Na ovogodišnjem izdanju Sarajevo Film Festivala (SFF) publika je imala priliku pogledati desetine filmova, a svaki je imao svoj fokus, svoj dramatični momenat, svaki je imao svoju publiku, simpatije i protivnike. To je, svakako poželjno imati upravo zbog bojazni onog što stoji nasuprot tome: jednolična ili, bolje kazano, bezlična publika bez stava, sistema vrijednosti, (ne)nametnutih ubjeđenja i sopstvenih duboko unutrašnjih stremljenja. Dobro je imati heterogenu publiku, a publika je ipak najbolji kritičar onoga što joj se priredi. Publika ne zna iznevjeriti, pa makar se to utjelovilo u socijalnim krikovima ili neposrednim nezadovoljstvima što se rađaju nakon što se pojave prvi, i oni najvažniji utisci. Publika je iskrena i odana, a njena odanost nema cijenu. A, ako se već govori o publici, valja kazati i sljedeće: veliki je broj ljudi koji su u danima SFF-a pogledali “Baladu”, novi film bosanskohercegovačke rediteljice Aide Begić. Publika se, veli ona tim povodom, uspjela identificirati s “Baladom” i težinom priče koju dijele njeni akteri. I upravo je ova priča nedavno nominirana za filmsku nagradu Oscar, Američke akademije (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). Javili su to naši mediji, a vijest je zasigurno odjeknula i u zemljama regije. Drugim riječima, bit će da je to još jedna važna priča za bh. kinematografiju koja će svoje globalno priznanje tražiti i u kategoriji nagrade za Najbolji međunarodni dugometražmi film. Nije da će naša zemlja imati samo jednog kandidata. Tu svakako valja pozdraviti i “Ničiju zemlju” Danisa Tanovića koji je 2002. godine osvojio nagradu Oscar, “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, kandidata za istu nagradu 2020. godine, ali i “Tabiju” Igora Drljače koji je bio naš prošlogodišnji kandidat. Bosna i Hercegovina nastavlja ovaj kontinuitet i sada Američkoj akademiji predlaže “Baladu”.

Priča je to o slobodi a jasna je namjera rediteljice Begić da ovu priču, jedinstvenu po svojoj formi, predstavi kao borbu za nešto što pripada čovjeku. Važne su poruke koje nam sada donosi, a tome u prilog ide i objedinjavanje nekoliko drugačijih pristupa ideji slobode. U jednom trenutku doista bi se i pomislilo kako je Aida Begić gledatelje suočila sa slagalicama koje tek valja posložiti, dati im oblik i odrediti kakvu sliku čine njeni sitni dijelovi. Tu bi se moglo nagovijestiti kako film nema glavnu priču, već niz neispričanih iskustava što čine mozaik jednog mjesta i njegovih ljudi, po prilici praćenih postratnom atmosferom kakvu bi gledatelji filma u jednom momentu mogli i naslutiti. I to mjesto i ti ljudi su, doduše, personifikacija naše zemlje i našeg društva. To se veli jer je svaka ličnost, svaki usputni dijalog, svako podnošenje nedaća zapravo dosljedna i strpljivo prikazivana slika bosanskog čovjeka.

S druge strane, “Balada” otvara neophodan prostor koji će gledatelju pružiti slobodu identifikacije, srastanja s pričom koju je Begić vrlo pažljivo složila i tako ispričala na filmskom platnu. Zašto je to tako, odgovor se nalazi u sljedećem: bosanska publika ima potrebu vidjeti bosanskog čovjeka na platnu, te bar tako odagnati svoje brige i muke, znajući da je priča koju prati samo reprezent njihovog života s kojim se valja suočiti, i ponovo, identificirati. Upravo je to suočavanje drugačije kod svakog čovjeka. Upravo borbe koje u sebi biju akteri “Balade” donose potrebu za “nisi sam” motivom – što svakako objašnjava i prisutnost identifikacije s cjelokupnom pričom, ili bar nekim njenim segmentom.

“Balada” je između ostalog ukazala i na ekscese jedne društvene zajednice, poruka je prenesena na suptilan način iako je vezivno tkivo cjelokupne priče. Ekscesi se pojavljuju i kao moralni korektor, kao djelo koje iskupljuje, kao situacija koja iskušava. A ličnosti “Balade” doista sa sobom nose terete iz prošlosti, a sve kao rezultat sopstvenih uloga i briga koje ustvari nikada nisu ni okončane, već su se samo hibridizirale i postale prisutnije nego ikada.

Izlaskom iz zagušljive prošlosti, ličnosti ove priče isprobavaju i nove okuse slobode koja ih rastereti, priredi neznatno ali značajno olakšanje. Sve ličnosti ove priče ujedinjene su u potrebi da se maknu s mjesta, a svoju dalju potragu za slobodom imenuju drugačijim imenom.

No, hoće li ovaj film dobiti i međunarodno priznanje, potvrda će doći nakon objave naslova koji će ući u uži krug te tako definitivno biti kandidat za nagradu Oscar.