Postoji nekoliko parametara po kojima možemo prikazati današnje stanje u muslimanskim zemljama u pogledu nauke, razvoja i obrazovanja. Prije svega to je kvalitet obrazovanja, broj i značaj objavljenih naučnih radova i istraživanja, broj relevantnih i utjecajnih naučnih centara u kojima se dijelom kreira kako ukupni društveni pogled tako i zagovaraju javne politike. Tako nedavno prof. Karčić u članku navodi da se prema podacima Schanghai Ranking Consultancy na listi 500 najboljih univerziteta nalazi svega 10 iz muslimanskog svijeta, od čega niti jedan među najboljih 100. Nadalje, prema godišnjem izvještaju Univerziteta Pensilvanija o najutjecajnijim think-tank organizacijama u svijetu za 2017. godinu od 100 najutjecajnijih svega 4 think-tanka se nalaze u muslimanskim zemljama. Prema podacima UN-a, većina muslimanskih zemalja u pogledu razvoja i kvalitete ljudskog života (Human Development Index – HDI) se nalazi u drugoj, tj. razvojnoj kategoriji. Četvrti indikator koji se treba uzeti u obzir jeste procenat naučno-razvojnih ulaganja prema kojem većina muslimanskih zemalja ulaže manje od 1% GDP-a u navedene svrhe za razliku od vodećih Republike Koreje (4.3%) i Izraela (4.2%). Jedina većinski muslimanska država koja ulaže preko jednog procenta jeste Malezija sa 1.3%. Takav pristup je rezultirao činjenicom da, osim Malezije (2029), imaju manje od dvije hiljade istraživača na milion stanovnika (Vidi: Global Spending on R&D).

S druge strane, protivnici ovakvog pristupa mjerenja podataka i razvoja često iznose tezu da je većina navedenih indeksa rađena po mjeri Zapada te da objektivno ne oslikava stanje u nauci na institutima, univerzitetima i istraživačkim centrima muslimanskih zemalja. Međutim, ovdje je potrebno istaći da do danas muslimanske zemlje nisu uspjele ponuditi niti jedan relevantan nadnacionalni indeks u vezi gore navedenih kriterija. Štaviše, jedina relevantna nadnacionalna organizacija, OIC, koja obuhvata većinu muslimanskih zemalja danas se nalazi u krizi funkcionisanja što se odražava u nemogućnosti konkretnijeg djelovanja iste po raznim pitanjima i izazovima sa kojima se muslimanski svijet danas susreće (vidi: Gokhan Bacik, 2011).

Dodatni problem sa kojim se susreću muslimani danas, ali i činjenica sa kojom se moraju suočiti jeste problem (ne)pismenosti muslimana. Prema podacima Instituta za statistiku UNESCO-a, stopa nepismenosti u većinski muslimanskim zemljama se kreće oko 45% za muškarce i 65% za žene, što predstavlja jedan od gorućih problema islamskog svijeta ali je i u najmanju ruku sramno za Ummet koji sebe oslovljava kao Ummet nauke/čitanja (Iqraa) (Altwaijri, The Islamic World and Millenium Challenges, 2014., str.16-17). Iako se još 2003. godine dogovorio, a 2005. godine, na vanrednom islamskom sammitu OIC-a u Mekki, usvojio desetogodišnji plan aktivnosti (TYPOA), veoma je mali napredak učinjen u pogledu realizacije navedenih ciljeva. Prema izvještaju OIC-a iz 2013. godine postojao je određeni napredak u pogledu nacionalnih izdvajanja za nauku, obrazovanje i istraživački rad što je rezultiralo da se devet univerziteta OIC država članica nađe među 400 najbolje rangiranih svjetskih univerziteta. Međutim, ono što je još uvijek očigledno jeste da i određeni pomaci u oblasti obrazovanja ne daju očekivane rezultate, jer je još uvijek stopa pismenosti država članica OIC-a (72.3%) daleko ispod svjetskog prosjeka (82%), ili prosjeka zemalja u razvoju (84.5%) (OIC -2025, Akcioni Plan, 2016, str. 11). Nadalje, iako u određenoj mjeri muslimanske zemlje (barem one okupljene u OIC-u) pokušavaju unijeti određene promjene kada je u pitanju obrazovanje i opismenjavanje njihovih stanovnika, porazna je činjenica da na individualnom planu muslimani ne posvećuju veliku pažnju navedenom problemu. Prema podacima Svjetskog kulturološkog indeksa svega u četiri muslimanski većinske zemlje stanovnici čitaju više od četiri sata sedmično.