočarima deportirani su za Tuzlu i obližnje teritorije koje je držala Armija RBiH. Ali ostali muškarci i dječaci sistematski su ubijani tokom narednih nekoliko dana. Odmah poslije pada enklave, prema satelitskim snimcima, mogla su se vidjeti mjesta masovnih ekzekucija u okolini Srebrenice. Oni koji su pokušali pobjeći, gonjeni su od strane srpskih jedinica i dok su se probijali kroz planine i šume u okolici Srebrenice bili su lovljeni i ubijani na licu mjesta, često u zasjedama i granatirani.

Nedžad Avdić koji je tada imao 17 godina, prisjetio se u intervjuu kako je preživio strijeljanje (ranjen je u stomak i nogu) i zatekao se ležeći među ljudskim leševima. Prema Avdiću, hiljade muslimanskih muškaraca dovezeno je kamionima na mjesta egzekucije blizu rijeke Drine, poredani po četverica i strijeljani. Avdić se prisjetio komentara srpskog vojnika koji je gledao nepomična tijela koja su bila osvijetljena mjesečinom: “Bio je to dobar ulov. Bilo je mnogo zečeva.”

Ratko – čije ime znači “onaj koji voli rat”, a prezime mu označava mladog čovjeka – tačno je znao šta radi. On je obznanjivao osvetu protiv “Turaka” i spominjao “Bunu protiv dahija”. Spominjao je događaj iz srpske historije 1804. godine kada su se Srbi pobunili protiv odmetnutih osmanskih vojnika, poduhvat koji je vodio ka Prvom srpskom ustanku, te kasnije nezavisnosti Srbije od Osmanske carevine.

Ratko Mladić je igrao ulogu egzekutora predrasuda iz prošlosti koje su sazdane na mitologiji formiranoj na srpskoj nacionalnoj imaginaciji još od dana Bitke na Kosovu 1389. godine, kada je osmanska vojska porazila i kasnije osvojila Srbiju i njome vladala narednih pet stoljeća.

“Kasapin Bosne”, kako su Mladića kasnije nazvali, samo je slijedio svog vrhovnog komandanta “Kasapina Balkana” Slobodana Miloševića, radikalnog srpskog nacionalistu čiji plan je bio stvaranje “Velike Srbije”. Kako bi sproveo svoj plan Milošević se oslanjao na slavenski nacionalizam i uveliko koristio elemente srpske nacionalističke mitologije. On je Srbiju opisivao kao “tvrđavu koja brani europsku kulturu i vjeru od islamskog svijeta, a srpski svećenici i akademici slično su opisivali svoju naciju kao bedem protiv azijatskih hordi.”

Historičarka religije Karen Armstrong u svojoj knjizi Polja krvi piše da je ova “skrivena mržnja prema islamu datirala tek od devetnaestog stoljeća, kada su srpski nacionalisti stvorili mit koji je spojio kršćanstvo s nacionalnim osjećajem zasnovanim na etničkoj pripadnosti: on prikazuje kneza Lazara, kojeg su Osmanlije porazili 1389. godine, u liku Krista, turskog sultana kao kristoubicu, a Slovene koji su se preobratili na islam kao “turkoficirane” (poturčene).”

Prije genocida u Srebrenici, Ratko Mladić je već bio pokazao svoje neprijateljstvo prema bosanskim muslimanima kada je komandovao potpunom blokadom Sarajeva. Od maja, 1992. godine, on je zapovijedao opsadom Sarajeva – najdužom opsadom u historiji modernog ratovanja. Tokom 1452 dana opsade (5. april, 1992. – 29. februar, 1996.) glavni grad Bosne neprestalno je bombardovan granatama i gađan snajperskim mecima koji su ubili 13.952 stanovnika Sarajeva. Većina žrtava bili su civili, a 1.600 njih su bili djeca.

U jednoj poznatoj presretnutoj radio komunikaciji s početka opsade Sarajeva, general Mladić svom podređenom oficiru pukovniku Vukašinoviću naređuje da granatira dijelove Sarajeva “da im razvučemo pamet njihovu, da ne mogu da spavaju.”

Kultura poricanja

Presuda Ratku Mladiću na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, i njegovom ratnom političkom zapovjedniku Radovanu Karadžiću pokazuju da velike sile – posebno one u Europi –na neki način sude i svojim umiješanostima jer su dozvolile ovim krvnicima da počine genocid i masovna ubistva u Bosni.

Vrijeme koje je bilo potrebno da se ovi ljudi dovedu pred lice pravde stvorilo je i podržavalo kulturu poricanja genocida – posebno među Srbima u Bosni i Srbiji. Ovi slučajevi jesu individualni, ali njihova ostavština je uspostavila aparthejdski entitet unutar Bosne koji je danas de fakto nagrada za genocid.

Najopasnija posljedica poricanja genocida danas jeste neuspjeh procesa pomirenja. Uzmimo za primjer slučaj u Srbiji 2007. godine, kada su nekoliko stotina članova Radikalne stranke predvođeni Aleksandrom Vučićem (sadašnjim predsjednikom Srbije) pokušali preimenovati ulicu u Beogradu po (tadašnjem bjeguncu) Ratku Mladiću. Još šokantniji je slučaj kada je predsjednik entiteta RS u Bosni Milorad Dodik nekoliko dana prije izricanja presude Karadžiću u martu, 2016. godine, imenovao studentski dom po ovom ratnom lideru bosanskih Srba. Ovaj nedostatak odgovornosti i pokajanja, pa čak i ponos zločincima, uveliko su doprinijeli širenju kulture poricanja, a to čini da mnogi Srbi i u Srbiji i u bosanskom entitetu RS Mladića i Karadžića doživljavaju kao heroje. Tako je prije mjesec dana osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević dobio podršku od strane srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina. Lazarević je učestvovao u progonu Albanaca s Kosova i kasnije je na UN-ovom tribunalu za ratne zločine osuđen na 14 godina za zločine koje su srpske snage počinile na Kosovu. Sada će, prema ministru Vulinu, Lazarević biti pozvan da predaje na Vojnoj akademiji u Beogradu!?

Nažalost, Srbi u Srbiji, a posebno u Bosni nisu prošli kroz proces suočavanja sa zločinima iz prošlosti koji su počinjeni u njihovo ime. Ako se šire društvo ne suoči sa svojom mračnom prošlošću može ga pogoditi prokletstvo da ih ponovi sa još ozbiljnijim posljedicama za buduće generacije.

Ma kakva presuda bila donesena Mladiću na ICTY u srijedu, 22. novembra, ona će imati malo posljedica. Presuda Ratku Mladiću biće samo jedan podsjetnik na ono što se desilo u srcu Europe na kraju 20. stoljeća. General Mladić je sada bolestan i star čovjek, ali njegova ostavština je zasigurno “zdrava” i “živa”. Samo je pitanje vremena kada će kultura poricanja uroditi otrovnim plodovima na krvavim poljima Balkana.

U svojoj poznatoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu u Jerusalemu, Hannah Arendt je uvela frazu “banalnost zla” s kojoj je željela opisati ponašanje nacističkog oficira kao čovjeka koji nije izražavao krivnju za svoja djela niti mržnju prema onima koji su mu sudili. Međutim, u slučajevima i Karadžića i Mladića “banalnost zla” kako je definira Arendt dobija jednu novu dimenziju.

Poput Eichmanna i Karadžić i Mladić nisu pokazali ni trun kajanja za svoja djela. Međutim, za razliku od Eichmanna oni su pokazali mržnju prema onima koji su im sudili. Ova mržnja je odaslala signale cjelokupnoj srpskoj naciji koja zna kako da ih protumači i realizira, posebno onim radikalnim skupinama koje u Mladiću i Karadžiću vide heroje svoje nezavršene prošlosti.

(Tekst je i na engleskom jeziku objavljen 22. novembra, 2017. godine na medijskoj platformi TRT World https://www.trtworld.com)

Vijeće je konstatiralo da su deportacija i nehumano djelo prisilnog premještanja kao zločin protiv čovječnosti počinjeni u općinama Banja Luka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac i Vlasenica, kao i da su počinioci zločina u općinama Sanski Most, Vlasenica, Foča, Kotor-Varoš i Prijedor, imali namjeru da unište bosanske muslimane kao dio zaštićene grupe.

Dvadest pet godina su se borile da dobiju nišan s imenima sinova čije živote je surovo prekinuo upravo on, krvnik general Ratko Mladić sa svojom vojskom. Dvadeset pet godina su svjedočile i tražile istinu i pravdu za svoju djecu, ali i onu koja tek dolaze. Borile se protiv zaborava zahtijevajući da zločini budu kažnjeni. I, konačno, dočekale da glavnokomandujući vojske koja im je od toplog doma napravila zgarište, bude presuđen.

Iako mnoge među njima već u poodmaklim godinama, majke su u velikom broju došle u Hag da prisustvuju izricanju tako dugo čekane presude.

Putovali 24 sata da prisustvuju izricanju presude

Dan izricanja presude, srijeda 22. novembar, osvanuo je blistav i sunčan, što je bila prava rijetkost za vrijeme u Hagu u ovo doba godine. Dan prije padala je kiša i puhao snažan vjetar s otvorenog ledenog Atlantika.

I majke su bile lijepe, uredile se kao da idu na svečanost. „Danas jeste svečani dan za nas. Koliko smo se samo za njega borile. Ponosna sam na majke. Koliko su samo puta došle da svjedoče. Zločincima gledale u oči i svjedočile da zločini ne ostanu nekažnjeni“, kaže nam majka Munira na polasku u Tribunal.

Majke, logoraši, žrtve i svjedoci Genocida, svi zajedno došli su dva sata prije izricanja presude pred Tribunal. Sa predsjednikom Saveza logoraša došlo je 50 bh. logoraša autobusom. Putovali su 24 sata da prisustvuju izricanju presude. Tu je i predsjednik Udruženja logoraša Potočari – Srebrenica Elvis Pirolić, koji je kao 11 - godišnji dječak bio u logoru Sušica u Bratuncu.

Da budu uz njih došli su i Bošnjaci kojima je danas dom u Holandiji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj. Došao je i glavni imam regije Stuttgart Enver ef. Pašalić. „Srce me povuklo. Ovo je za nas historijski dan. Da din dušmanin dobije doživotnu robiju, da rane koliko-toliko zacijele“, kazao je ef. Pašalić. Na izricanje presude došla je i Vahida Delić, supruga Juse Delića koga su zloglasni Škorpioni kukavički i mučki smaknuli zajedno sa još pet Srebreničana pucajući im u leđa, što su zabilježili kao svoj „herojski čin“. Vahida je došla iz Njemačke. „Ovo se ne smije propustiti“, kaže Vahida. Došao je i Fikret Alić iz Švicarske, poznat kao „čovjek iza žice“ u logoru Omarska, Ibrahim Ajlović iz džemata Bošnjak iz Ahena, Adis Lizde iz Islamske zajednice Roterdam. „Žao mi je da ga ranije nisu uhvatili i da ranije nije presuđen, ali, hvala Allahu, da je došao i ovaj dan“, kaže Lizde. Vidimo i Arnela ef. Jašarevića iz Arnema, koji je došao sa svojim džematlijama i mnoge druge.

Majke neumorno davale izjave svjetskim medijskim kućama

Svjetske medijske kuće su uzimale izjave od majki prije i nakon presude. Bili su tu Reuters, BBC, DW, Associated Press, Al Jezeera, Swisstv, PressTv, RFI, Slobodna Evropa, holandski mediji, kao i oni sa prostora bivše Jugoslavije i drugi.

Dan ranije isti ovi mediji su pravili duže intervijue sa predstavnicima udruženja žrtava i svjedoka Genocida u BiH, posebno sa predsjednicom i potpredsjednicom Udruženja pokret Majki enklave Srebrenica i Žepa Munirom Subašić i Kadom Hotić i predsjednicom Udruženja Majke Srebrenice Hatidžom Mehmedović kako bi ih emitirali u programima posvećenim presudi „balkanskom krvniku“ Mladiću, kako su ga nazvali. A one su se neumorno odazivale njihovim pozivima od dolaska u Hag, na aerodromu, u hotelu do kasno u noć, pa čak i na ulicama Haga. Gledali smo na doručku u hotelu u Hagu kako su drugi gosti i nakon doručka ostali i sa suzama u očima slušali prilog koji je AP pravio sa majkom Munirom, kojoj riječi nikada nisu nedostajale u službi nezaborava.

Nastavljaju trovati svoju djecu mržnjom

 Incident koji se desio pred Tribunalom odmah po dolasku žrtava bio je svojevrsna opomena svima koji prelaze preko negiranja Genocida i vrijeđanja žrtava. Bio je to rezultat zatrovanosti srpske mladosti govorom o zločinu kao „herojstvu“. Isticanje srbijanske zastave pored majki koje su držale transparent sa slikama ubijenih sinova na kojem je pisalo Pravda za njih duboko je potresao majke. Veliki stres doživjela je predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata“ Bakira Hasečić kada je ugledala srbijansku zastavu pored slika žrtava Srebreničkom genocidu. Nakon trenutnog šoka od koga se sva tresla usmjerila se na zastavu i pokušavala je istrgnuti od momka koji je vrijeđao žrtve. Holandski policajac je odveo mladića odraslog uz pjesme o „heroju“ Mladiću, a majke su nastavile davati izjave i malo prije 10 sati krenule u sudnicu ne želeći mu više pridavati značaj. Brinule su samo zbog majke Bakire. „To je više njihov problem. Koliko Mladića su odgojili. Umjesto da se liječe oni truju svoju djecu“, govorile su majke. „Oni koji još uvijek vjeruju da su Mladić i Karadžić junaci, ne bi tako mislili da su ih osudili odmah poslije rata“, dodala je majka Munira.

Majke: Koliko smo samo molile da mu presuda bude izrečena

„Koliko smo samo Allaha Dragog molile da živi, da presuda može biti izrečena“, kaže majka Ramiza Gurdić dok ulazi u sudnicu. Njoj su Mladićevi vojnici u Srebrenici ubili muža Junuza i sinove Mustafu i Mevludina.

Sudsko vijeće u sastavu sudija Alphonsa Oriea, Christopha Flüggea i Bakonea Justice Molotoa počelo je izricanje presude ključnoj osobi „Puta u pakao“, kako su tužioci nazvali put zločina generala Mladića, koji je od proljeća 1992. do novembra 1995. vodio Glavni štab Vojske RS-a, tačno u 10 sati.

Dok je predsjedavajući Sudskog vijeća sudija Alphons Orie čitao dio presude u kome se navodi da je „sveobuhvatni udruženi zločinački pothvat, koji je postojao od 1991. do kraja 1995. godine, imao za cilj trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo činjenjem zločina u općinama širom Bosne i Hercegovine“, a zatim nabrajao zločine počinjene u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Ilidži, Kalinoviku, Ključu, Kotor-Varoši, Novom Gradu, Palama, Prijedoru, Rogatici, Sanskom Mostu, Sokocu i Vlasenici, predsjednica Udruženja Žene Podrinja Šuhra Sinanović je pitala: „A gdje je moj Bratunac u kome se 2084 osobe vode kao nestale od 1992.- 1995.“

Općine za koje je Vijeće utvrdilo da su izvršioci imali genocidnu namjeru, uz izdvojeno mišljenje sudije Alphons Oriea, bile su Sanski Most, Vlasenica, Foča, Kotor-Varoš i Prijedor, ali je Vijeće konstatovalo da genocid tamo nije počinjen „jer su Bošnjaci koji su bili ciljani u svakoj od tih općina činili relativno mali dio te ‘zaštićene grupe’“.

 „Kad smo gledali izlaganje tužilaca vidjeli smo da ima na hiljade dokaznog materija. Svjedoci govore, snimci imaju, silni dokumenti, i opet nije dovoljno. Allahu džellešanuhu! Koliko treba dokaza pa da se dokaže da su oni to sve radili! A šta su bola nanijeli i šta je naroda suza prosulo zbog njih rijeka bi potekla. I njihove majke, supruge i sestre i one plaču i one su mnoge izgubile svoju djecu. Oni su i svoj narod uništili“, čujemo kako govori majka Kadira Gobeljić kojoj su Mladićevi vojnici ubili maloljetne sinove Mehu i Mesuda i muža Abdullaha.

Nužda za toaletom kao „oružje“ krvnika

Dok su majke pratile čitanje sažetka presude, staklom odvojene od krvnika Mladića, po prvi put su im bili posluženi topli napici i sendviči.

Po prvi put se desilo i da čitanje presude prekine nužda osuđenog za toaletom, što majka Munira nije mogla da ne komentira na njoj svojstven način ogolijevajući kukavičluk krvnika i njegove odbrane koja je tražila slamku spasa u toaletu.

„Njemu svojstveno. Opet dokazuje da je kukavica. 16 godina se krio i evo opet to radi, pokazuje svoje „herojstvo“, komentirao je predsjednik Udruženja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica, čija je 11-godišnja kćerka Irma ubijena 1993. godine u Sarajevu gelerom od granate ispred zgrade dok se igrala. Irma je bila jedno od 1601 ubijeno dijetete tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana.

Kako Mladiću toalet nije pomogao pribjegao je psovanju sudija i tako se „spasio“ od prisustva u sudnici u kojoj su ga žrtve mogle vidjeti. Međutim, oružjem zvanim „nužda“ i „psovke“ nije uspio prekinuti dalje čitanje presude koju je pratio u drugoj sudnici bez publike, dok je njegova odbrana morala ostati i saslušati je do kraja.

Izricanje doživotne kazne zatvorom krvniku Mladiću

Kada je sudija Orie završio čitanje presude i proglasio Ratka Mladića u ime Sudskog vijeća krivim po 10, od ukupno 11 tačaka optužnice, kojim se tereti za Genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja koje, kako su istakle sudije, spadaju među najgnusnije za koje zna čovečanstvo, izrečena je konačno doživotna zatvorska kazna krvniku Mladiću, kao najteža kazna koju, uopće, može da izrekne Haški tribunal (ICTY).

Suze i aplauz, bile su prve reakcije svjedoka i žrtava genocida u sudnici Haškog tribunala.

A onda su žurno svi krenuli vani. Mediji su nestrpljivo čekali da čuju komentare majki koje su željele da upute poruku svijetu da zločini kakve su činili general Mladić i njegova vojska ne mogu ostati nekažnjeni.

Da Bog da da živi dugo i svaku noć u zatvoru sanja dvije kosti moga sina Nermina i kosti sve naše djece“, bila je prva reakcija na presudu majke Munire.

„I ja vjerujem da će ova presuda otvoriti put da tužimo Srbiju“, dodaje i predsjednica Udruženja porodice šehida, zarobljenih i nestalih lica iz općine Kotor-Varoš, Munevera Avdić

 „On je danas pokazao da je kukavica, s puškom je bio hrabar, a danas je napustio sve i sakrio se od nas. Jaki su samo sa puškama. Nadam se da će u žalbenom postupku biti presuđen i za drugih 6 općina za genocid, jer su i u ovoj presudi rekli da je postojala genocidna namjera kod nekih počinilaca zločina u ovim općinama. Kod mene su i sina i muža odveli u logor i ja do danas nisam našla njihove kosti. Znači Genocid je bio u cijeloj BiH.“, kazala je za Preporod predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Ilijaš Zekija Abdibegoić.

„On je iza sebe ostavio sina a nama je uništio djecu Ja sam ostala sama nemam nikakvu budućnosti, ali Allah me je ostavio da tražim svoju djecu, da im vratim ime, da zločinac odgovara zbog druge djece i, evo, bar smo doživjele da bude osuđen doživotno onaj čiji vojnici su pobili naše sinove, da se to nikad nikome ne ponovi“, dodala je Nura Mustafić, kojoj su Mladićevi vojnici ubili muža Hasana i sinove Mirsada, Aliju i Fuada. Alijine kosti još nije našla.

Presuda važna za dalji put BiH

„Hvala Allahu pravde ima koliko-toliko. Srećna sam da je presuđen za genocid i da je dobio doživotnu kaznu. Žao mi je što nije presuđen za genocid i za druge općine“, kazala je majka Kadira.

Beriz Šehomerović iz Srebrenice koji danas živi u Holandiji nas podsjeća da je Genocid u Srebrenici počeo još 1992. „Kad su dolazili naoružani u Srebrenicu i palili žive ljude u kući, kada su zapalili u kući Eseda Fazlića i njegovu ženu Mevu, Mehmeda Salimovića i njegovu ženu, Avdu Dautbašića i njegovu ženu, Redžepa Redžepagića, Avdu i Behku Jelkić, Mehu Vejzovića i njegovu ženu, kad su ubili Ismeta Cvrka i njegovu ženu i šuru i dijete od 2 godine - ostala je živa samo curica od 3 godine koja danas živi u Americi. Kad su djeca pred školom pobijena. Bili smo okruženi, ni gram brašna nije mogao ući, i ne samo mi nego je tako bilo svuda gdje je VRS došla.“

Fahrudin Alić iz Ajnthofena i Šačir Husić iz Udruženja preživjelih Srebreničana u Holandiji ističu da je ova presuda veoma važna za dalji put BiH: „Važno je da je Mladić presuđen pred ovim Međunarodnim sudom, važno je da je presuđeno i političko i vojno rukovodstvo RS-a, to bi trebalo biti osnov da se BiH vrati na normalan kolosjek.“

Iz džamata Ahen Fehim Ikanović i Emir Vrabac su donijeli sendviče i vodu za sve koji su došli da prate izricanje presude. „ Sinoć smo preko WhatsApp grupe skupili novac za sendviče i vodu i jutros došli. Drago nam je da počastimo naše sunarodnjake koji su prevalili dug put da budu tu u ovom historijski važnom događaju“, kazali su nam ovi vrijedni momci.

Istinski heroji su preživjeli koji nikada nisu odustali od traženja pravde

Nakon izricanja prvostepene presude u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića, glavni tužilac ICTY Serge Brammertz dao je izjavu za medije u kojoj je, između ostalog, komentirajući tačku 1 Optužnice rekao: „Što se tiče tačke 1 Optužnice, Sudsko vijeće je zaključilo da je Tužilaštvo dokazalo da su zločine počinili počinioci s namjerom da unište dio grupe bosanskih muslimana na više lokacija. Ovo je važan zaključak. Međutim, Sudsko vijeće nije donijelo osuđujuću presudu za genocid. Tužilaštvo će dobro proučiti rezonovanje Sudskog vijeća u vezi s tim pitanjem. Želio bih naglasiti da je Sudsko vijeće zaključilo da ti zločini predstavljaju zločine protiv čovječnosti i ratne zločine i da Mladić snosi odgovornost za te zločine.“

Bramertz se posebno zahvalio žrtvama rekavši da su istinski heroji žrtve i preživjeli koji nikada nisu odustali od traženja pravde. „Oni su pokazali pravu hrabrost time što su došli na Tribunal da kažu istinu i suoče se s onima koji su im nanijeli nepravdu. U ime Tužilaštva želio bih im se zahvaliti i odati im priznanje“, kazao je Bramertz ističući da presuda predstavlja prekretnicu u historiji Tribunala i međunarodne krivične pravde. „Ratko Mladić je jedna od prvih osoba koju smo optužili i zadnji koji je osuđen. Ova presuda opravdava viziju Savjeta bezbjednosti od prije 24 godine: obezbijediti mir pravdom privodeći pravdi najviše rukovodioce odgovorne za zločine“, kazao je Bramertz, te istakao odgovornost medija da javnosti govore istinu o onome što se dogodilo. „To je čak još važnije danas, u vrijeme kada se zločini negiraju i kada se ratni zločinci slave“, poručio je glavni tužilac Haškog tribunala i Mehanizma za međunarodne krivične sudove. Nakon konferencije za štampu majke su se ponovo vratile u Haški tribunal zbog susreta sa glavnim tužiocem Sergeom Brammertzom i tužiocima Peterom McCloskeyem i Alanom Tiegerom. Bio je to susret starih prijatelja, boraca na putu za istinu i pravdu koju zajedno traže preko 20 godina.

Da sami sebi to konačno priznaju i tako si pomognu

Na povratku za Sarajevo u avionu razgovaramo sa dvije djevojke koje su bile u pratnji majki, Amelom Pašić, koja danas radi u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari i Selmom Mandžić, studenticom iz Sarajeva.

 „Bilo mi je važno da budem tamo u sudnici, da vidim kako ću reagovati kad zločinca, čiji vojnici su mi ubili oca, vidim u sudnici na izricanju presude koju smo tako dugo čekali. Vidjela sam koliko sam jača i hrabrija. Danas se vraćam, idem pravo u Srebrenicu gdje živim. Jedva čekam da dođem i pogledam kakva će biti njihove reakcije. Važno mi je kako će reagirati oni, ne zbog mene nego zbog njih - da sami sebi priznaju i kažu: jeste to se sve desilo, hajmo dalje. Da sami sebi to konačno priznaju i tako si pomognu, poručila je Pašić.“

Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine.

„Kada bismo znali strahote i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine“ Balzakova je izreka koja u mnogome može zorno karakterizirati ono što se po agresiji, počinjenim zločinima i konačno sudskim kvalifikacijama o Genocidu u Srebrenici dešavalo na tlu Bosne i Hercegovine. Da se od toga ni nakon dvadeset i više godina od haške utvrđene istine o Genocidu nije daleko odmaklo svjedoče nam uporna negiranja onih koji su Genocid počinili od Prijedora do Višegrada i dalje. Oni koji su ubijali sa sloganom „za krast časni i otadžbinu“ postali su heroji. I to veličanje ratnih zločinaca nije bilo samo deklarativno i pojedinačno, nego se ono sada čak institucionalno uvodi, a sve pod plaštom srpstva i srpskog nacionalnog bića. Štiteći tako svoje velikosrpstvo i štiteći time sami sebe- svakog ko bi se usudio otkriti istinu o zločinima proglasili bi izdajnicima svoga naroda. Ogrjezli u krvi svoju odgovornost su tako lahko utopili u kolektiv. Retrogradno, nema šta. Svoje grijehe su na taj način pripisali svome narodu. Najveći krivci jesu samo zločinci, tj. oni koji su ubijali, ali ništa manje nisu krivi ni oni koji su zlo projicirali. Zlo se nije moglo tek tako izroditi da se najprije nije rodilo u glavama. Tako je mitomanska svijest dugo pothranjivana lažima i veličanjima sopstvenih vrijednosti na račun drugih. Posebno su pečat tim nastojanjima davali oni „najpametniji“- akademici iz SANU. Stoga bi trebali biti i najodgovorniji. No, njihovi zločini, očito, ostali su nekažnjeni. Pravilo je da uvijek stradaju oni najniže rangirani. Ova konstatacija, dakako, ne odnosi se na političare, jer oni ionako više brinu o sebi i svojim pozicijama, nego o narodu koji ih i bez toga slijepo sluša. Budućnost i moral političare sasvim sigurno toliko ne interesira. Za njih je mnogo važnije makijavelističko načelo da cilj opravdava sredstvo. Čudi, međutim, opozicija i intelektualna i književna elita koja ćuti i ne reagira na zlo i zločine. Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine. Uprkos svemu, poriče se karakter i razmjere užasnih zločina i Genocida. Šta reći? To i takvo negiranje i zabranjivanje istine ništa drugo ne znači do toga da je ideologija zla i dalje živa u institucijama vlasti. Zaboravlja se pri tome da poricanje Genocida predstavlja posljednju fazu u njegovom izvršenju. Rijetki su oni koji otvoreno o genocidnim namjerama svoga naroda progovaraju, o odnosu prema žrtvi kako to čini poslanik u Skupštine Srbije g. Nenad Čanak. „Ovo nije pitanje vjere ni nacije, nego odnosa prema ljudskim bićima. Ovaj Genocid mora ući u školske programe u svim zemljama, a posebno u Srbiji, mora se raspetljati to klupko mržnje“, ističe on. Ali, kako raspetljati to klupko i kako prihvatiti istinu? Naravno, najteže će biti onima koji su zlo počinili. Kako će oni koji nemaju savjesti to priznati? Teško će ko poput Sergeja Šotrića, predsjednika Odbora za podršku obnovi Partizanskog spomen groblja u Mostaru, a nakon presude zločincu Ratku Mladiću izraziti saosjećanje sa članovima nevinih žrtava i zatražiti oprost u ime svog naroda. U svakom slučaju istina se treba reći zarad savjesti i boljeg sutra generacija koje dolaze. To je čak i važnije od samih zakona. Međutim, ukoliko se i dalje kroz medije i obrazovni sistem provlači javno negiranje Genocida onda je nužno, upravo zbog činjenice da se genocid negira i zločinci veličaju , uvesti krivični zakon kojega je predložio Denis Bećirović u parlamentarnu proceduru. Uostalom, taj zakon se provodi i podržava u Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji.

Dakako, ovi zakoni se tiču samo onih koji ne prihvataju istinu, te negiraju zločine. Oni su samo individualni i odnose se na one koji se kriju iza kolektiviteta. Da li ima spremnosti staviti se u poziciju protivnika i shvatiti njihovo poimanje sukoba ostaje da vidimo. Razumljivo je da oni koji su stradali i izgubili svoje najmilije su ponajmanje spremni prihvatiti pomirenje. Slike koje su nastale u proteklim ratnim dešavanjima su itekako žive. Njih se ne može tek tako izbrisati. No, žito se treba izdvojiti od kukolja. Riječi reisu-l-uleme Husein- ef. Kavazovića, koje je izgovorio neposredno uoči presude komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, ohrabruju i upućuju: „Ono što ja želim kazati je uvijek u našoj svijesti moramo odvojiti počinitelja od naroda. Ovdje je individualna krivica, sudi se onima koji su komandovali , naređivali, počinili i tako dalje i to treba razdvajati. Naši narodi moraju nastaviti živjeti. Naravno, nama je stalo do istine. Samo istina nas može izliječiti, mislim da je ona jedini lijek. Ova presuda će utvrditi istinu. Kakva će ona biti vidjet ćemo sutra. Kakva god bila trebamo je prihvatiti i krenuti dalje. Ne možemo lamentirati nad presudama. Neka se historičari, neka se nauka dalje bavi time. Žrtvama ne možemo nadoknaditi ono što su izgubili. Žrtve će u svom bolu i dalje nastaviti da žive, ali će ostati ta satisfakcija- bar da znamo ko je glavni krivac za sve to“. Prihvatanje krivice je prvi korak ka pomirenju.
Presude u Hagu su izrečene i ne treba ih komentirati. One dovoljno govore za sebe. Mnogo je važnije da čujemo sad glas onih koji će osuditi neposredne krivce- zločince u svojim redovima. Ne zaboravimo- odgovornost je kolektivna, a krivica je pojedinačna. Kada osjetimo da se druga strana iskreno kaje za svoja nedjela onda se može raditi i graditi pomirenje koje će uspostaviti takav balans između dva naroda u kome zločincima i zločinima neće biti mjesta, niti podrške. Nažalost, na javnoj i političkoj sceni podrška i dalje ne izostaje. Štaviše, srpski zločinački nacionalizam je još živ i vitalan, smatra beogradski književnik Filip David upozoravajući: „Mi smo svjedoci u Srbiji da ne samo da se ne prihvataju presude, nego se sada govori da su te presude naopake, pogrešne itd“.
Posebno se ova pitanja podrške zločincima trebaju odnositi na vjerske lidere i institucije. Riječi kojima je hašku presudu patrijarh Irinej okarakterizao kao „đavolska posla“ neće doprinijeti pomirenju. Nasuprot, izjave u povodu organiziranja molitvenog skupa za haške optuženike takozvane Herceg- Bosne u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, fra Mile Babić je rezolutno osudio: “Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijanju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere”. Ovakva, zloupotreba vjera u političke svrhe je nešto što unosi nemir i nepovjerenje jednih spram drugih. Vjera neizostavno treba služiti svima, i ona kao takva može biti važna u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Njena misija je da promovira nadnacionalne i univerzalne humanističke vrijednosti koje mogu imati udjela u procesu pomirenja. Ukoliko toga ne bude i ukoliko vjerski dostojanstvenici ne budu na svom zadatku slijeđenja pravde, istine i praštanja, pogotovo u svojim zajednicama, onda će put do pomirenja biti teško prohodan.

Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je nakon izrečene drugostepene presude u slučaju ‘Prlić i ostali’ 29. novembra, formalno, završio svoj rad. Sedam dana ranije na ovom Sudu izrečena je presuda i ‘kasapinu iz Bosne’, Ratku Mladiću.
Vodeći srpski i hrvatski političari u BiH, ali i oni u susjednim državama Srbiji i Hrvatskoj iskoristili su ove presude ratnim zločincima – a, to se sada čini najproblematičnijim - za politizaciju presuda i nametanje krivice za zločine narodima kojima pripadaju. Čuli smo kako nakon presuda prigovaraju da je riječ o političkom sudu. I vrlo je moguće da jeste, ali to se najviše ogleda u tome da je Sud podlegao pritiscima i izbjegao izreći presudu za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina: Ključ, Kotor-Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča.
I pored toga, ove presude su historijske i značajne za sve, a njihov značaj je i u tome što su postale izvor za buduća naučna istraživanja o temama genocida i zločina protiv čovječnosti. Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu. U tom smislu, za pomirenje je potrebno da se dogodi mnogo toga, ali je važno i to da se razgovara i sa onima za koje je Ratko Mladić ili bilo koji drugi ratni zločinac heroj. To zvuči paradoksalno, ali može biti razumljivo u jednostavnoj istinitosti koja je došla do izraza u gesti onog roditelja, koju su zabilježile televizijske kamere na samom početku rata, kada otac noseći u naručju snajperom ranjeno dijete u opkoljenom Sarajevu kaže: „Volio bih kafu popiti s tim čovjekom, da vidim šta je mislio i šta je htio.“ Koliko je to važno, kao dio procesa suočavanja s prošlošću, razumljivo je, takođe, i iz pitanja koja je banjalučki psiholog Srđan Puhalo ovih dana postavio onima koji ratne zločince vide herojima: ‘ A šta je tu herojsko? Je l’ herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru? Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta? Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice? Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih? Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome? Je l’ herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?’ i td.
Razgovarati s jedne strane, a s druge ohrabrivati one slojeve naših društava koji nas kao, naprimjer, „Žene u crnom“ već dvadeset godina herojski suočavaju s istinom o Genocidu i zločinima počinjenim na našim prostorima i pokazuju da je takvo suočavanje potrebno i moguće. Krivičnu odgovornost nakon presuda moraju preuzeti oni koji su osuđeni za Genocid, udružene zločinačke poduhvate i druge počinjene zločine. Društvu ostaje moralna odgovornost kojoj treba prethoditi osuda zločina i zločinačkih djela onih pojedinaca iz naših naroda koji su ta djela počinili. Nijedan narod nije potpuno oslobođen onih koji jesu ili bi činili zločine. Ovdje, ilustracije radi, podsjećam na rezoluciju koju je Udruženje El-Hidaje usvojilo na Skupštini održanoj u Sarajevu 14.08.1941. u kojoj između ostalog stoji: „Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela“. Sa bošnjačke strane, slične formulacije odricanja od zločinaca mogli smo čuti u posljednjih dvadeset godina. Tačno je da je bilo takvih glasova i kod pripadnika drugih naroda – i oni su, u ovdašnjem političkom i društvenom kontekstu, herojski - ostaje ipak, pitanje da li ih se čuje i postoji li spremnost za prihvatanje istine?
A za pomirenje je potrebna i katarza. Ukoliko je ne bude, osim bosanskohercegovačkom društvu, oni koji nisu spremni na odvažno suočavanje sa zločinima iz prošlosti predstavljat će teret i veliku opasnost za budućnost Evrope. Problem ‘politizacije’ presuda stoga neće biti samo problem Bosne i Hercegovine i regiona, nego i Evropske unije.

Milioni prikupljenih dokumenata, 4.500 saslušanih svjedoka, 161 optuženi i 69 osuđenih lica – neki su od pokazatelja 20 godina rada Haškog tribunala.