Protiv optužbi na račun IZ-e da ustajanjem protiv svinjetine vrši napad na JNA, te da islamske principe uzdiže iznad odbrambenih, Preporod je uzvratio podužim tekstom Aziza Kadribegovića.[1]Tim povodom pokrenuta je Preporodova anketa o pitanju svinjskog mesa u kojoj su sudjelovali Mustafa Imamović, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu i Pero Sudar, dekan Visoke bogoslovne vrhbosanske škole.
Intendantska služba JNA odgovorila je stavom da je uvijek jedno od dva jela bez svinjetine, da omogućavanje cjelokupne ishrane na islamski način nigdje nije provedeno u društvenoj ishrani, te da bi to zahtijevalo ogromne troškove. Oslobođenje je pomiriteljski uzvratilo riječima da nema razloga za “džihad” na kazane; spočitalo je IZ-i loš izbor trenutka za reagiranje, budući da je problem odranije postojao i izrazilo nadu da će Armija uvažiti ove civilizacijske zahtjeve ako oni nisu već i u praksi uvaženi.[2]
Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju.
Identitetska prava muslimana
Javno uvažavanje individualnih identitetskih prava muslimana tražilo se i u drugim oblastima života. Senahid-ef. Bristrić je u ime Starješinstva IZ-e Sarajevo zahtijevao od Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Sarajeva promjenu Pravilnika o obrascu, postupku izdavanja i načinu vođenja evidencije o ličim kartama, a u “...cilju zaštite prava muslimanke na oblačenje po šerijatskim propisima, za što... ne postoje izričite zakonske smetnje...”[3], budući da je to dozvoljeno starijim osobama koje prema narodnom običaju nose kapu, odnosno, mahramu. U odgovoru Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine stoji ponavljanje postojećih zakonskih propisa i uvjeravanje da će ovaj prijedlog sekretarijat imati u vidu prilikom donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama istog.
Inače, s kraja osamdesetih godina 20. stoljeća i kod Bošnjaka bilježimo vjerske manifestacije koje su svojim kontekstualiziranim značenjem, a ne toliko sadržajem ili oblikom, izlazile iz okvira socijalističkog sistema, nagovještavajući jedno drukčije pozicioniranje religije i društva. Iste manifestacije sada su, iz horizonta nadolazećeg vremena, zadobijale drukčije semantičko značenje. Zvanično su za komuniste još čitane kao oslobađanje religije i nacije od stega ideologije, dok su za nadolazeće nacionalne snage tumačene kao nacionalno buđenje i religijski preporod.[4] Sva javna predstavljanja naroda bila su puna, ne više toliko straha, koliko emocionalnog naboja. Vjerske manifestacije u pravilu su krčile put kulturnim i političkim, budući da su vjerska prava, kao ideološki najstigmatiziranija, sada ispoljavana raskošnije i razmetnije od ostalih.
Najupečatljiviji primjer prepletanja i saradnje vjerskog, nacionalnog i javnog iz tog razdoblja bila je organizacija koncerta muslimanske duhovne muzike. Veče ilahija i kasida održano je u organizaciji Radio Sarajeva i Gazi Husrev-begove medrese 17. i 18. marta 1990. u dvorani “Zetra” u Sarajevu i predstavljalo je prvorazredan kulturni događaj s preko dvadeset hiljada posjetilaca. Iz svih krajeva Bosne i Sandžaka došli su autobusi u Sarajevo, uzbuđenje i strepnja bili su na najvišem nivou, tražila se karta više.[5] Značaj ovome skupu dala je činjenica da je isti putem državnih medija, radija i televizije, najavljivan, čime je kulturno, duhovno, ali i politički legitimiran. Ovim skupom, muslimani su u medijski prostor, ušli na velika vrata.
Slom socijalizma
Devedesete godine prošlog stoljeća za Bosnu i Hercegovinu su bile burne i protivriječne. Na jednoj strani još svjedočimo vladavinu komunističko-ateističkog konformizma, dok se istovremeno na drugoj strani uzdižu novi i decenijama neiskušavani idejni pomaci u branjenju posebnosti Republike.[6]Stanje među Bošnjacima u osvit sloma socijalizma najbolje oslikavaju dvije knjige, jedna nacionalne, a druga islamsko-književne provenijencije. Akademik Vladimir Dedijer pismom[7] obavještava javnost da s Antunom Miletićem radi projekt o genocidu nad Muslimanima u 20. stoljeću, te tim povodom moli sve koji imaju kakvu građu da mu je dostave. Samo rijetki, kao književnik Alija Isaković, imali su hrabrosti da mu izađu u susret te poslije pet decenija dokumentiraju strašne četničke zločine nad pripadnicima ovog naroda, posebno tokom Drugog svjetskog rata.
[1] Aziz Kadribegovć, “Da li je zahtjev Islamske zajednice za jelima bez svinjske masti i mesa napad na JNA?!”, Preporod, br. 6/470, Sarajevo, 15. mart 1990., str. 6 i 16.
[2] Mirko Mlakar, “‘Džihad’ na kazane”, Podlistak “Sedam dana”, Oslobođenje, 25. mart 1990., str. 5. Pravo na izbor hrane, sukladan tradicijskim i vjerskim načelima, Bošnjaci u ostalim dijelovima Jugoslavije, kojom je dominirala srpska politička volja, nisu uspjeli ostvariti ni nakon petnaest godina od njenog preustroja. Sandžačka demokratska partija, odbor u Prijepolju, sakupljala je 2002. potpise za peticiju kojom se traži od nadležnih organa Jugoslavije da se osiguraju uslovi za odvojeno kuhanje obroka za Bošnjake koji su na služenju vojnog roka. “Neshvatljivo je da se u vremenu ‘zaklinjanja’ u principe multietničnosti, jedan tako važan segment kao što je ishrana pripadnika naroda kojima je zabranjeno svinjsko meso u Vojsci Jugoslavije i dalje ne rješava na odgovarajući način...”, kaže se u reagiranju ove političke stranke. Vidjeti: Peticija Sandžačke demokratske partije, “Traže odvojene kazane za Bošnjake u vojsci Jugoslavije”, Dnevni avaz, Sarajevo, 5. septembar/rujan 2002., str. 24.
[3] Vidjeti: Preporod, br. 24/464, Sarajevo, 15. 12. 1989., str. 4.
[4] Da je Islamska zajednica još tada figurirala kao eminentno bošnjačka nacionalna institucija pokazivao je i drugi simpozij “Problemi savremenog pristupa islamu” u Zagrebačkoj džamiji (24-26. mart 1989.). Simpozij je bio međunarodnog karaktera sa sudjelovanjem znatnog broja laičkih intelektualaca i političkih dužnosnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, katoličkih teologa i gostiju iz Turske. Simpozij je predstavljao veliku demonstraciju muslimanskoga identiteta.
[5] Ovaj skup je bilo prvo javno iskazivanje muslimanskoga identiteta na razini najšire nacionalne javnosti budući da su na njemu, s obzirom na njegovu muzičku i zabavnu narav, prateći ga, sudjelovali najširi slojevi stanovništva. Vidjeti:
“Sarajevske noći u kojima su se dogodile – ilahije i kaside”, Preporod, br. 7/471, Sarajevo, 1. april 1990., Podlistak između str. 12 i 13.
[6] Iz tih posljednjih godina zajedničke države bilježimo tzv. aferu s “bezbednjacima” iz 1989. godine. Tajna policijska služba SR Srbije bila je izvršila upad na teritoriju Bosne i Hercegovine u području sjeveroistočne Bosne, u općine Srebrenica i Bratunac, vršeći procjenu političko-sigurnosne situacije i nacionalnih odnosa Muslimana i Srba na tom području. Srpski policajci tvrdili su da se na tom području politikom islamskog fundamentalizma i muslimanskog nacionalizma vrši ugrožavanje Srba s ciljem njihova protjerivanja u Srbiju. Partijsko i republičko vodstvo Republike Bosne i Hercegovine nejedinstveno je djelovalo na ovu akciju policije iz susjedne republike, ali je i takva reakcija doprinijela upozorenju javnosti na pripremanje i odvijanje nacionalističkih i za Bosnu i Hercegovinu neprijateljskih političkih procesa. Vidjeti: Vlastimir Mijović, “Strogo kontrolirana republika”, Danas, Zagreb, 24. 10. 1989., str. 15-16.
[7] Akademik Vladimir J. Dedijer, “Prikupljanje građe o genocidu protiv Muslimana”, Oslobođenje, Rubrika Tribina čitalaca, Sarajevo, 16. januar 1989.
